ZARATILA DVA OKA U GLAVI: Obračunom Pavića i Hanžekovića oko EPH-a započeo nesmiljeni rat Udbe i KOS-a u Hrvatskoj!
Za bivšeg gazdu EPH-a će dobro upućeni kazati da je on bio i ostao istaknuti član partijskih struktura koji svoje podrijetlo vuku još iz bivšeg sustava kada je pod Udbinim budnim okom, partijom u Hrvatskoj ravnao pokojni Ivica Račan, a koji i danas imaju veliku moć u aktualnoj vlasti i u određenim oporbenim krugovima. S druge pak strane, za Hanžekovića bi se moglo reći da on nije samo čelni čovjek hrvatske masonerije, nego moćni pripadnik kosovskih struktura u RH
Nekako približno u isto vrijeme kada je započeo žestoki obračun bivšeg i sadašnjeg vlasnika EPH-a Ninoslava Pavića i odvjetnika Marijana Hanžekovića oko vlasništva nad tim moćnim medijskim carstvom, u Hrvatskoj su nastajala i dva “špijunska djela stoljeća” – jedno iz pera Jože Manolića, deklariranog Oznaša i Udbaša pod nazivom “Politika i domovina – Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku – 1. dio”, i drugo Alfreda Morgana “Vrana – oko istine”, koja su dobro potresla hrvatsku javnost. Mnogi će se čitatelji odmah zapitati u kakvoj su korelaciji ta dva događaja – obračun Pavića i Hanžekovića oko EPH-a i nastanka dvaju špijunskih trilera, no, odgovor će se vrlo brzo iskristalizirati u nastavku teksta.
Naime, za bivšeg gazdu EPH-a će dobro upućeni kazati da je on bio i ostao istaknuti član partijskih struktura koje svoje podrijetlo vuku još iz bivšeg sustava kada je partijom u Hrvatskoj ravnao pokojni Ivica Račan, a koje i danas imaju veliku moć u aktualnoj vlasti, ali i u određenim oporbenim krugovima. S druge pak strane, za Hanžekovića bi se moglo reći da on nije samo prvi mason u Hrvata, nego da je bio i ostao i moćni pripadnik kosovskih struktura u Hrvatskoj. Njegova moć postat će još i veća nakon “preotimanja” EPH-a iz ruku Ninoslava Pavića, čija je medijska mašinerija do tada bila moćno oružje partijskih i udbaških struktura u Hrvatskoj unatrag dva desetljeća. Tako je, reći će zluradi analitičari, s promjenom vlasničke strukture, EPH iz Udbinih prešao u kosovske ruke.
I u objavljenim knjigama “istine” Josipa Manolića i Alfreda Morgana spominje se puno zanimljivih likova koji su se “zbratimili” oko nove varijante EPH-a, pa se kao suradnik KOS-a spominje čak i nedavno uhićeni, pa pušteni čelnik Dinama, Zdravko Mamić. Svima je od ranije poznato da je predsjednik Dinama, Mirko Barišić, početkom sedamdesetih prošloga stoljeća bio štićenik iste službe.
I čelnik HHO-a, Ivan Zvonimir Čičak, koji tako gorljivo brani Mamića, tvrde insajderi, pripada istom krugu. U okviru operacije “Janjičar” objavljeno je i njegovo ime kao suradnika ove moćne službe.
Zagrebačku banku osnovao KOS
No, pođimo redom, dakle od sadašnjeg vlasnika EPH-a Marijana Hanžekovića čiji je stric Boris Hanžeković ubijen u bijegu iz Jasenovca. Nakon toga je KOS zavrbovao odvjetnika, oca Marijana Hanžekovića koji se zove također Marijan i koji je bio jedan od vodećih civilnih članova KOS-a u Hrvatskoj. Hanžekovićev otac je pod svoje skute stavio bankara Franju Lukovića, kojeg je zahvaljujući svojem utjecaju postavio na mjesto predsjednika Uprave Zagrebačke banke. Luković je na to mjesto došao iz Jugobanke u Vinkovcima.
