SRPSKE LAŽI I KRIVOTVORINE : ‘LAGAO BIH DAN I NOĆ, LAGAO BIH KAO PAS…
SRPSKE LAŽI I KRIVOTVORINE : ‘LAGAO BIH DAN I NOĆ, LAGAO BIH KAO PAS, SAMO KAD BIH ZNAO DA JE TO ZA DOBRO MOG NARODA.’ 1.DIO
Dok su, primjerice, Srbi stoljećima živjeli kao porobljena raja pod osmanlijskim osvajačima, i tek nakon slabljenja središnje turske vlasti (početkom XIX-og stoljeća) oslanjajući se na Rusiju, Ugarsku i Austriju započeli borbu za nacionalno oslobođenje u krvavim protuturskim ratovima u kojima se nije znalo za milost (a klanje, nabijanje na kolac, pljačka, paljevina i silovanje bili uobičajeni i čak poželjni obrasci ponašanja “narodnih masa”, kako bi se u cjelosti iskorijenilo i istrijebilo neprijatelja), u Hrvatskoj su se otvarala sveučilišta, kazališta, opere, bolnice, muzeji, znanstvene i gospodarske institucije i sl., a brojni umjetnici, književnici i jezikoslovci stvaraju zapažena djela obogaćujući tako hrvatsku kulturnu baštinu. Što se političkih i gospodarskih pomaka tiče, Hrvati kroz cijelo to vrijeme napreduju i postižu sve veći stupanj samostalnosti u odlučivanju o bitnim pitanjima svoga razvoja, što također doprinosi sve većoj nacionalnoj i društvenoj emancipaciji u svakom pogledu.*
Ilustracije radi, evo samo nekih natuknica vezano za gore iznesene tvrdnje:
1501. godine, Marko Marulić piše svoj proslavljeni ep Istorija svete Judite u versih hrvacki složena – tiskan 1521. godine u Veneciji;
1538. godine, pjesnik iz Zadra, Petar Zoranić tiska prvi hrvatski roman u stihovima (Planine), u kojemu veliča ljubav prema hrvatskom narodu i njegovom jeziku;
Najveći hrvatski književnik iz Dubrovnika, Marin Držić (1508-1567.), piše svoja najznačajnija djela – Dundo Maroje (1550.), Novela od stanca (1551.), Skup (1553.), Pjerin, Mande i Arkulin itd.;
1556. godine, u Veneciji tiskana prva hrvatska svjetovna drama Robinja – djelo hvarskog vlastelina i pjesnika Hanibala Lucića (1485-1553.);
Hvarski pjesnik Petar Hektorović (1487-1572.), napisao je spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje (tiskan 1568. godine u Veneciji), u kojem s ljubavlju govori o hrvatskom moru i životu tamošnjih ribara;
Slavni hrvatski znanstvenik rodom iz Šibenika Faust Vrančić (1551-1617.) sastavlja 1595. godine petojezični rječnik, piše logiku, etiku, i znamenito djelo iz mehanike, Machinae novae;
Od 1561. do 1568. godine, u hrvatskoj protestantskoj tiskari u Urachu objavljeni hrvatski prijevodi Novog Zavjeta i više od 20 drugih teoloških djela (namjera hrvatskih protestantskih svećenika koji su radili na tomu bila je da “božanstvenu istinu spoznavši…hrvatskim jezikom mej mnoge narode”, prošire, pa i među Slavene u Turskom carstvu;
Bartolomej Kašić (1575-1650.), isusovac, sastavio prvu hrvatsku gramatiku (Institutionum linguae illyricae libri duo – tiskana u Rimu 1604. godine);
Ivan Gundulić (1588-1638.), jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, u Dubrovniku piše i prikazuje drame: Galatea, Armida, Posvetilište ljuveno, Arijadna i druge, te pastirsku igru Dubravka i veličanstveni ep Osman, a drama Suze sina razmetnoga smatra se najdotjeranijim djelom stare hrvatske književnosti;
1607. godine na zagrebačkom Gradecu isusovci otvaraju svoju gimnaziju u kojoj već prve godine ima 300 đaka, a 1627. godine isusovačka gimnazija otvara se i na Rijeci, 1636. godine u Varaždinu itd. 1658. godine u zagrebačkom franjevačkom samostanu utemeljen “studium philosophicum” s dva profesora, a potom i “studium theologicum generale”; 1670. godine otvorena je pavlinska gimnazija u Križevcima;
