Ona je dobrota Majke, ona je sva veledarežljivost Vladarice. Zanimljiva i dirljiva je povijest neizrecive majčinske ljubavi, majčinskoga prilaženja svojoj djeci i elikodušnoga majčinskoga milosrđa >Svete Marije Guadalupske<. I opet je to povijest ukazanja naše ljubljene nebeske Majke.

Zbila su se već pred skoro pet stoljeća. Možda se baš zato u njima ne nalaze nikakve prijetnje kaznama kao u njezinim ukazanjima u naše dane bezboštva i velikog otpada od vjere. U njima govori samo majčinsko Srce puno jubavi i dobrote.

Prohujalo je petnaest vjekova od Smrti i Uskrsnuća Našega Gospodina, od silaska Duha Svetoga, od osnutka Crkve. Apostoli su i njihovi nasljednici razglasili Evanđelje po Aziji, po Africi i po Evropi, iako s time još nisu završili svojega poslanstva što ga valja uvijek nastavljati, a prečesto i započimati. Ogromni se američki kontinent u tri dijela tek sada počeo otvarati Radosnoj Vijesti, s kojom se kroz duga stoljeća još nije sreo. Bio je još i on nepoznat staromu svijetu. U Novi Svijet prvi se iskrcao Krištof Kolumbo, a za njim i španjolski i portugalski moreplovci petnaestoga i šesnaestoga stoljeća.

Lako možemo vjerovati, da je Presveta Djevica Marija već odavno željela vidjeti da se i taj kontinent otvara fizičkoj mogućnosti da se njezinoj djeci u njemu unese kršćanska poruka vječnoga spasa. I stoga nije čudo, što se ona požurila da jasno i preslavno otkrije svoje majčinske osjećaje prema narodima toga kontinenta, čim su se u nj tek jedva smjestili izaslanici Crkve njezina Božanskoga Sina.

<< Skraćeni opis čudesnosti Slike Gospe Guadalupske

Godine 1531., samo tek 39 godina poslije prvoga puta i otkrića Krištofa Kolumba, spustila se s neba Kraljica i zatražila da se u samom srcu velikoga kontinenta podigne njezino prijestolje, s kojega će ona, Kraljica i Majka, saslušavati i uslišavati svoju djecu toga kontinenta i sve one, što budu ovamo hodočastili. Kanadu je otkrio Jakob Kortier tek 1534., Champlain je osnovao Quebec tek g. 1609. Tek 54 godine poslije Guadalupe došli su prvi Englezi na jedan otok blizu obale Caroline u Sjedinjenim Državama. Ali Španjolci su već prodrli i u Južnu Ameriku do Perua, gdje su živjeli urođenici Inke, i u Sjevernu Ameriku do srca Meksika gdje su obitavali urođenici Azteki. Meksiko, glavni grad Azteka, brojio je g. 1519. stotinu tisuća stanovnika, kada ga je osvojio Španjolac Cortez sa svojim malobrojnim ali dobro naoružanim konkvistadorima. Cortez je za dvije godine osvojio cijelu zemlju Meksika.{jathumbnail off}

Sa svom svojom pohlepnošću za zlatom i za osvajanjima Španjolci su bili još ipak katolici, kakvi takvi, pa su doveli u Meksiko franjevačke misionare. Azteci su se klanjali krivim bogovima, ali su ipak imali neki religiozni temelj i dosta su lako prihvaćali kršćanstvo od prvih 24 franjevaca što su došli k njima. Španjolski je kralj zatražio od pape biskupa za ovu >Novu Španjolsku<. Preporučio je papi za biskupa monsinjora Zumarragu, staroga 60 godina, vrloga štovatelja Presvete Djevice. Papa ga je imenovao biskupom u Meksiku g. 1528.

