Srbi ne priznaju argumente i činjenice. Njihov cilj jest krivotvorenje. Oni žive od laži, i njihove teorije počivaju na lažima. Obavljaju to po zadatku, sustavno i uporno, pretpostavljajući ideologiju i dnevnu politiku istini. No, to ne smije biti razlogom da se na brojne laži ne odgovori argumentima.Tako i na posljednju tvrdnju predsjednika HND-a Saše Lekovića koji tvrdi da je ispad kojim je prekrojena hrvatska himna u “Lijepa naša haubico” samo satira.
“Svatko ima pravo biti uvrijeđen satiričkim komentarom, pa i tužiti njegova autora i(li) nakladnika koji je takav komentar objavio. HND to pravo niti želi, niti može ikome osporiti. Međutim, satirički komentari legitiman su oblik slobode govora. Dakle, u konkretnom slučaju, svojevrsno parafraziranje hrvatske himne može nekoga vrijeđati i šokirati, ali se svakako radi o govoru koji demokratskom društvu treba uživati zaštitu i ne smije podlijegati ograničenjima”
Lažeš Lekoviću, to je pamflet pun mržnje spram Hrvata u kojima se Hrvatima ponovo spočitava mržnja spram Srba i njihova ‘genocidnost’.
Redci slova koji slijede ne donose ništa novo, niti otkrivaju bilo što „epohalno“ samo pokazuju što je matrica Saši Lekoviću ali i mnogim Hrvatima koji besramno brane Sašu Lekovića ali i srpsko pravo na “satiru “
Srpska propaganda u Hrvatskoj je oduvijek bila jedna od uporišnih točaka velikosrpske ideologije. Krajem XIX i početkom XX stoljeća, list Srbobran se iskazao kao najagilniji. On je od početka funkcionirao kao bilten srbijanske radikalske vlade, a u mnogim slučajevima zauzimao i ekstremnije stavove od onih koje su zagovarali nacionalisti u Srbiji. Prvi urednik Srbobrana bio je Paja Jovanović, a nakon njegove smrti (1890.), naslijedio ga je Sima Lukin Lazić.
Evo kako se taj list predstavio čitateljima u svojoj uvodnoj riječi prvoga broja:
“Tim imenom, zalažemo našu časnu riječ, da ćemo krvlju naših prađedova očuvano, a carskijem poveljama zajamčeno: srpsko ime, srpski jezik, srpsku crkvu i školu braniti i čuvati od neprijateljskih nasrtaja”
“Srbobran” je obećao pratiti sve činjenice važne za politički, društveni i kulturni razvitak srpskog naroda “ma gde on živeo”…
(Vidi: Srbobran 4(16) 10.1884. 1, Naša prva riječ; Preuzeto iz: Mato Artuković, Ideologija hrvatsko-srpskih sporova; Srbobran 1884-1902., izd. Naprijed, Zagreb, 1991.,str.33/34.; )
Iako je čitateljima obećao da će se s Hrvatima »natjecati u slozi i ljubavi«, već u samom početku izlaženja Srbobran je krenuo drugim smjerom. Položaj srpskog naroda prikazuje izrazito pesimistički
– razne “gusjenice” su napale “srpsko stablo”, “Nikoga ne zatekosmo da te gusjenice sa srpskog stabla trijebi, da ga od te napasti spasava…”
Razloge za nezadovoljstvo pronalazilo se sve češće u okruženju, napose u Hrvatima kao većinskom narodu. Umjesto bilo kakvih argumenata kojima bi se eventualno potkrijepile iznesene tvrdnje, koristile su se paušalne i proizvoljne ocjene često prožete vulgarnim uvredama i prizemnim govorom mržnje
S radikaliziranjem stavova srpskih stranaka i jačanjem njihove propagande, dolazi i do reakcija na suprotnoj strani, te hrvatski listovi i stranke (posebice Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčevića i frankovci) počinju uzvraćati, upuštajući se u oštre polemike, no, sve je još uvijek bilo na podnošljivoj razini političke borbe i sukoba mišljenja.
U tako zagrijanoj i napetoj atmosferi, Srbin iz Hrvatske, odvjetnik Nikola Stojanović 1902. godine u vodećem beogradskom književnom časopisu ‘Srpskom književnom glasniku’ objavljuje tekst pod naslovom Srbi i Hrvati, kojega odmah zatim preuzima i tiska zagrebački Srbobran. U ovom pamfletu, koji je nabijen mržnjom prema hrvatskom narodu, veličajući srpsku tradiciju, povijest, junaštvo i uspjehe u prošlosti, on u isto vrijeme Hrvate karakterizira kao oruđe srpskih neprijatelja – katoličke crkve, Mađara, habsburgovaca ….
