Oluja je nedovršena akcija jer nije oslobođen teritorij Republike Srpske

Hrvatska politika u bliskoj budućnosti trebala bi poraditi da se diplomatskim putem do kraja porazi koncept ideologije o stvaranju Velike Srbije

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti postao je u međuvremenu središnji državni blagdan u Hrvatskoj. U proteklih četvrt stoljeća državne neovisnosti, iako smo poznati kao narod koji voli fešte, fjake i dokolicu, ipak nismo uspjeli etablirati nijedan blagdan koji bi simbolizirao državnu suverenost.

Pomutnja u blagdanskom kalendaru nastala je zapravo 2002. godine premještanjem Dana državnosti s nadnevka 30. svibnja, kada je konstituiran Hrvatski sabor, na 25. lipnja, kada je isti taj Sabor proglasio samostalnu i suverenu hrvatsku državu. Pravi kaos glede proslave državnih blagdana nastao je nakon uvođenja Dana neovisnosti 8. listopada, kada bismo se trebali prisjećati odluke Hrvatskog sabora o “raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom državom SFRJ.” Zbog nastalog meteža u kalendaru državnih blagdana u međuvremenu se sve više nametnuo nacionalni konsenzus da je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, datum kada su hrvatske postrojbe oslobodile okupirani Knin, postao simbolom hrvatske državne suverenosti. Tome je uvelike pridonijela i presuda Žalbenoga vijeća Haaškoga suda, kojemu je predsjedao ugledni profesor s američkoga sveučilišta Yale, Theodor Meron, u kojoj je službeno odbačeno da je Oluja bila “zločinački pothvat” hrvatskog političkog vrha, nego da je legitimna vojna akcija u kojoj je ponovno uspostavljen suverenitet nad okupiranim teritorijem.

U više navrata sam pisao kako je Oluja bila paradigma opravdanog obrambenog rata (bellum iustum). Teorija pravednoga rata u zapadnjačkoj civilizaciji potječe od Platona jer je u Državi obrazložio da je moguće opravdati jedino obrambeni rat kojim se brani državni suverenitet, imovina, kulturno blago i moralne vrijednosti građana, a s protivnikom postupa u skladu s univerzalnim etičkim normama. Platonovu teoriju pravednog rata upotpunili su kasnije rimski filozof Ciceron i kršćanski učitelj sv. Augustin. Augustin je sustavno razradio načela obrambenoga rata u vremenu kad su vojnici germanskoga plemena Vandali palili i rušili rimske gradove, ubijali građane i pljačkali njihovu imovinu. Učeni rimski retor i biskup u sjevernoafričkom gradu Hiponu nije se u vrijeme opsade grada pozivao na evanđeosku zapovijed «ljubi svoje neprijatelje». nego je promicao klasičnu teoriju «pravednog rata». Augustin je umro 430. godine za vrijeme opsade grada Hipona, a osvajači Vandali postali su kasnije sinonimom zla koje narušava civilizacijska dostignuća, gradove i kulturne spomenike.

Danom pobjede i domovinske zahvalnosti prisjećamo se jedne duge tradicije u zapadno-europskoj političkoj kulturi, poznatoj kao «bellum iustum». Godinama se u Hrvatskoj javnosti pod utjecajem medija s Istoka pokušavalo dezavuirati sva pozitivna postignuća vojne operacije «Oluja» prenaglašavanjem nekih negativnih segmenata, koji su uobičajena pojava svakoga ratovanja. Zato je presuda Žalbenog vijeća Haškoga suda od 16. studenog 2012. gotovo jednako važna kao i sama vojna akcija “Oluja” jer je događaje iz novije hrvatske povijesti nazvao pravim imenom. U tom smislu potrebno je reći da trijezno promišljanje i pravedan sud o akciji Oluja nije zadaća samo građana RH, nego i njezinih susjeda koji su je svojim vandalizmom izazvali.

“Oluju” s druge strane treba promatrati kao nedovršenu akciju jer Hrvatska vojska nije u suradnji s bosansko-hercegovačkim oružanim snagama uspjela osloboditi teritorij koji danas nosi naziv “Republika Srpska”. Daytonskim sporazumom prihvaćen je “status quo” po kojemu je vojska, koja je nastala kao rezultat ideologija stvaranja Velike Srbije, kontrolirala 50 posto bosansko-hercegovačkog teritorija. Hrvatska politika u bliskoj budućnosti trebala bi poraditi da se diplomatskim putem do kraja porazi koncept ideologije o stvaranju Velike Srbije koji se danas vješto promiče kroz pravo srpskog naroda u Republici Srpskoj na referendum, samostalnost i slično. Drugim riječima, na djelu je nastavak mita o stvaranju Velike Srbije.

Već sam pisao da je Karamarkov zahtjev o restrukturiranju Bosne i Hercegovine da postane funkcionalna država veliki iskorak u duhu diplomatske “Oluje.” Da podsjetimo, Karamarko je prije pola godine rekao da je krajnje vrijeme da “legitimni politički predstavnici sva tri konstitutivna naroda u BiH konačno sjednu i započnu”, odnosno, “nastave ozbiljne razgovore o održivom ustavnopravnom uređenju BiH kao višenacionalne države tri konstitutivna naroda i svih njezinih građana”. Svojom izjavom koja bi trebala biti politička platforma Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, Karamarko je jamačno dao dobru dijagnozu tamošnjega stanja stvari na političkoj sceni. Naime, ne smijemo zatvarati oči pred činjenicom da je BiH danas nefunkcionalna, dezintegrirana država u svim svojim segmentima vlasti te da je prijeko potrebno što prije promijeniti takovo stanje, pogotovo ako se BiH želi jednoga dana pridružiti euro-atlantskim integracijama. Budući da je riječ o državi s tri konstitutivna naroda, razumljiv je Karamarkov zahtjev da se BiH uredi kao decentraliziranu državu, sastavljenu od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima. Iza Karamarkove izjave očito se krije novi koncept politike prema Bosni i Hercegovini kojem je intencija intenzivnije integrirati Republiku Srpsku u bosansko-hercegovački državni sustav, a Hrvatima kao konstitutivnom narodu omogućiti veći stupanj autonomnosti, kako bi BiH postala funkcionalna država. Karamarko je prvi političar iz Hrvatske koji je ponovno, nakon dugo vremena, artikulirao ustavnu obvezu brige o Hrvatima u Bosni i Hercegovini pa u tom smislu treba pozdraviti njegovu izjavu. Nimalo me nije začudilo da su Karamarka zbog njegova novog političkog koncepta prema Bosni i Hercegovini oštro napali čelnici Republike Srpske, no, zaprepastilo me da su im se pridružili vodeći bošnjački političari.

Prijedlozi koji u budućnosti budu dolazili iz Zagreba sa svrhom poboljšanja političke situacije u Bosni i Hercegovini imat će zasigurno veću težinu s obzirom da će se Hrvatska postupno etablirati kao granična država EU i NATO saveza te u prudentnim inicijativama vjerojatno imati podršku šire političke zajednice.

Autor: Jure Zovko/Direktno.hr

Odgovori

Skip to content