Službena je Crkva tako ušla u Ameriku s nasljednikom svetih Apostola. Ali se Presveta Djevica nije obratila izravno biskupu. Njezin je običaj da odabire svoje izaslanike među malenima, neznatnima i neukima da tako jasnije zasja Božje djelo. Stoga ona nije odabrala ni kojega od biskupovih franjevaca, ni kojega od Španjolaca sa starodrevnom kršćanskom predajom. Ne, ona je odabrala nepoznatog urođenika, koji je pripadao najnižoj društvenoj urođeničkoj kasti.

Izabranik Svete Marije Guadalupske bio je Juan Diego rođen 1474. Prije dolaska Španjolaca bio je poganin kao i ostali urođenici Azteci. Među prvima je prihvatio kršćanstvo 1525.. Nije bio polovičan kršćanin nego sa svim svojim srcem. Kod krštenja je primio ime Juan (Ivan Diego prema franjevačkom svetom Didaku). Bio je već oženjen. Žena mu se obratila istodobno s njim i dobila ime Marija Lucija. Oboje su živjeli skromno i oskudno. Posjedovali su polje s kojega su se svojim radom uzdržavali bez domaćih životinja. Hranili su se kukuruzom, grahom, a katkada s sitnom divljači. Ali oboje su svakoga dana prisustvovali Svetoj Misi usprkos velike udaljenosti od 12 milja (19 km) od crkve franjevačke misije. Međusobno su razgovarali samo o vjerskim otajstvima. U svibnju g. 1531. na Juana Diega došao je križ. Marija Lucija teško je oboljela. Lijekovi joj nisu ništa koristili. S dubokom je pobožnošću primila posljednje svete sakramente i sveto umrla.

Kao udovac Juan Diego preselio se u Tolpetlac gdje je živio njegov stric Juan Bernardino, i on obraćenik na kršćanstvo. Juan Diego je i odavle svaki dan išao na Svetu Misu k Svetomu Jakobu u Thaltelolco (udaljenu 4 milje), pa je morao vrlo rano poći na put. Na putu između grada Tolpetlac i misije Thaltelolco nalazi se brežuljak Tepeyac. Na njemu su bila podignuta tri malena hrama poganskoj božici Tomantzin, toj krvoločnoj božici, kojoj su poganski svećenici prije dolaska Španjolaca žrtvovali tisuće ljudskih žrtava. Na vrhu su toga brežuljka samo gole litice.

Susret s Presvetom Djevicom

To je bilo 9. prosinca 1531. Meksiko je topla zemlja, ali na meksičkoj visoravni od 1500 – 3000 metara nad morem noći su i rane jutarnje ure u prosincu dosta svježe. U rano jutro na putu k Sv. Misi Juan Diego steže svoju tilmu, indijanski plašt, i žurno putuje. Kad se približio podnožju Tepeyaca najednom je začuo ugodnu nježnu glazbu, kao da pjevaju ptičice i odgovaraju sebi u korovima. Činilo se da pjev dolazi s visine brijega i s litica što ga okružuju. Na brijegu je Juan Diego opazio bijeli oblak, sav blistav i okružen dugom. Nije se prestrašio. Bio je očaran tim prizorom i u svojemu je srcu oćutio neizrecivu radost. Iz toga je oblaka začuo ženski glas koji ga je pozvao njegovim imenom. Juan Diego nije više bio mlad. Imao je 57 godina, ali je hitro poletio na brijeg. Na brijegu je usred sjajnoga oblaka pred njim bila divna Gospođa, kao mlada dražesna Indijanka meksičke zagasite puti s crnom zaglađenom kosom razdijeljenom u sredini na dva uvojka, sa sjajnim očima punim otajstvenosti, s predivno izrezanim i
nasmiješenim usnama, s licem baršunastih crta.

Prije nego li je Gospođa prozborila ijednu riječ, Juan Diego bio je siguran da vidi predivnu i predobru Djevicu Mariju. I sada je započeo razgovor između Kraljice Neba i njezina poniznog odabranog sluge. U tom se razgovoru njih oboje kao da natječu u izražajima udvornosti. Indijanac traži vrijeme da se izrazi na fini indijanski način. >Udvornost, gostoljubivost, otmjeno vladanje čine sastavni dio azteškoga temperamenta i ćudi, u istom stupnju kao i njihova strpljivost i njihova jednostavnost<, piše Msgr Charles-Eugene Roy koji je napisao krasnu knjigu o Presvetoj Gospođi Guadalupe.

