NAJVEĆI NEPRIJATELJ ISLAMA JE ON SAM SEBI
Građanski rat u Siriji najbolja je slika borbe između šijita i sunita. Alaviti, kojima pripada i Bashar al-Assad, koji su šijiti jer priznaju Muhamedovog rođaka zeta Aliju kao inkarnaciju Boga u ljudskom obliku. Tu postaje jasno zašto danas postoji savez između Irana i Hezbolaha s alavitima protiv sunitske koalicije koju predstavljaju Saudijska Arabija, Katar i Turska
Kada je Huntington izbacio famoznu tezu o “sukobu civilizacija”, misleći pritom na sukob kršćanskog i islamskog svijeta koji će odrediti ovo stoljeće, onda je pažljivijem promatraču na um spontano došlo pitanje: Je li to prejednostavna teza, budući da se sukob već milenijima događa unutar tih samih civilizacija u raznim inačicama vjerskih ratova i borbi za prevlast oko monopola na religijsku istinu. Sam islam, već od svojih početaka, jest sukob među “svojima” koji prorok Muhamed svojom, ne samo religijskom karizmom, već i vojno-političkim umijećem, na trenutak uspijeva primiriti koncem svog života. No ubrzo nakon njegove smrti u sporu oko Muhamedovog nasljedstva, taj sukob će se nastaviti do dana današnjeg kroz bespoštednu borbu sunita i šijita, dviju glavnih struja u islamu.
Muhamedov životni put, za razliku od puta Isusa iz Nazareta, nije samo put nadahnutog religijskog vođe, proroka, već i pragmatičnog političara i vojskovođe koji nije zazirao od nasilja u ostvarenju svojih ciljeva. Nakon što nije uspio u multikulturalnoj i multikonfesionalnoj bogatoj Meki u svom propovijedanju, odbili su ga baš njegovi, pleme Kurejšija, te zajedno s još četiri-pet drugih plemena odlazi u Medinu. To je Muhameda ipak osnažilo hrabreći se da “nitko nije prorok u svom zavičaju”, pa već u Meki koketira s kršćanima i Židovima, tražeći od njih potporu, a prema svojima uslijed odbijanja koristio se argumentom “ako ne vjerujete meni, pitajte ljude knjige” (Židove i kršćane).
Islam je od početka i religija i politika
Odlazi iz Meke i sklapa mudri pakt s Meki neprijateljskom Medinom, udaljenom oko tristotinjak kilometara, te u noći između 15. i 16. srpnja 622. godine bježi sa svojim pristašama u Medinu gdje, osim nekoliko arapskih poganskih plemena koji ga prihvaćaju, živi snažna židovska zajednica. Muhamed sklapa savez sa svima, i sa Židovima, te sa svojim sljedbenicima organizira društveni, politički i religijski život.
Od samih početaka, islam nije tek religija, dapače, već i politika. Već ovdje nastaju napetosti među samim muslimanima o tome koji je pravi islam: je li to onaj iz etape u Meki, ili ovaj u Medini, neprijateljskom gradu koji se s Mekom, kao drugi najveći grad, stalno “klao”. Nakon Muhamedove smrti ovaj prijepor nastavlja se podjelom na sunite i šijite. Jednako tako, u prvo vrijeme Muhamed se pri molitvi okreće prema Jeruzalemu, a ne prema Meki, u kojoj je doživio poraz. Neki autori će reći da su dijelovi Ku’rana u kojima je Muhamed tolerantan (“u vjeri nema prisiljavanja”) nastali tada, dok je vojno, politički i materijalno bio slab, a koji se danas često koriste da bi se pokazalo kako je islam “u sebi” tolerantan, da su ispadi nasilja proizvod izroda pravoga islama.
Tako je i okretanje molitve i pomirljivost prema Židovima zapravo pragmatična politička odluka u vremenu dok još nije ojačao, gdje je trebao novčanu i svaku drugu potporu da bi uzdržavao svoje sljedbenike i općenito ojačao svoj religijsko-političko-vojni ustroj. No nakon što su ga Židovi odbili, nisu ga priznali kao proroka, a vjerojatno ni financijski nije dobio što je očekivao, Muhamed mijenja stav i okreće mjesto molitve: pravac Meka, kako bi ovog puta pokušao pridobiti arapska poganska plemena kao nove “koalicijske partnere” kada već sa Židovima nije išlo. Jednako tako mijenja i još jedan stav: uz molitvu, ni post više ne traje jedan dan po uzoru na Židove (kipur), već, kao danas, mjesec dana (ramazan). Potom pokreće seriju ratova uz pomoć kojih želi širiti svoj utjecaj na druga plemena ili ih pritisnuti na savez. Taktika mu je jednostavna, ali lukava: kada se osjeća snažnim napada plemena i prisiljava ih na plaćanje neke vrste takse “za mir”, ružno bio bilo reći “reket”, kada se pak ne osjeća dovoljno jakim izbjegava sukob, a kada osjeća da su izgledi na uspjeh podjednaki sklapa saveze, poput mudrog političara. Takvom mudrom strategijom prorok Muhamed širi i brojčano i materijalno svoju političku i vjersku bazu – islam. Širenje islama u tom smislu od početka je vezano uz ratove i nasilja, počevši od proroka Muhameda, gdje su najslabiji, danas bismo rekli manjine, najlošije prolazili. U to vrijeme napada i bogate karavane grada Meke, poput pravog gerilca.