Poznato je da je Zagrebačka banka 1989. godine postala po volji Beograda i izravnom nalogu KOS-a – dioničarsko društvo, što se u Hrvatskoj u mainstream medijima prešućivalo, jedino su o tome pisali pojedini istraživački novinari na marginalnim portalima.
Da bi stvari postale jasnije, treba se prisjetiti i rečenice čelnog čovjeka jugoslovenskog KOS-a, ozloglašenog generala Aleksandra Vasiljevića na suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu: “Bre, Slobo, sve smo ti pripremili 1990. u Hrvatskoj, banke, poduzeća, tvornice, medije, a ti si sve zeznuo, ništa nisi iskoristio…!” Milošević je nakon tih Vasiljevićevih riječi zatražio odobrenje suca za protupitanje generalu. Nakon što mu je sudac odobrio, Milošević je upitao: “Kako to da je KOS od 1988. godine vlasnik Zagrebačke banke?”
Nakon tog intrigantnog Miloševićeva pitanja, odmah su se u Hrvatskoj počele raspredati raznorazne priče o čemu je pisao i Alfred Morgan u knjizi “Vrana – oko istine”, da je vlast u Hrvatskoj inzistirala na tome da svaki policajac mora primati plaću preko Zagrebačke banke, kako bi KOS od samog početka imao sve podatke o hrvatskim policajcima, njihovim obiteljima, adresama stanovanja i brojevima telefona.
Stoga i nije čudno što je cijelo vrijeme, kao mali od kužine, uz Lukovićeve noge puzao Milan Bandić, koji je držao sve depozite Grada Zagreba u Zagrebačkoj banci a ne, primjerice, u Hrvatskoj poštanskoj banci…
Mateša odnio Slobi 500.000 DEM
Kad smo već kod Lukovića, dobro upućeni izvori tvrde da to i nije njegovo pravo ime, nego se iza toga imena krije neka druga osoba koja svoje korijene vuče iz Crne Gore i čiji bi pravi identitet konačno trebalo utvrditi.
Nakon što je obavio svoj posao u Zagrebačkoj banci, Luković, svakako ne slučajno, otpočinje novu karijeru u Nadzornom odboru Hanžekovićeva medijska carstva. Međutim, majka svih majki, odnosno osoba zahvaljujući kojoj su i Luković i Hanžeković postali utjecajni članovi KOS-a, bio je pokojni Žarko Kraljević, osnivač i većinski vlasnik Dinersa koji je u svoje jato zaposlio i suprugu proganjanog nekadašnjeg studenta-prorektora Zagrebačkog sveučilišta i aktualnog čelnika HHO-a, Ivana Zvonimira Čička. Kraljević je gospođi Mariji Čičak, preko jugoslavenskog Generalturista, stjecišta ondašnjeg KOS-a, dodijelio veliki stan na odličnoj lokaciji na Martinovki u Zagrebu. S promjenom vlasti, Kraljević i Hanžeković su raskrčmili Diners.
Inače, uoči političkih promjena, Čičak se učestalo družio s Feralovcima, a najistaknutiji od njih, Boris Dežulović, bio mu je inventar u stanu na Martinovki. Poslije će Čičak postati jedno od prvih pera Pavićevih izdanja i “lični mu prijatel”. U SIS-ovoj rekonstrukciji KOS-ove mreže u RH, Čičak je krupna riba kojeg na vezi drže visoki oficiri ove zloglasne službe, a prema navodima prikupljenim tijekom operacije “Janjičar”, zavrbovan je tijekom služenja vojnog roka, tj. nakon izdržane zatvorske kazne.
Treba spomenuti i Franju Gregurića, kralja pretvorbenih makinacija, kako ga je nazvao Josip Manolić, ali i njegova bivšeg zeta i bivšeg hrvatskog premijera, a sadašnjeg čelnika Hrvatskog olimpijskog odbora, Zlatka Matešu. Matešin strelovit politički uspon započeo je onoga trenutka kada se s nezamjetljivog mjesta pravnika u Ini otisnuo put Gazimestana 1989. godine, noseći Slobi Miloševiću vrijedan dar – 500.000 njemačkih maraka, kupujući svoje mjesto u budućoj vladi.