Juan Diego ne razumije španjolski. On znade samo dijalekt svojega plemena, jezik nahuatl. Razgovor se dakle vodio na nahuatlu. Na nahuatlu je sastavio i prvi prikaz ovih čudesnih događaja Aztek Valeriano. koji je sjajno završio nauke na franjevačkom kolegiju što ga je osnovao biskup Zumarraga. Valeriano je imao 27 godina kada su u roku od tri dana umrli i vidjelac Juan Diego i biskup. Valeriano je često imao prilike da se s njima susreće i da dobije od samoga Juana Diega izvoran tekst riječi izmijenjenih između njega i Svete Marije Guadalupske. I prijevod ovih riječi odaje svoju čistu meksičku draž.

Sada, kada ti znadeš moju želju, pođi moj sinko, u miru i upamti da ću ja nagraditi tvoj rad i tvoju brižljivost. Čini sve što je u tvojoj mogućnosti da činiš!<

Juan Diego pade na koljena: >Vrlo plemenita Gospođo, ja odmah idem da izvršim vašu zapovijed, kao vaš ponizni sluga.<

Juan Diego ide kod biskupa

Presveta Djevica se otvoreno i vrlo jasno predstavila Juanu Diegu. Kazala mu je zašto je došla, što želi i što hoće. Zamolila je Indijanca da uloži svu svoju brižljivost u
povjerenu mu zadaću i obećala mu je nagradu za njegovu uslugu. Juan Diego se odmah odlučno prihvati svoje zadaće. Presveta Gospođa je iščezla. On se našao na hladnom putu. Za Svetu Misu je bilo već prekasno. Otkad je postao kršćanin prvi puta je izostao od Svete Mise. S brijega na kojem se nalazio pogledao je na grad Meksiko u koji mora prvi puta ući i tražiti biskupov dvor. On je daleko 3 milje ili 5 km. Što se više približava biskupovu dvoru, sve se više osjećao izvan svojega kruga u kojem je živio. Noge su mu skoro klonule kad je ušao u biskupov dvor. Ali, bio je živo svjestan svoje zadaće, koju mu je povjerila Presveta Djevica i tu više nema uzmaka. Kad je otvorio vrata dvora namjerio se na biskupove španjolske poslužitelje. Mjerili su svojim pogledima od pete do glave toga indijskog odrpanca. Smatrali su potpuno neumjesnim što on dolazi k njihovu Monsinjoru. Jednostavno mu rekoše neka čeka. Međusobno su se iza njega očevidno ismjehivali.

Tako je Juan Diego stojeći čekao od 8 sati ujutro do 4 sata popodne. Konačno su poslužitelji odlučili javiti monsinjoru da ga neki Indijanac želi posjetiti da mu priopći nekakvu važnu stvar.

Biskup je došao i dobrostivo saslušao Juana. Bio je vrlo iznenađen Indijančevim pripovijedanjem o čudesnom događaju. Potanko ga je ispitivao o svemu. Ali biskup mora biti oprezan. Iskrenost ne isključuje zablude. Možda je ovaj pobožni vjernik podlegao svojoj bolesnoj mašti. A nije li ovdje možda i igra sotone kako se katkada događa u zemljama što ostavljaju svoje poganstvo?

Monsinjor Zumarraga je konačno kazao Juanu Diegu, da uzima na znanje njegovu poruku, ali da je potrebno nekoliko dana da se takva stvar dobro prosudi.

