Don Tomislav Topčić: Dalmatinska eparhija sa sjedištem u Šibeniku ustanovljena je tek 1808. godine

Ovaj tjedan u pohodu eparhiji Dalmatinskoj tri je dana boravio patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irenej, koji je obišao njihove samostane i nedovršena zdanja od Kistanja do Splita, susretavši se usput, osim sa svojim vjernicima i njihovim pastirima, i s visokim prelatima Katoličke crkve.

Tako se Irenej družio sa Zadarskim nadbiskupom i predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije, mons. Želimirom Puljićem te sa mons. Marinom Barišićem, Splitsko-makarskim nadbiskupom i predsjednikom Komisije HBK za odnose sa SPC-om. Kako je to bio prvi, povijesni pohod jednog Srpskog patrijarha Dalmaciji, portal Misija tim povodom objavljuje tekst našeg kolumniste don Tomislava Topčića kojeg je pod naslovom “Unijatski pokret i djelovanje pravoslavnih zajednica u Hrvatskoj” prije nekoliko godina objavio u glasilu solinskih MI-ovaca.

Nekako istodobno s prvim protestantima na hrvatskom se prostoru pojavljuju i predstavnici grko-istočnih, pretežno slavenskih Crkava. Grčki, morlački i srpski prebjezi, koje mletačke i austrijske vlasti naseljavaju na nesigurnom području uz tursku granicu, narušavaju dotadašnje crkveno i etničko jedinstvo u Hrvatskoj. Morlački i srpski pravoslavni živalj znat će održati veze sa svojim sunarodnjacima onkraj turske granice i bit će u stalnom doticaju s hijerarhijom Srpske pravoslavne crkve kao na području Habsburške monarhije (N. Crnković, CCP, 24/1989., str. 123.). Poznato je da pravoslavna hijerarhija u dosluhu s turskim vlastima nameće svoje poreze katolicima. Katolici trebinjske biskupije plaćaju pravoslavnom vladiki šest različitih nameta.

Unionistički pokret u Hrvatskoj

Unionistički pokret na osnovama Firentinskog sabora jedinstva (1439.) javlja se u Istočnoj Europi potkraj 16. stoljeća. Plod tog nastojanja je sjedinjenje grkoistočnih Ukrajinaca s Rimom (Brest-Litovsk,1596.). I pećki patrijarh pokazuje zanimanje za prisnije odnose s papom Klementom VIII., ali je nastojanje efemernog karaktera (1597.).

Dio doseljenih pravoslavaca u Banskoj Hrvatskoj, uglavnom prebjega i uskoka s turskih područja na teritorij karlovačkog i varaždinskog generalata, stupio je 1611. u uniju s Katoličkom crkvom. Za njih je u Hrvatskoj uspostavljenja svidničko-marčanska eparhija sa sjedištem u Marči kod Ivanića, dobru zagrebačkih biskupa, na čelu s vladikom Šimunom Vratanjom (1611.-1630.).

Novoosnovana eparhija mala je oko 60.000 vjernika. Vladika Gabrijel Mijakić (1663.-1670.) postaje nekom vrstom sufragana zagrebačkog biskupa i odriče se podložnosti pećkom patrijarhu. Njih je, osim feudalno-ekonomskih odnosa, mučio i strah da će ih prevesti na latinski obred i polatiniti.

Unionistički pokret u Hrvatskoj postao je ugrožen u trenutku kad je srpski patrijarh Arsenije III. Crnojević s episkopatom i nemalim brojem naroda 1690. prešao Savu i pod zaštitom austrijske vojske naselio tek oslobođena područja južne Ugarske (Srijem, Banat i Bačku).

Car Leopold I. izuzima srpske doseljenike iz nadležnosti feudalnih gospodara i teritorijalnih vlasti, a njihovoj hijerarhiji, baš kao i Turci, priznaje crkveno-političku vlast nad svim doseljenim pravoslavcima, katkad, nažalost, i nad unijatima. Nakon oslobođenja Slavonije, car Leopold I. imenovao je vladikom u Hopovu (Srijem) Longina Raića (1688.), koji priznaje srijemskog rimokatoličkog biskupa. Njegov nasljednik Petronije Ljubibratić (1694.-1703.) prisiljen je iz Srijema preseliti u Pakrac (1699.), a njegov brat Ivan sklanja se u Vlašku jer ga je iz Pakraca protjerao patrijarh Arsenije. Na taj su način unijati u Slavoniji i Srijemu silom vraćeni u pravoslavlje.

Kad su protivnici crkvenog jedinstva unijatima oteli Marču (1735.), grkokatolički vladike nastanjuju se u Pribiću kod Žumberka. Žumberak ostaje najkompaktniji grkokatolički kraj u Hrvatskoj. Potkraj 18. stoljeća grkokatolički vladike podižu sjemenište u Zagrebu. Godine 1777. ukinuta je svidničko-marčanska eparhija i umjesto nje osnovana je križevačka grkokatolička biskupija, koja 1852. postaje sufragan zagrebačkoj metropoliji.