Svoje nezaobilazno mjesto u ovom krugu bivših obavještajnih struktura svakako zauzima i bivši predsjednik RH Stjepan Mesić, sudionik niza pretvorbenih makinacija. On je bio poznat kao akter pretvorbe jugo-dinara u marke u susjednoj nam državi, a velika spalionica jugo-dinara bila je stacionirana u Našice-cementu.
Milanović uzeo Pavića u zaštitu
Legenda kaže da su tu pretvorbu jugo-dinara u marke, za Mesića vjerno odrađivali tajkuni Josip Gucić, Luka Rajić i ostali pretvorbeni prvoborci. Stipu Mesića u svojoj knjizi spominje i Alfred Morgan nazivajući ga – Bradonja. Tako Morgan piše, da je Bradonja za vrijeme bivše Jugoslavije bio uhićen zbog financijskih malverzacija u općini u kojoj je radio. Bio je osuđen na zatvorsku kaznu,a kako je bio suradnik Udbe, kaznu je izdržavao u zatvoru Stara Gradiška u kojem su bili zatočeni hrvatski intelektualci zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću. To su bili neki od budućih poznatih političara među kojima i prvi predsjednik RH. Mesić je špijunirao zatočenike i dojavljivao djelatniku SDS-a u zatvoru Branku Sudaru sve što je mogao doznati. Kasnije je u svom životopisu pisao kako je bio u zatvoru kao hrvatski nacionalist, što je bilo daleko od istine. Uvijek se osjećao Jugoslavenom. Bio je i protiv Deklaracije o hrvatskom jeziku i javno je, za vrijeme bivše države, glasovao protiv hrvatskog jezika.
Danas, dva i pol desetljeća od uspostave suvremene, demokratske i neovisne države Hrvatske, duh je ponovno izašao iz boce. Započeo je nesmiljeni rat civilnih i vojnih obavještajnih struktura iz bivše države, koji su njezinim raspadom nastavili svoje aktivnosti i u neovisnoj i suverenoj RH. Taj rat je, čini se, bio nezamjetan sve do otvorenog obračuna Pavića i Hanžekovića oko EPH. Pavića je u zaštitu odmah uzeo premijer Zoran Milanović, najvjerojatnije pod utjecajem Pavićeva bivšeg uposlenika Ranka Ostojića, aktualnog ministra policije, koji preko nove Pavićeve medijske akvizicije, tjednika Telegram, ulaze u nove u bitke s Hanžekovićevim EPH. I iz Manolićeve knjige se može jasno razlučiti da je skupina oko Pavićeva EPH-a bila partijsko-udbaška opcija.
U toj opciji postoje i udbaški odvjetnici, poput Ante Nobila koji podmeće kaznene prijave protiv Hanžekovića, a štiti Pavića. No, dobro upućeni tvrde da su Pavić i bivša ekipa iz EPH-a bili mila majka u odnosu na Hanžekovića i njegove suradnike.
Tko bi rekao da će omraženi medijski tajkun Ninoslav Pavić u srazu s Hanžekovićem konačno jednom u životu biti pozitivac?! Baš kao u onom vicu u kojem razgovaraju Albanac i Srbin. Pita Albanac: “Kako vam je Sloba?” Srbin mu odgovori: “Nije dobro, ima visok tlak, visok šećer i mogao bi svaki čas odapeti.” Albanac sav sretan upita: “Pa dobro, tko bi ga onda zamijenio?” Srbin odgovori kao iz topa: ‘Pa Šešelj, ko bi drugi?” Na to će uznemireni Albanac: “Pa spašavajte bre, Slobu, šta čekate!”
Autor: Ratko Marijanović/7Dnevno