Pouzdanik Presvete Djevice izašao je iz dvora prilično razočaran i dosta utučen. Ne možda toliko zbog toga što je na tašte mnoge sate stajao i bio izvrgnut izrugivanju, koliko zbog toga što se njegova misija izjalovila. Došao je do uvjerenja da je pitanje hrama Majke Božje na Tepeyacu lijepa i dobra stvar, ali da on nije nipošto prikladan da dobro prikaže biskupu tu stvar. Biskup je nije prihvatio, nego je uzeo rok za razmišljanje. Juan Diego bio je uvjeren da će Presveta Djevica izgubiti tu svoju stvar zbog njegove nesposobnosti, jer, on neznalica, seljak bez utjecaja, nije podesan da iznese tu stvar pred one koji ocjenjuju razloge za i protiv i koji o tom odlučuju. Zato je smatrao da je Presveta Djevica pogriješila u izboru njegove osobe da on provede njezinu želju.

Odlučio je da joj to odmah i kaže. Nije sumnjao o tome da će ona biti na brežuljku Tepeyac kada on onamo dođe da ona čuje izvještaj o njegovu posjetu. Njoj se sigurno žuri s tom stvari, jer ga je molila da brižljivo izvede svoju zadaću.

Uistinu on ju je našao na vrhu brežuljka na mjestu gdje ju je ujutro vidio. Pred njom se ničice poklonio.  Juan Diego: >Moje drago Dijete, moja Kraljice i vrlo velika Gospođo, ja sam sve učinio što ste mi vi naložili. K biskupu nisam mogao odmah ući da s njim govorim. Nakon dugog čekanja ipak sam ga vidio i prenio sam mu vašu poruku. Dobrohotno me je i pažljivo saslušao. Ali po onom što sam zamijetio na njemu i po onome što me je pitao, ja sam zaključio da on ne vjeruje mojim riječima. Rekao mi je da se k njemu navratim drugi put. Hoće dobiti više vremena da razmišlja o toj stvari. Očito mi je bilo, da on pretpostavlja da je hram što ga vi tražite moja izmišljotina i hir moje mašte, a ne izražaj vaše volje.

Stoga vas ja molim da pošaljete za tu stvar neku odličnu osobu dostojnu poštovanja kojoj će biskup povjerovati. Gospođo, vi vidite da sam ja siromašan seljak, niskoga, jednostavnog položaja i zato meni ne odgovara ta zadaća u kojoj vi mene šaljete. Moja Kraljice, oprostite mi moju drskost, ako sam u čemu povrijedio vaše dostojanstvo zbog čega bih zaslužio vaše negodovanje, ili jer sam vam dao nepovoljan odgovor.<

Presveta Marija: >Čuj, moj predragi sinko, i znaj da ja imam dosta služitelja kojima bih ja mogla zapovijedati. Ja imam mnogo onih koje bih ja mogla poslati, kad bih Ja to htjela, i koji bi sve učinili što bih im ja naložila. Ali pogodnije je da se ti baviš tom stvari i da ti sve to izvedeš. Moja volja mora se ispuniti baš po tvome posredovanju. Zato te Ja molim, moj sinko, i nalažem ti da se sutra povratiš biskupu. Kaži mu, neka sagradi hram što ga ja tražim od njega, i da je ona
koja te šalje Djevica Marija, Majka pravoga Boga.<

Juan Diego: >Ne ljutite se, moja Kraljice i Vladarice, zbog onoga što sam rekao, jer ću ja ići drage volje i radosno izvršiti vaš nalog i odnijeti biskupu vašu poruku. Ja ne tražim da budem oslobođen od toga posla. Ne smatram svoj hod kao kakav težak posao. Ali, mene neće primiti. Možda me biskup ne će ni saslušati ili, ako me biskup i bude saslušao, on mi neće vjerovati. Bilo kako bilo, ja ću učiniti ono što mi Vi nalažete. Gospođo, ja ću sutra poslije podne o zalazu sunca doći ovamo, na ovo mjesto da donesem odgovor što mi ga biskup bude dao. Ostanite u miru, moje uzvišeno Dijete, i neka vas Bog čuva!<

Kad je taj razgovor bio završen Juan Diego se povrati kući. Toga je dana on dva puta vidio Presvetu Djevicu i s njom razgovarao. Ali je on i duge sate čekao da bude primljen od biskupa. Razgovor s njime davao mu je malo nade. Umoran je legao te večeri.