1671. godine lepoglavski Pavlini od pape Klementa X dobijaju pravo dodjele akademskih naslova (magisterija i doktorata) redovnicima koji naučavaju filozofiju ili teologiju, što im svojim ukazom potvrđuje iste godine i car Leopold I.;
Ivan Lucić (1604-1669.), utemeljitelj hrvatske kritičke historiografije, prikuplja građu i piše vrijedna povijesna djela (De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, najbolje djelo starije hrvatske historiografije do 15. stoljeća (tiskano u Amsterdamu 1673. godine), i Memorie storiche di Tragurio ora ditto Trau (tiskano u Veneciji 1673. godine);
Oko 1704. godine u Splitu utemeljena “Akademija ilirička iliti slovinska” koja je okupljala književnike;
1726. godine gradi se cesta od Karlovca prema Bakru i Rijeci – tzv. Karolinska cesta;
1758. godine, isusovac i učenjak svjetskog glasa s područja fizike i astronomije, dubrovčanin Josip Ruđer Bošković (1711-1787.), u Beču objavljuje svoje djelo “Philosophiae naturalis theoria” ;
1767. godine u Splitu je utemeljena “Poljoprivredna akademija”, radi poboljšanja stanja u dalmatinskom agraru , iste godine, 7 srpnja, carica Marija Terezija osniva Hrvatsko kraljevsko vijeće, kao središnju upravnu vlast u Banskoj Hrvatskoj;
Od 1770. do 1779. godine, po nalogu Josipa II, gradi se nova cesta od Karlovca do Senja, tzv. Jozefinska cesta;
9. kolovoza 1776. godine, Marija Terezija potpisala ukaz o pripojenju grada Rijeke Hrvatskoj, a godinu dana poslije, Hrvatskoj su pripojene i luke Bakar, Bakarac i Kraljevica, u isto vrijeme u Zagrebu utemeljena Kraljevska akademija, najviša školska ustanova u tadašnjoj Hrvatskoj;
1781. godine (21. prosinca), Josip II izdaje patent o toleranciji, čime se pripadnicima svih vjeroispovjesti na teritoriju Monarhije daju puna prava (tako je već 1785. godine u Varaždinu utemeljena prva Židovska općina, a u Zagrebu 1806. godine);
1848. godine hrvatski ban Josip Jelačić ukida kmetstvo u Hrvatskoj, čime su dokinuti dotadašnji feudalni društveni odnosi – u pismu od 25. travnja, Jelačić među ostalim kaže da se ukida “tlaka gospodska i svaka daća urbarialska”.
( podaci uzeti iz: Ilustrirana povijest Hrvata, izd. Stvarnost – Zagreb, tiskano Mariboru 1990., autori: prof. dr. Josip Adamček i drugi.
Dakako, ovako različit povijesno-civilizacijski, politički, kulturološki i uopće društveni razvoj srpskog i hrvatskog naroda (koji je ionako civilizacijski bio oduvijek podijeljen, ne samo zemljopisno i geo-strateški, nego je i mentalno pripadao različitim svjetovima), po prirodi stvari stvorio je ozbiljne, gotovo nepremostive razlike među njima – i to ne samo na razini političkih, intelektualnih i crkvenih elita, nego i u širokim narodnim slojevima (s neizbježnim utjecajima na ukupno duhovno stanje, stanje svijesti, svjetonazor, pa i mentalitet uopće).
Kompleks stoljetnog zaostajanja Srba u tom smislu, nastojao se kompenzirati svojatanjem tuđih postignuća, ne bi li se nekako dokazalo kako u ovim krajevima Srbi imaju stoljetnu tradiciju i svoje duboke povijesne i kulturne korjene.
Budući da je književno-publicistiĉki opus ove vrste toliko opširan i raznovrstan, njega je gotovo nemoguće detaljnije analizirati, jer bi to oduzimalo isuviše prostora i vremena. Stoga je bilo uputno ograniĉiti se na ovih nekoliko znakovitih primjera iz sadržine školskih udžbenika.
Dakako, ne treba gubiti iz vida prebogatu i raznoliku nakladničku produkaciju Srpske pravoslavne crkve, te vodećih kulturnih i znanstvenih institucija i novinskih kuća, koje su manje više, na isti naĉin tretirale ova pitanja, u stalnoj težnji dokazivanja što većeg “patriotizma” i ljubavi prema Otadžbini koja je postajala imperativ za svakog pripadnika srpske nacije.