Poraz Židova kod Meke nakon 45 dana opsade
Što se Židova iz Medine tiče, koji ga nisu priznali kao proroka, kada je ojačao napao je i njih te im konfiscirao imovinu. Oni Židovi koji su uspjeli pobjeći sklonili su se u jednu oazu blizu Meke gdje ih je Muhamed porazio nakon 45 dana opsade. Ova pobjeda nad Židovima koji su pobjegli pred Muhamedovom rukom iz Medine i danas je dio mitologije na koju se, primjerice, vraćaju Palestinci u svojim obračunima s Državom Izrael. U jednom, ono što gledamo danas na Bliskom istoku, započelo je prije 1400 godina.
Dvije godine prije svoje smrti, vojno i politički moćan, Muhamed je konačno uspio pokoriti i Meku, gdje je sve i počelo, i to bez puno krvi, jer se Meka naprosto predala budući da pred vojno nadmoćnim Muhamedom i njegovim pristašama i tako nije imala izgleda. Tako se cijeli Arapski poluotok obratio na islam, što znači “podložnost”, pri čemu podložnost nije samo vojno-politička, već i religijska u smislu priznavanja jedinog i pravoga Boga i njegovog eminentnog proroka Muhameda. Onaj pak tko je postao musliman, tko se “podložio”, morao je ujedno plaćati namete za uzdržavanje vojnog aparata. Nakon toga Muhamed, dobivši ratove, počinje rješavati i ustrojavati život: pitanje obitelji, ženidbene odredbe, odnos među pokoljenjima, socijalna, ekonomska i druga pitanja, kao i probleme s robovima, Židovima i kršćanima. Svim tim problemima društveno-političke organizacije života s kojima su mu dolazili njegovi, Muhamed je odgovarao na način “objave”, gdje mu je Bog izravno davao odgovore na pitanja i tako je, malo pomalo, nastajao Ku’ran.
Ku’ran je, za razliku od Biblije, sama Božja riječ
Zato mnoge norme koje je Bog objavio izravno proroku Muhamedu vrijede i dan danas, premda za zapadnjaka zvuče čudno i protivno mnogim univerzalnim normama (ljudska prava), ali budući da je Ku’ran, za razliku od Biblije koja je tek nadahnuta, sama Božja riječ, tu nije moguća hermeneutika (interpretacija) i prilagodba vremenu, kako su to učinile kršćanske zajednice, od katoličke do protestantskih.
Kada je Muhamed umro 632. godine, njegovi sljedbenici su se našli pred pitanjem tko će ga naslijediti. Ovo za muslimane bijaše jednako političko koliko i vjersko pitanje jer, kako vidjesmo na primjeru iznesenog životopisa proroka Muhameda, islam je od početka mješavina religijskog i političkog, gdje jedno uvjetuje i podupire drugo. Odgovor na to pitanje doveo je do podjele koja traje do dana današnjeg, na sunite, koji danas čine većinu – oko 90 posto – muslimana, i šijite, na koje otpada ostatak, s različitim podgrupama kod jednih i kod drugih. Prema Davidu Kerru (Religije svijeta, str. 334-335) suniti su smatrali da nitko ne može naslijediti Muhameda kao poslanika jer je s njim objava završena, pa Muhamedov nasljednik može biti samo onaj koji će se brinuti za ispravno shvaćanje i interpretiranje njegovog pologa. Zato su oni smatrali da zajednica vjernika mora izabrati (idžma) njegovog nasljednika koji se zove kalif. Nakon Prorokove smrti naslijedila su ga četiri kalifa, od prvog Abu Bakra da zadnjeg Alija (656-661), koji su smatrani pravovjernim kalifima jer su živjeli s Muhamedom, iz njegova plemena, tako da njihovo svjedočanstvo, zajedno s Muhamedovim, čini “sunu” (otuda naziv suniti), što znači “običaj” koji postaje norma za buduće naraštaje muslimana, pa tako nastaje i šerijat, sustav vjerskih zakona koji muslimane obvezuje.