Ponovo kod biskupa

Sutradan, 10. prosinca Juan Diego je najprije otišao u Thaltelolco na svoju svagdašnju Misu, a onda je odavde pošao biskupu. Opet su ga pustili čekati. Kad je biskup konačno ipak došao, Juan je sa suzama više mucao nego li razgovijetno govorio i ponavljao zahtjev Presvete Djevice. Bio je svjestan da je njegova poruka hitna pa je želio da uspije, ali se bojao da ne će imati uspjeha kao ni prošloga dana i da će naići na nepremostive zapreke. Biskup je bio sklon vjerovati u istinitost ukazanja i poruke pa je Indijanac stekao neko pouzdanje. Kad je biskup ispitivao Juana i čuo njegove odgovore, došla mu je misao, da bi bilo najbolje i najjednostavnije kada bi Presveta Djevica Marija dala svoj znak u dokaz da poruka dolazi od nje.
Juan Diego je poskočio od radosti na tu misao. Pitao je monsinjora: >Da li vi hoćete znak? Kažite kakav znak želite i ja ću ga zatražiti od Gospođe!< Biskup je bio u neprilici. Odgovorio je, da on neće nalagati Presvetoj Djevici svoj izbor znaka. Ako ga ona hoće dati, neka ga ona sama izabere po svojoj volji, kakav god Ona hoće. Monsinjor Zumarraga osjetio se presmionim kada je htio kazati Presvetoj Djevici što bi ona morala učiniti, da on upozna njezinu volju. Ako je to samo maštovita izmišljotina Juana Diega, znaka ne će biti. Ali to još samo po sebi ne bi razjasnilo tu stvar, jer bi Presveta Djevica mogla uskratiti znak i u slučaju da je ona uistinu izabrala Indijanca za svoju svrhu.

Zato biskup odluči da sam sebi pribavi znak. Naložio je dvojici službenika u svojoj kući španjolskim jezikom, od kojeg Indijanac ne razumije baš ni jedne riječi, da ga neopaženi izdaleka prate, ali da ga ne izgube s vida da vide da li on doista ima sastanak na Tepeyacu i što on ondje radi.

Juan Diego je radosno izašao iz biskupova dvora, jer je vidio da njegova zadaća zanima biskupa i zato on ima već nešto određeno javiti Presvetoj Djevici od biskupove strane. Brzo krene na put ne znajući da ga prate dvojica biskupovih službenika. Oni su se morali žuriti da ga ne izgube s vida. Ali, kad su došli do podnožja brijega Tepeyaca, on je iznenada iščeznuo s njihova pogleda, a da nisu opazili gdje se on nalazi.

Obojica su bili uvjereni da su ga gledali sve do toga mjesta. Kamo se on mogao tako naglo sakriti? Pohitali su da ga traže u neposrednoj blizini pa zatim po cijeloj daljnjoj okolici. Ali bez uspjeha! Cijelim su ga putem držali na oku i on nije mogao nekamo skrenuti, a da ga oni ne bi bili opazili. Bili su sigurni da je on negdje u njihovoj blizini, ali ga nisu mogli otkriti. Srditi su se vraćali u biskupov dvor. Kazali su monsinjoru da je njegov posjetilac nekakav glumac, prepredenac, a možda i vrač.

Drugi izvještaj Presvetoj Djevici

Neprilika

Obećanje bilo je iskreno. Ali je jutro 11. prosinca tražilo od Indijanca drugu dužnost. Njegov se stric već jučer nije dobro osjećao, a danas mu se zdravlje jako pogoršalo. Bila je to zloćudna groznica. Juan se mora baviti s bolesnikom. Dio jutra tražio je liječnika, ali su lijekovi bili bezuspješni. Navečer je liječnik savjetovao Juanu da sutra ujutro ide po svećenika da njegovu stricu dade posljednje sakramente.