Tek pred sam Prvi svjetski rat, u srpskim udžbenicima nalaze mjesta pojedine povijesne ličnosti i pisci iz Slovenije i Hrvatske, ali isključivo oni ilirskoga usmjerenja (Ljudevit Gaj, Josip Juraj Strossmayer, Petar Preradović i sl.), što treba promatrati kroz prizmu političke odluke da Srbi također moraju napraviti iskorak ka južnoslavenskom ujedinjenju.*
————————————-
* Ne treba gubiti iz vida, da je Nikola Pašić odbijao svaku ideju o takvom politiĉkom rješenju, sve dok on, njegova Radikalna stranka i srbijanski kraljevski dvor nisu uvidjeli, da će to tobožnje “južnoslavensko ujedinjenje” moći iskoristiti u cilju objedinjavanja cjelokupnog srpskog nacionalnog korpusa u jednu državu.
———————————————————————————————————————————–
Kako je ovako postavljen odgojno-obrazovni sustav utjecao na djecu i omladinu toga vremena, i kakvi su svjetonazori oblikovani njegovom primjenom, te kakvog je to učinka imalo na širem društvenom i politiĉkom planu u razdoblju između dva svjetska rata, pa i kasnije kada su ta “djeca” preuzela upravljanje Srbijom i Kraljevinom SHS (odn.poslije Kraljevinom Jugoslavijom), jasno je vidljivo iz događaja koji su uslijedili.
Usprkos deklarativnom opredjeljenju za zajednicu “ravnopravnih južnoslavenskih naroda”, Srbija nije odustajala od “posrbljivanja” drugih nacija i njihove kulture, pogotovu onih koje su se nalazile na udaru njezinih ekspanzionistiĉkih planova.Kada su u pitanju aspiracije prema Hrvatima i njihovoj kulturnoj baštini, takva nastojanja su evidentna i traju čitavo stoljeće prije ujedinjenja.
Unaprijed zadane “istine” (mitovi, dogme i velikodržavne ideje, teorije o “izabranim” narodima i nacijama koje imaju “posebne povijesne misije” , “svete ciljeve”, i “pravo” da shodno svojim interesima uređuju odnose sa susjedima), nisu dobar saveznik, niti mogu biti temelj za riješavanje bilo ĉijih nacionalnih pitanja.
Dakako, i kod drugih naroda u ovom dijelu Europe bilo je romantičarskih i mitoloških prikaza vlastite povijesti, s težnjom da se ona uĉini časnom, junačkom, slavnom itd.
No, to nije imalo niti izbliza takvu snagu i uĉinke kao kad su bili u pitanju Srbi i njihova povijest.
Hrvati su, barem što se novije povijesti tiče, bili najviše izloženi pokušajima brutalnog odnarođivanja i posrbljavanja, i to iz jednog sasvim jednostavnog razloga: ovaj narod i njegov državni teritorij stoljećima su bili jedina brana širenju “velike Srbije” na zapad, upravo onako kako je to bilo i u vrijeme osmanlijskih pokušaja osvajanja Europe. Budući da je hrvatski narod i civilizacijski i kulturološki pripadao upravo zapadno-europskom i srednjo-europskom vjerskom i uljudbenom krugu, bio je to razlog više da postane jednom od najvećih zapreka velikosrpskom širenju, pa da samim time, zauzme zapaženo i istaknuto mjesto među “neprijateljima srpstva” .
Liječeći svoj kompleks inferiornosti na kulturno-književnom polju, u odnosu na uljuđenu i razvijenu Europu (jer, osim crkvenih zapisa i spisa – poput Žitija svetog Simeuna i sl., te nešto narodnih epskih pjesama lokalnog karaktera i istog takvog dometa , koje su se usmeno, uz gusle pjevale u narodu – do pojave Vuka Stefanovića Karadžića u 19. stoljeću, Srbi nisu imali nikakvih kulturnih dometa i postignuća koji bi nešto znaĉili u širim, europskim razmjerima. Za to, dakako, nije krivnja na njima, jer im petstoljetna turska vladavina i druge nepovoljne okolnosti nisu dopuštale gotovo nikakav kulturni razvoj, ali isto tako, krivci nisu bili niti njihovi susjedi, odn. narodi iz okruženja.
Nastojeći kompenzirati ovaj ozbiljan nedostatak, mnogi od “istoriĉara”, “intelektualaca” i književnika velikosrpske provenijencije, izlaz iz ovog ćorsokaka nastoje nadomjestiti na jednostavan naĉin: prisvajanjem tuđeg kulturnog naslijeđa.
Daran Bašić
nastavlja se…
