Političari pokazali pravo lice
Hrvatska može disati jedinstveno ako se poklope opći nacionalni i partikularni stranački ili grupni interesi, a ako takvoga poklapanja nema, onda izostaje i napor za političko jedinstveno djelovanje. Izvanredna sjednica Hrvatskoga sabora na temu raskidanja sporazuma o arbitraži o hrvatsko-slovenskoj granici bio je, osobito u posljednjih 15 godina, rijedak primjer iskazivanja jedinstva jer su se poklopili opći i stranački interesi. Već u proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, ni u pripravi ni u samoj provedbi, nije iskazano ni približno jedinstvo premda su događanja iz 1995. godine za Hrvatsku i cjelokupni hrvatski narod od sudbinske važnosti.
Pobjeda hrvatskih vojnika i redarstvenika u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluja«, koja se slavi 5. kolovoza, bez sumnje ključni je, najbitniji i najvažniji događaj u novijoj hrvatskoj povijesti pa je nevjerojatno da se političari usuđuju nastavljati unositi razdor u tu proslavu. Sve do oslobađajuće presude Haaškoga suda krivo i lažno optuženim hrvatskim generalima bilo je razloga da se uz službenu, kninsku proslavu, priređuje i ona neslužbena, narodna, istinita, po srcu stvarnoga hrvatskoga čovjeka, u Čavoglavama. Dobro je što je dvadeseta obljetnica »Oluje« bila povod da se u Kninu, iz Beograda dirigiranom središtu nekadašnje zločinačke agresije protiv hrvatskoga naroda, ove godine konačno spoje te dvije proslave i da se prekine jaz između političke i narodne komemoracije. No nije dobro i dalje što su političari nesmanjenom snagom, premda bez jasnih očitovanja, željeli sebično manipulirati proslavom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja.
Odluka vladajuće Kukuriku koalicije da se uz 20. obljetnicu »Oluje« uz proslavu u Kninu, u Zagrebu, kao glavnom gradu Hrvatske, održi i svečani vojni mimohod, mudar je politički potez kojim se, kako narodna poslovica kaže, jednim udarcem ubijaju dvije muhe. Poklopio se općehrvatski interes da se omogući dašak ponosa nad pobjedonosnom Hrvatskom vojskom i koalicijski i stranački interes da se uoči skorih parlamentarnih izbora sumnjičavomu dijelu biračkoga tijela poruči da te stranke u koaliciji ipak dišu i hrvatski i državotvorno. Istina je da su predstavnici vladajuće koalicije uspjeli u stanovitoj mjeri kompromitirati taj svečani mimohod najavljujući bučno da će u njemu sudjelovati i pripadnici oružanih snaga prijateljskih zemalja saveznica iz NATO-a, da bi, kad je bilo jasno da mjerodavna ministarstva nisu odradila svoj posao, potpredsjednica Vlade hladnokrvno izjavila: »Vojni mimohod je hrvatska stvar – nema veze ako nitko ne dođe«! Usprkos svemu tomu, vojni mimohod o 20. obljetnici »Oluje« trebali su bez fige u džepu podržati svi političari i sve političke stranke.
Premda je jasno da je tim svečanim vojnim mimohodom, osim što je opravdao i primjereno odana počast pobjedi u obrani od velikosrpske agresije, Hrvatska vojska, kao nadstranačka državotvorna institucija, ipak u određenoj mjeri upregnuta za interese sada vladajuće koalicije, tužno je što je dio hrvatskih branitelja, koji su apsolutno najzaslužniji za tu pobjedu, izmanipuliran te nije želio sudjelovati na svečanom vojnom mimohodu u Zagrebu. Političari su, valjda je to u Hrvatskoj neizbježno, međusobno odigrali svoje političke igre i igrice, ali nisu smjeli zavoditi braniteljske organizacije koje kontroliraju da one bojkotiraju vojni mimohod. Sramotna je dvoličnost tih političara, koji su sami sudjelovali na vojnom mimohodu, a prije toga su dio branitelja odvukli s toga spektakularnoga i za nacionalni ponos važnoga događanja. Kolika je kratkovidnost tih političara u takvom ponašanju, najbolje se zapaža po činjenici da nitko bez specijalnih interpretacija ne može prepoznati u čemu bi taj bojkot mogao biti opće dobro ili čak partikularno stranačko dobro. Ako se pomnije pogleda, političari, kako vladajući tako i oni u opoziciji, još su jednom pokazali svoje ružno, sebično lice.
U stvarnosti ipak nije toliko bitna sama proslava, ni način na koji se ona ostvaruje, koliko jest bitno oslobađanje Knina, jer to je simbol oslobađanja čitave Hrvatske i to je prekretnica opstanka samostalne Republike Hrvatske. Sa sigurnošću se danas – nakon iskustva silnih pokušaja nametanja nerazlikovanja agresora i napadnutoga na međunarodnoj i domaćoj razini i nakon silnoga truda da se velikosrpska agresija redefinira u tobožnji građanski rat – može tvrditi da je »Oluja« najvažniji događaj u novijoj povijesti hrvatskoga naroda i da je zapravo pobjeda u hrvatskom obrambenom ratu, koji možda nije najsretnije nazvan Domovinski, stvarni i jedini temelj demokratske, suverene i samostalne Republike Hrvatske. Šokantno je što čak ni 20 godina nakon te povijesne, prekretničke i sudbinske pobjede, i nakon dviju iznimno važnih međunarodnih presuda: one hrvatskim generalima i one u tužbi za počinjeni genocid u agresiji, u dijelu hrvatske javnosti, koji je pod utjecajem glavne struje javnoga mnijenja, ne prestaju krivotvorine, lažne optužbe i smišljena razvodnjavanja. Za takvo, nedopustivo i u normalnoj zemlji nezamislivo, stanje ne mogu se opravdati ni političari ni političke stranke. Stoga, Hrvatska će stvoriti stvarni pravni preduvjet za svoj svekoliki prosperitet tek onda kad u hrvatski Ustav uđe obrambeni Domovinski rat i pobjeda u tom Hrvatskoj nametnutom ratu kao temelj na kojem se stvarno gradi hrvatska država po mjeri slobodoljubivoga, demokratičnoga, pluralnoga i sposobnoga hrvatskoga naroda. Političari koji stvarno žele dobro Hrvatskoj hitno će poraditi na tome, a političari koji budu to bojkotirali svrstavat će se uz rušitelje Hrvatske.
Izvor: Glas Koncila