I tako je sastanak s Presvetom Djevicom danas morao izostati. Ali što nije bilo 11. prosinca Juan je odlučio da će učiniti 12. prosinca. Rano će se dići, potražiti svećenika i zatim otići na Tepeyac.

Veliki dan

Evo i 12. prosinca 1531. Prošla su tek tri dana što je Presveta Djevica zaželjela da joj se sagradi hram na Tepeyacu, odakle će ona sipati obilne milosti.

A toga je jutra 12. prosinca 1531. bilo kratko i jasno odlučeno na Nebu da će volja Presvete Djevice još na večer toga istoga dana biti preslavno prihvaćena od najviše crkvene vlasti na tom novom kontinentu.

Presvetoj se Djevici očito žuri. Želi da se što prije podigne hram odakle će ona na pregršte sipati svoje milosti. Brzina kojom ona postizava svoj cilj, nasuprot toga što je izabrala za svoje oruđe siromašnog Indijanca, bez časti i bez ugleda, neznalicu, bez sredstava, odaje njezinu moć kao Kraljice, i daje pouzdanje svima koji budu ovamo dolazili da je zazivaju, da nikakva zapreka neće moći spriječiti izljeve beskrajne dobrote njezina majčinskog Srca.

Ali pothvat poručitelja Presvete Djevice nailazi na zapreke kojih se on ne može osloboditi. Već je zakasnio za jedan dan zbog bolesti svojega strica, za koga se on sam mora brinuti. A danas opet mora tražiti svećenika za njega. Da li će poslije toga biti slobodan da ode na sastanak s Presvetom Majkom Božjom? Možda će ga u tome opet spriječiti stričeva bolest, a možda i smrt? Ali bilo kako bilo Indijanac svršava poslove jedan za drugim.

I sada evo ga, vrlo rano ide po svećenika u Thaltelolco. Boji se da mu se opet ne izjalovi sastanak. Kad je došao do podnožja Tepeyaca na putu u Thaltelolco odluči da dalje pođe prijekim putem.

Ali, kad je htio skrenuti tim putem, opazi da Presveta Djevica silazi s brijega prema njemu sva sjajna u bijelom oblaku, kao prvoga dana. Bio je iznenađen i kao zatečen u krivnji što jučer nije ispunio danoga obećanja. Ali Presveta Majka govori prva. Ona vrlo dobro znade sve o stričevoj bolesti, ali ispituje svoga službenika da mu dade priliku da joj on sve ispripovijedi.

Presveta Marija: >Sinko moj, kamo ideš? Kojim si to putem pošao?

Juan Diego bojažljiv i malo zbunjen: >Moje drago Dijete i moja Vladarice, neka vas dragi Bog čuva! Kako ste jako uranili? Da li ste bolesni?< Odmah se sabra od ovih nesmotrenih riječi:
>Nemojte se na mene ljutiti što sam to rekao. Gospođo znajte da je jedan od vaših služitelja, moj stric, bolestan. Njegova je bolest teška i smrtna. Vrlo je oslabio i ja se žurim u crkvu u Thaltelolco po svećenika da ga ispovijedi i pomaže. To je naša sudbina: rađamo se da poslije umremo.<

Presveta Marija: >Slušaj, moj sinko, što ću ti ja sada kazati. Nemoj se ništa uznemirivati ni žalostiti. Ne boj se bolesti i nikakve druge nesreće i trpljenja. Ta zar nisam ovdje ja koja sam tvoja Majka? Zar ti nisi pod mojim okriljem i pod mojom zaštitom? Zar ja nisam Gospodarica života i zdravlja? Zar ti ne radiš za moju stvar, za moj račun? Da li što trebaš?
Nemoj se uznemirivati ni brinuti za bolest svojega strica. On ne će umrijeti od te bolesti. Budi siguran da je on već ozdravio.<

Juan Diego povjerova ovoj vijesti sav radostan. >A sada, Gospođo, pošaljite me biskupu sa znakom o kojemu ste mi govorili da mi on povjeruje.<