Prethodno naglasivši kako
“…Hrvati niti imaju posebnog jezika, ni čvrstog jedinstva života, ni, što je glavno, svesti o međusobnoj pripadnosti, i stoga ne mogu biti posebna narodnost… (…) ali su na putu da postanu srpska narodnost.”
Stojanović progovara i o onomu što Hrvate očekuje u budućnosti:
“Uzimanjem srpskog za svoj književni jezik, učinili su najvažniji korak sjedinjenju. A i inače se proces stapanja polako ali stalno vrši. Čitanjem svake srpske knjige, svake narodne pesme, pevanjem svake srpske arije, prelazi i atom sveže srpske demokratske kulture u njihov organizam … Proces pretapanja niko ne može zaustaviti…”
(*Za citirane dijelove vidi: Miroslav Brandt, Bože Čović, Slaven Letica, Radovan Pavić, Zdravko Tomac, Mirko Valentić, Stanko Žuljić, Izvori velikosrpske agresije, Zagreb 1991., str. 100/104.; )
Na kraju, kao da već nije bilo dovoljno to što je Hrvate omalovažio i osudio na nestajanje (proričući im da će uskoro postati „srpska narodnost“), Stojanović tekst završava zlogukim proročanstvom i pozivom na međusobno istrebljenje Srba i Hrvata. Parafrazirajući stih iz Njegoševog Gorskog vijenca u kojemu pjesnik na kraju spjeva daje sumornu viziju budućih odnosa pravoslavnih Srba i Turaka
“Borbi našoj kraja biti neće, do istrage naše ali vaše…” , on kaže kako će se predstojeća borba Srba i Hrvata voditi:
“… do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnosti što žive svuda pomešani sa Srbima…” *
(*Vidi: Nikola Stojanović, Srbi i Hrvati, Srpski književni glasnik 4., 1902., str.1149-59.; preuzeto iz: Charles Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi, Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914.,Zagreb, 1992., str.33.)
Nakon ovih javno iznesenih uvreda, izljeva otrovne mržnje i poziva na međusobni obračun do istrebljenja, kap je prelila čašu, i došlo je do poznatih demonstracija hrvatske pravaške omladine (frankovaca) i građana Zagreba 1902. godine, kojom prilikom su oštećene i razbijene neke srpske radnje u Zagrebu.
Srpska propaganda i danas koristi ovaj događaj kao dokaz “genocidnog odnosa” Hrvata prema Srbima, ali potpuno zanemarujući sve što se desetljećima ranije događalo, a što je, izvan svake sumnje, bilo uzrokom demonstracija i antisrpskog raspoloženja.
Istini za volju, kada je mržnja u pitanju, u ovome bi razdoblju valjalo (pored srpske štampe tipa Srbobrana), razmotriti i povijesne izvore o djelovanju Srpske samostalne stranke i drugih “patriotskih” srpskih snaga. “Samostalci” (umreženi s mentorima iz Radikalne stranke u Beogradu), također su sustavno radili na destabilizaciji političke scene i društvenih prilika u Hrvatskoj. Meta njihovih napada su, osim Hrvata bili i Židovi.
Preko Srbobrana, blatili su ih najpogrdnijim izrazima, tvrdeći da su odlike njihovog karaktera:
“lukavstvo, podmuklost, pretvorstvo, laž, bestidnost, podlost,besavjesnost, sebičnost, težnja za brzim i lakim bogaćenjem, omalovažavanje teškog i poštenog rada.” *
(*Vidi: Mato Artuković, Ideologija hrvatsko-srpskih sporova; Srbobran 1884-1902.,Zagreb, 1991., str.51.;)
U isto vrijeme, izrugivali su se Hrvatima, koji su dopustili da im Židovi „zagospodare“, nabrajajući koje sve obrte i položaje u Zagrebu drže u svojim rukama. Inače antisemitizam je bio trajno prisutan, kako u pisanju Srbobrana, tako i u radu i djelovanju Srpske samostalne stranke i mnogih drugih srpskih organizacija.
Kad smo već kod antisemitizma, važno je istaknuti, da su Srbi i ovdje imali uzor u ruskom carskom režimu, koji je krajem XIX i početkom XX stoljeća bespoštedno progonio i ubijao Židove, što, naravno, ne može biti opravdanje, ali može pojasniti kontekst u kojem su se ovi procesi odvijali.