Jedni druge smatraju hereticima – „Sotoninim slugama“
Za manjinsku skupinu, šijite, glavna osoba zajednice nakon Muhamedove smrti nije kalif, nego imam, koji ima sposobnost nepogrešive interpretacije Kur’ana. Zato šijiti sebe smatraju pravim nasljednicima Muhameda, tim više što je prvi imam bio Alija koji je oženio njegovu kćer Fatimu, i nije bio samo Muhamedov rođak i suplemenjak, već i dio najuže obitelji, što mu daje veći legitimitet nad kalifima. Zato šijiti vjeruju da je Alija baštinio i Muhamedove duhovne sposobnosti (vilaja), što je prenio i na svoje sinove Hasana i Huseina, a oni opet na svoje potomke u nizu imama, što bi odgovaralo principu “apostolskog naslijeđa” u kršćanstvu. Šijiti zato vjeruju da će se “krug vilaje” nastaviti do kraja ljudske povijesti, kada će biti uskrsnuće i posljednji sud. Većina šijita koja živi u Iranu, koji se zovu imamiti (od imam) tako vjeruju da će na kraju vremena doći tajnoviti dvanaesti imam, a tajnu tog povratka (u Iranu) “baštine” ajatolasi, koji su i tumači vjerskih propisa. Osim u Iranu, imamiti žive u Jemenu, no oni broj imama ne ograničavaju na dvanaest, već njihovu ulogu tumače slično kao suniti svoje kalife. U jednom, sunitski i šijitski islam su dva različita stava na Alahovu objavu izrecitiranu Muhamedu preko anđela, i već 1400 godina zbog toga na ovaj ili onaj način ratuju, slično kao i kršćani u Europi do Westfalskog mira, kada su se katolici i protestanti klali oko pitanja istine i pravih Isusovih sljedbenika. U toj borbi za prevlast već 661. godine prvi šijitski vođa Alija je ubijen, a potom i njegov nasljednik, sin mu Husein, i to 680. godine na jugu današnjeg Iraka, zajedno s obitelji i sljedbenicima. Ubojstvo Huseina posijalo je već tada zlu krv među sunitima i šijitima koja traje do danas, zato već od toga vremena Šijiti razvijaju drukčije vjerske zakone od Sunita, pa se međusobno smatraju hereticima. Kroz cijelu povijest šijiti, kao manjina među muslimanima u sunitskim državama, su smatrani buntovnicima koje treba gaziti, sve do smrti, kao i obrnuto.
Iran i Saudijska Arabija predvode sukobljene tabore
Danas ova njihova međusobna borba, često do istrjebljenja, uosobljena je kroz dvije države, Iran – u kojem dominiraju šijiti, i Saudijsku Arabiju – kojom dominiraju suniti, američki saveznici, dok je Iran ruski saveznik. Šijiti su u Saudijskoj Arabiji stjerani u “rezervat” na jugu, ne smiju glasno najavljivati svoje molitve, niti javno prosvjedovati i izloženi su žestokoj represiji, posebno vehabijskoj, koja ovih mjeseci širi smrt i kod nas u susjedstvu u Bosni i Hercegovini. Šijiti su za njih heretici. Jednako tako, rat između Irana i Iraka, u kojem su izginuli milijuni ljudi, imao je istu matricu, jer je Saddam Hussein bio sunit. U Libanonu članovi Hezbollaha (šijiti) sebe nazivaju “Alahovim ljudima”, dočim sunite, zajedno s kršćanima, druzima i “cionistima” nazivaju “Sotoninim slugama”. Oko njihovog sukoba vrti se i cijelo Arapsko proljeće gdje su zapadnjaci potkusurivali rušenje diktatora, da bi napravili kaos pothranivši najgore fundamentaliste na jednoj i drugoj strani.
Upravo je aktualni građanski rat u Siriji najbolja slika toga stanja, borbe između šijita i sunita. Alaviti, kojima pripada i Bashar al-Assad, koji su šijiti jer priznaju Muhamedovog rođaka zeta Aliju kao inkarnaciju Boga u ljudskom obliku. Tu postaje jasno zašto danas postoji savez između Irana i Hezbollaha s alavitima protiv sunitske koalicije koju predstavljaju Saudijska Arabija, Katar i Turska.
U tom smislu, najveći neprijatelji islama nisu zapadnjaci, već oni sami sebi, gdje se kroz međusobne pokolje još od Muhamedove smrti međusobno kolju šijiti i suniti, kao i države u kojima su većina, oko toga tko je pravi Muhamedov religijski pa i politički nasljednik. Mir među njima moguć je samo onda kada se suoče sa zajedničkim neprijateljem – Državom Izrael. Američka geopolitička strategija, kao i ruska, kroz sve ovo vrijeme, u njihovim sukobima tek želi izvući najviše za sebe i svoje interese po načelu zavadi pa vladaj. A oko toga “zavadi” i ne moraju se previše truditi…
Autor: Ivica Šola / 7Dnevno