Presveta Marija: >Moj vrlo dragi i mili sinko, uspni se navrh brijega gdje si mene vidio i sa mnom razgovarao. Uberi ruže što ćeš ih ondje naći, stavi ih u svoj plašt i donesi meni i ja ću ti onda kazati što ćeš učiniti i govoriti.<

Ruže u prosincu?! Na vrh brijega gdje je Juan uvijek gledao samo gole litice?! Ali on nije posumnjao u Vladaričine riječi. Brzo se uspne na brijeg. Našao je prekrasne svježe rascvjetane mirisave ruže, nepoznate u njegovoj zemlji. One cvatu u španjolskoj pokrajini Kastilji. Ruže je stavio u svoju tilmu, koju je raširio poput pregače i sišao dolje gdje ga je čekala Presveta Majka Boga kraj nekog drveta.

Ničice se prostre pred noge svoje Vladarice i pokaza joj ruže. Ona ih je uzela u ruke i opet stavila u tilmu, koju je Indijanac držao otvorenu, i dala mu je ovu uputu. Presveta Marija: >Evo znaka što ćeš ga ti nositi biskupu. Kaži mu da su te ruže moj znak i da stoga on mora izvršiti što sam mu ja naložila. Moj sinko, pazi dobro, što ti Ja govorim i znaj da ja imam u tebe povjerenje.<

>Na putu ne pokazuj nikome što nosiš. Nemoj otvarati svojega plašta pred nikim, nego samo pred biskupom. Kaži mu što sam ti Ja naložila da činiš. I s time ćeš ga ti raspoložiti da sagradi moj hram.<

Poslije tih je preporuka Presveta Djevica Marija pozdravila Juana i iščezla.

Treći posjet kod biskupa

Juan Diego se ovaj put otputio u biskupski dvor s velikim oduševljenjem. Nosi znak za koji mu je Majka Božja kazala da će potpuno uvjeriti biskupa. Konačno će mu biskup vjerovati i Presveta će Djevica vidjeti ostvarenu svoju volju. U biskupskom je dvoru Juan opet našao iste poslužitelje što su ga prezirali. Ponovo su mu kazali da čeka. Pitali su ga što drži u svojem plaštu. On se nije obazirao na njihova izrugivanja. On zna da je bitka dobivena. Među tim su poslužiteljima bila i ona dvojica što su ga uhađali dan prije kada im je ispred oka iščezao pa su ga ocrnili pred biskupom da je tvrdokorni >vrač<. Bili su znatiželjni kakva je to tajna što je on sakriva u svojem plaštu. Pogledali su unutra i činilo im se da vide ruže. Jedan je od njih porinuo ruku u plašt da dohvati te ruže, ali je uhvatio samo zrak. To mu se dogodilo tri puta. Nisu znali da li se nalaze pred kakvom čarolijom ili pred nečim tajanstvenim čega oni ne razumiju. Napokon su odlučili da Juana najave biskupu.

Monsinjor Zumarraga naložio je da ga odmah uvedu k njemu. Bio je znatiželjan da li će doista vidjeti znak kao potvrdu Presvete Djevice na poruku za koju Indijanac tvrdi da potječe od Božje Majke.

Napokon evo ih oboje opet zajedno: jedan je prvi nasljednik svetih apostola u Americi, a drugi prezreni pripadnik najniže urođeničke klase u Meksiku.

Nečuveno čudo

Juan Diego zna da ruže što ih on nosi dolaze s takvoga mjesta i u takvo godišnje doba i što ih on u svojoj zemlji nije nikada vidio, predstavljaju neprijeporni i potpuno uvjerljiv znak za istinitost njegova poslanstva. Ali on nosi još jedan neusporedivo sjajniji i jači znak, za kojega on ne zna i za koji on ne sluti. Prema uputi dobivenoj od Presvete Gospođe na Tepeyacu on je kazao biskupu otvarajući svoj plašt iz kojega su ispadale ruže:
>Evo znaka što ga je izabrala sama Gospođa koja mene šalje kao odgovor na vašu molbu što ste mi je vi naložili da je njoj iznesem.<

Juan Diego je vidio da se biskup diže, pada na koljena i netremice gleda u njegov plašt, a ne na ruže što su iz njega ispale. Što se to dogodilo?