Poseban fenomen predstavlja to što je srbijanska (velikosrpska) politika masovno plijenila pozornost Srba „prečana“ (Srba nastanjenih zapadno od Drine), te u njihovim redovima uvijek nalazila čvrst oslonac. To je ujedno bio i kamen-temeljac svih nesporazuma između njih i Hrvata u posljednjih stotinu godina. Umjesto da svoj život grade u miru i slozi s Hrvatima i drugim narodima u Hrvatskoj (s kojima dijele životni prostor), oni, nažalost, u većini postaju (i ostaju) zarobljenici i taoci beogradskih mitomanskih planova i fikcija
Sve dosad spomenuto, svakako se nije moglo pozitivno odraziti na odnose između srpskog i hrvatskog naroda na području Austro-Ugraske monarhije, za što glavnu odgovornost snosi Beograd iz kojega su podsticane, a ne rijetko i izravno organizirane aktivnosti koje su uzrokovale ovakvo stanje. Iza tobožnje „borbe za oslobođenje Južnih Slovena“, krili su se egoistični velikosrpski interesi.
Uvjerena da joj nakon povlačenja Turaka pripada uloga balkanskog „Pijemonta“, Srbija je na sve načine nastojala stvoriti klimu nesigurnosti u Monarhiji i tako ostvariti svoje teritorijalne aspiracije.
Glavno oruđe kojim se to kanilo postići bili su upravo „prečanski“ Srbi.
Nakon destabilizacije prilika na tim prostorima, stekli bi se uvjeti za ostvarivanje onoga što se u Beogradu planiralo još dok su Srbijom vladali Turci: na razvalinama Monarhije stvoriti srpski dominion koji će se poslije, kad se za to steknu uvjeti, uključiti u buduću „Veliku Srbiju“.
Promatrano s globalne političke razine, u Hrvatskoj je (pod utjecajem Beograda), u razdoblju političkih previranja u XIX i početkom XX stoljeća, bila vrlo izražena srpska nacionalna „integralistička“ koncepcija, koja je došla je u sukob s državotvornim nastojanjima hrvatskoga naroda. S druge strane, Hrvati su tražili samostalnost, slobodu i pravo na odlučivanje o vlastitoj sudbini na svojoj zemlji, na što imaju pravo svi narodi na svijetu. Njima je, međutim, to pravo, nakon 1. Prosinca 1918. godine bilo uskraćeno grubom silom i grubim gaženjem nacionalnog i ljudskog dostojanstva.
Srbi u Hrvatskoj su, u posljednjih stotinjak godina uporno tražili konstitutivnost*, što je praktično značilo i podjelu suvereniteta s većinskim, domicilnim, hrvatskim narodom. Te zahtjeve pravdali su ranije stečenim „pravima“ i svojim „zaslugama“ u obrani prostora „Vojne krajine“ (odnosno pozivali su se na privilegije koje su im u oblasti obrazovanja, vjerskog odgoja, nacionalnih prava, kulturne autonomije i sl., davali u prošlosti strani vladari koji su upravljali tuđim, odnosno hrvatskim područjima). Zanimljivo je kako su u ovom slučaju bili itekako skloni pozvati se na pojedine odluke austrougarskih vladara iz prošlosti, iako tvrde kako su tu državu oduvijek smatrali okupacijskom, pa s tog gledišta nisu priznavali ni njezin “nametnuti” i “nenarodni” ustavno-pravni poredak.
(* Ovu tezu o „pravu Srba na konstitutivnost“ i danas zagovaraju oni koji se nisu pomirili s tim da su Srbi poslije rata koji su poveli protiv Hrvatske (1991. – 1995.), u ovoj državi postali ono što uistinu i jesu, i što su oduvijek bili: nacionalna manjina. S druge strane, zanimljiva je pojava, da Srbi apriori odbacuju svaki razgovor o mogućoj konstitutivnosti nesrpskih naroda koji žive u okviru njihovog državnog područja, pa makar se radilo i o pokrajinama i regijama koje nikada niti po povijesnom niti po etničkom načelu nisu spadale pod ingerenciju srpske države (Vojvodina, Sandžak, Kosovo …). I ne samo to! Oni nekim narodima ne žele priznati niti status nacionalne manjine?! Takav je slučaj, recimo, s Hrvatima u Vojvodini, koji su se od početka demokratskim sredstvima borili upravo za to. Pod izlikom da se Srbija „opredelila za građansku koncepciju društva u kome nacionalnost ne predstavlja bitnu odrednicu za položaj pojedinca u državi“, odbijane su sve ovakve inicijative, pa čak i legitiman zahtjev za kulturnom autonomijom. Takve inicijative su, čak što više, proglašavane „destruktivnim“ i „antisrpskim“ djelovanjem koje je usmjereno na „razbijanje Srbije“. Hrvati u Vojvodini su konačno priznati kao nacionalna manjina tek poslije pada Miloševićevog režima.