Djelovanje pravoslavaca

Sustavna pravoslavna crkvena organizacija u sjevernoj Hrvatskoj provodi se nakon 1690., kad je patrijarh Arsenije zajedno s drugim episkopima preveo velik broj srpskih obitelji (37 tisuća) u tek oslobođene krajeve južne Ugarske (današnje Vojvodine i Slavonije). Narodni-crkveni sabor u Krušedolu (1708.) određuje da središte ugarsko-hrvatskih mitropolita bude istoimeni manastir, ali ga naredni sabor (1713.) premješta u Srijemske Karlovce.

Poslije odstupa unijatskog vladike Ljubibratića, patrijarh Arsenije šalje u Pakrac svog slavonskog egzarha. Nakon efemerne severinsko-lepavinske eparhije (1734.-1749.) i kostajničko-severinskog vladičanstva (1771.) pravoslavci varaždinskog generalata dolaze pod jurisdikciju pakračkog episkopata, dok doseljeni pravoslavni živalj Karlovačke krajine i goransko-primorskog područja potpada pod karlovačko-senjsku-primorsku i kostajničko-zrinpoljsku (1713.), odnosno pod gornjokarlovačku eparhiju (1771.).

U krajevima srednjovjekovne Hrvatske i Dalmacije, koji potkraj 15. stoljeća dolaze pod tursku vlast, doseljeni pravoslavci (Grci, Vlasi i drugi) potčinjeni su filadelfijskom arhiepiskopu u Veneciji, zapravo katoličkim nadbiskupijama i biskupijama u Dalmaciji kad je taj prihvatio uniju s Rimom. Nakon obnove pećke patrijaršije (1557.), doseljenim Srbima u Dalmaciji upravlja dabrobosanski mitropolit, koji sebe naziva dabrobosanskim, kliškim i ličkim (18. stoljeće).

Tek za francuske uprave uspostavljena je samostalna dalmatinska eparhija (1808.) sa sjedištem u Šibeniku, a zatim u Zadru (1814.). Eparhija za Boku Kotorsku i Dubrovnik (1870.), sa sjedištem u Kotoru, ulazi 1874. u sustav novoutemeljene bukovinsko-dalmatinske mitropolije. U srpsko-pravoslavnu patrijaršiju 1920. ulaze sve dotadašnje samostalne oblasti na cjelokupnom jugoslavenskom prostoru, kojoj od 1931. pripada i zagrebačka (danas zagrebačko-ljubljansko-talijanska) mitropolija (J. Kolanović, Pravoslavna crkva, Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, Zagreb 1980. Str. 488.-490.).

Katoličko-pravoslavni odnosi

U Hrvatskoj je stoljećima prisutno zanimanje za sjedinjenje kršćanskog Istoka i Zapada. Hrvatski biskupi i teolozi sudjeluju u pripremama i odvijanju Baselskog (1431.-1438.) i Firentinskog sabora (1439.). Za sjedinjenje odijeljenih slavenskih nacionalnih Crkava s Rimokatoličkom zalažu se dominikanci Ivan Stojković (1392.-1443.) i Benjamin 15./16. stoljeće. Ovaj posljednji, podrijetlom iz primorske glagoljaške sredine, kao savjetnik novogordskog arhiepiskopa Genadija sudjeluje u prevođenju Biblije i zapadnih teološko-znanstvenih djela na ruski jezik.

Njegov će posao nastaviti Karlovčanin Juraj Križanić (1618.-1683.), teolog i učenjak, inicijator dijaloga o sjedinjenju Ruske pravoslavne crkve s Rimskom. Za miroljubiv i otvoren dijalog zalaže se sa svojim neposrednim akcijama i pisanim djelima (Bibliotheca schismaticorum, Rim 1656.).

Za jedinstvo na našem prostoru zalažu se pripadnici katoličke hijerarhije Vicko Zmajević, Matej Karaman i drugi te teolozi Krsto Pejkić, Ivan Šimunić itd. Godine 1747. na isusovačkoj Akademiji (Sveučilištu) u Zagrebu osnovana je katedra za kontroverzistiku sa svrhom da se znanstveno proučavaju sporna pitanja između Istočne i Zapadne Crkve, što je, nesumnjivo, uvjetovano prisustvom znatnog borja pravoslavaca u Hrvatskoj. Slično je na pavlinskom filozofsko-teološkom studiju u Lepoglavi (1774.) i drugim, napose franjevačkim, učilištima diljem Hrvatske.

DON TOMISLAV TOPČIĆ/CROATIVE.NET

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save