Biskup se našao pred izvanrednim čudom, većim od čuda ruža, pred nečuvenim čudom, jedinstvenim u analima Crkve.

Vjerni Valeriano piše: >Na Indijančevu se plaštu vidjela naslikana slika Presvete Djevice Marije koja se još i danas vidi.<

>Vidjela se slika<, veli izvještaj. To je bio biskup Zumarraga, koji ju je prvi vidio. Juan Diego nije imao o tome ni najmanje slutnje. A kakva je to slika?! To je
portret Presvete Djevice Marije takav kakvoga je ona sama htjela. To je slika načinjena bez ikojega ljudskoga kista, koja nije izašla ni iz jedne ljudske radionice. Slika divnih boja, kao da ih je ona upila od čudesnih ruža, ili kao upravo božanski stvorenih za tu sliku. Kada je ta slika bila čudesno proizvedena na Indijančevu
plaštu? Da li je to bilo u času kada je Presveta Djevica stavila ruže u plašt kod stabla na podnožju Tepeyaca? Ili u času kada je Juan Diego otvorio svoj plašt pred biskupom. To znade samo Presveta Djevica. Za nas je najvažnija činjenica da ovdje postoji djelo same Majke Božje, kojega se Božje svrhunaravno podrijetlo ne može poreći. Ono u jednoj sekundi čini više nego sva biskupska povjerenstva svijeta da potvrde da je to djelo Kraljice neba.

Izvještaj dodaje: >Slika kakva se vidi još danas.< To je doista već drugo čudo što ta slika postoji već 480 godina. Ta ista slika s istim izvornim bojama, na istoj prostoj gruboj tkanini, od kakve je bio satkan Juanov plašt, potpuno nepodesnoj da je umjetnik slikar upotrijebi bilo za kakvu sliku. Takva bi se tkanina morala istrošiti redovitom upotrebom već nakon 25 godina.

Pošto se biskup klečeći s dubokim počitanjem poklonio čudesnoj slici Presvete Djevice, koju je on do sada gledao, digao se i skinuo plašt s Indijanca, koji je tek sada ugledao sliku na svojem plaštu. Biskup je odnio sliku u svoj oratorij i tu ju je raširenu izvjesio. Zatim je pozvao sve dvorjanike biskupskog dvora da dođu vidjeti to izvanredno čudo. Po ondašnjem je običaju poslao dva glasnika da na javnim trgovima proglase čudo.

Juan Diego se nije mogao povratiti kući te večeri. Morao se podvrgnuti biskupovoj ljubežljivosti i časti. Biskup mu je dao dobru večeru. Pripremio mu je namještenu sobu kakve on nikada ni vidio nije. Svi su mu biskupovi španjolski namještenici iskazivali veliko poštovanje, pa i oni koji su mu se prije izrugivali. Njegovo je ime bilo na svačijim ustima. Svi su ga željeli vidjeti.

Ali on se želio što prije povratiti u svoje selo i u svoj priprosti stan. Ne možda zato, što bi bio zabrinut za zdravlje svojega strica, pošto mu je Presveta Djevica kazala, da je on već ozdravio. Sva ta pažnja i ta udobnost u koju su ga stavili, nisu bile njegova sredina, u kojoj je on živio. Nije bio naučen na krevet što su mu ga pripravili, njemu koji je spavao između dvije rogožine na podu. On je te noći i u biskupskom dvoru legao na pod u sobi gdje su ga smjestili. Ali te noći nije mogao ni zaspati razmišljajući o čudesnim događajima toga dana, 12. prosinca 1531., a i prethodnih dana….

Preuzeto iz knjige “Ukazanja Gospe u Guadalupeu” Josip Marcelić, Split (str. 366-369)

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save