O pravima Hrvata u RS da i ne govorimo. Jednostavno ih nema jer nema ni Hrvata. Protjerani su. Iako su za razliku od Srba oni po Ustavu konstitutivan narod na čitavom teritoriju BiH što uključuje i entitet RS.
Što se pak „zasluga“ u obrani (u sastavu „krajiške“ vojske) tiče, općepoznato je da su se Vlasi* u službu stavljali dragovoljno, i za istu bili dobro plaćeni; na kraju, kakve teritorijalne zahtjeve su imali postavljati oni koji su na tom prostoru činili tek relativnu većinu (od oko 40% u odnosu na ukupno stanovništvo)?
Čak ni znanstveni radovi srpskih povjesničara-nacionalista (primjerice, Vasilija Krestića) koji se odnose na to razdoblje povijesti, u Hrvatskoj ne spominju Srbe, nego Vlahe ili „pravoslavne šizmatike“, jer pravoslavni element se tek polovicom XIX stoljeća pod uplivom Srpske pravoslavne crkve i sustavne srbijanske propagande počeo „osjećati“ srpskim. Proučavajući taj fenomen, svjetski priznati demografi (poput dr. Stanka Žuljića), tvrde da u današnjoj srpskoj populaciji u Hrvatskoj, niti 10% današnjih pravoslavaca (Srba), ne vuče korijene iz Srbije.
Pa ipak je to služilo u svrhu stalnih ucjena i upornih zahtjeva u odnosu na većinski hrvatski narod, što je dirigirano iz Beograda i dovodilo do tenzija. Pravoslavci iz Hrvatske su u svojim nastojanjima imali punu potporu (i potrebnu materijalnu, propagandnu, političku, crkvenu i svaku drugu pomoć) svoje matične države Srbije, a ovo, u ukupnom sagledavanju situacije (uzimajući u obzir otvorene pretenzije na hrvatske zemlje), bilo je pogubno za ostvarivanje (prirodnog) prava hrvatskog naroda na svoju državu..
2015. u Hrvatskoj se sve ponavlja. Matrica je ista samo je Srbobran preimenovan u Novosti. I novo je što najveću potporu milijunima kuna imaju od Kukuriku vlade koja niti ne reagira na ispade “Srbobrana” Milorada Pupovca
U srpskom korpusu u Hrvatskoj, velikosrpska politika je nažalost, uvijek nalazila čvrsto uporište i u kritičnim trenucima bila prevlađujuća opcija za koju su se vezivali. To je nužno, samo po sebi, postala razdjelnica između Srba i Hrvata. Ona se polako pretvarala u jaz koji nije bilo moguće premostiti. Upliv Beograda bio je jači od svih logičkih argumenata koji su govorili u prilog potrebe izgrađivanja zajedničke budućnosti s narodom s kojim Srbi u Hrvatskoj dijele životni prostor.
Velikosrpski istupi srpskih političara su konstanta .Od Vulina, preko četničkog vojvode Nikolića do deklariranog četnika Vućića ali i istupa niza srpskih akademika i “historičara“
Na koncu!!! I kada političari Srbije na trenutak posustanu tu je SPC da ih podsjeti što im je činiti. Održavanjem stalnih propovijedi i govora u kojima se veličalo srpstvo i otvoreno podržavala ekstremna velikosrpska ideja, držanjem parastosa i spomenom četničkim zločincima iz Drugog svjetskog rata, predvođenjem procesija nad iskopanim kostima srpskih žrtava iz prošlosti i moštima mitskih srpskih junaka, držanjem opela iznad uvijek iznova (i po potrebi političkog trenutka) otvaranih navodnih masovnih srpskih grobnica i jama.
Hoće li reagirati “antifašisti ” Hrvatske SDP i kukuriku stranke.
Naravno da neće nisu nikada ni reagirali. Na buđenje četništva nisu reagirali ni devedesetih. A suradnja njihove majke komunističke partije je tema za drugu kolumnu.
Oni će mirno nastaviti financirati “satire” Srbobrana Milorada Pupovca. I boriti se za prava nacionalnih manjina na uštrb Hrvata. I onako Hrvatsku nikada nisu ni željeli.
Daran Bašić/dragovoljac.com
