Nina i Sanja zadivljeno promatrahu visokog mladog tehničara u bijelom ogrtaču koji ih je upravo srdačno dočekao. Djelovao je tako učeno i pouzdano. Znale su da je zajednica u sigurnim rukama dok ima takvih jedinki. Doduše, intimno bi voljele da su na njegovom mjestu susrele kakvu snažniju tehničarku grubljih crta lica s kojega bi probijala poneka neposlušna crna dlaka, ali dobro je i ovako. Ipak je najbitnije da je sve u sigurnim rukama.

Radnici u tvornici, kojom su u tom trenutku upravo prolazili, radili su u posve pristojnim uvjetima. Svi su na sebi imali čiste bijele ogrtače, a na rukama tanke prozirne najlonske rukavice. Kud god je pogled dopirao, sve je blještalo. Očito se posebna pozornost poklanjala higijeskoj dimenziji radnih uvjeta. Doduše, na ovakvom mjestu nije ni smjelo biti drugačije.

Dok su pratile naočitog tehničara, Nina i Sanja zaljubljeno se držahu za ruke. Nježno su preplitale prste, još više povećavajući ugodu ovog za njih iznimno važnog događaja. U poznatom showu osvojile su glavnu nagradu: posjet tvornici jedinki. Bile su zaista presretne. Moći će upoznati cijeli proces proizvodnje i na kraju jednu jedinku odabrati za sebe. Besplatno!! O tome su milijuni mogli samo sanjati.

Iako su slutile što su sve ovdje mogle očekivati, ipak su stalno u nevjerici širile oči. Svime su naprosto bile oduševljene. „Bilo je i vrijeme“, zadovoljno uzdahnu Nina ugledavši na zidu s desne strane ploču s ugraviranim poznatim licem. Na ploči je pisalo: 100. A. K. „Ta već smo u stotoj godini Kinseyeve ere“, nastavi maloprijašnju misao.

Proces Bokanovski

Baš se u tom trenutku zaustaviše pred nekakvim golemim poluprozirnim ‘kutijama’. „Ovo su inkubatori“, zazvoni ugodan tehničarev glas. „Inkubatori“, obje zadivljeno pomisliše. „A ovo je“, nastavi on otvorivši široka vrata jedne kutije i pokazavši na nepregledne redove staklenih epruveta, „tjedna zaliha ženskih spolnih stanica. Sve su spremne za oplodnju. Čuvaju se na tjelesnoj temperaturi, dok se muške“, nastavi on dalje priču „moraju čuvati na trideset i pet umjesto na trideset i sedam stupnjeva, jer inače postaju neplodne.“

Nina i Sanja zaneseno slušahu. Upijale su svaku riječ. Tehničar im je objašnjavao cijeli proces održavanja na životu izvađenog jajnika, postupak dobivanja i vađenja ženskih spolnih stanica, kazivao je što se sve mora uraditi da bi ostale neoštećene i žive, objašnjavao postupak oplodnje, govorio o potrebnoj temperaturi, gustoći i viskozitetu da bi cijeli proces uspio itd. Spominjao je i neke čisto stručne stvari poput sastava tekućine u kojoj čuvaju oplođene stanice ili načina na koji se mikroskopski ispituju.

Potom je nastavio govoriti o različitim grupama oplođenih stanica. Grupe alfa i beta ostajale su u epruvetama sve do kraja procesa, a grupe gama, delta i ipsilon se nakon trideset šest sati vade i podvrgavaju procesu Bokanovski.

„A što je proces Bokanovski“, plaho će Nina stideći se svoje neupućenosti. Tehničar je pogleda, učini joj se, nekako s visoka. Potom joj odgovori: „Normalno je da jedna oplođena jajna stanica postane jedan embrij, a on jedna odrasla jedinka. U procesu Bokanovski posebnim postupkom izazivamo pupanje oplođene stanice. Na taj način od jedne dobijemo do devedeset šest pupoljaka. Svaki pupoljak naraste u savršeno oblikovan embrij. Od materijala za jednog sad imamo do devedeset i šest jedinki. Potpuno jednaki blizanci, ali ne kao nekad po dvoje, nego do devedeset i šest. Zamislite samo tvornicu u kojoj devedeset i šest potpuno istih blizanaca radi na devedeset i šest jednakih strojeva. Možete li zamisliti kakav je to napredak?“ Bile su zaista impresionirane.

Pokretna traka

Ušli su u prostoriju u kojoj su se na epruvete lijepile etikete. Na njih su beta djevojke u blještavo bijelim ogrtačima upisivale nasljedne osobine i datum oplodnje. Potom su, prema priručnim tablicama, upisivale ime jedinke. Sad su već bili u golemoj kartoteci koja je objedinjavala sve moguće podatke i koja se stalno ažurirala. Tu su bili podaci o broju jedinki koje su bile na raspolaganju, o njihovoj vrsti i karakteristikama, o trenutačnom stanju na lageru i potražnji na tržištu. Ovdje su se radile procjene i usmjeravala proizvodnja.

Krenuli su prema skladištu. Tek kad uđoše shvatiše koliko je veliko. Bilo je nekoliko stotina metara dugačko i tek nešto manje široko, a bar desetak metara visoko. Iznad njih bijahu tri kata polica, a paučinaste konstrukcije širile su se na sve strane. „Pa ovdje sigurno ima nekoliko milijuna jedinki“, zadivljeno će Sanja. Dok je Nina nijemo klimala glavom, tehničar je sjajio od ponosa.

Posebno dobro raspoloženje obuze ga u prostoriji s pokretnim trakama. Na trakama se nalazilo bezbroj epruveta pa, gledajući ih, tehničar reče: „Uspjeli smo im mnogo toga uraditi dok se na traci ovako polako kreću. Zaista mnogo toga.“ Počeo je pričati o ekstraktu koji se automatski dodaje na svakom dvanaestom metru, o nekakvoj sluzi koja se također povremeno ubacuje, govorio je o problemima koje su rješavali simulirajući majčin krvotok, pokazao im je rezervoar zamjenske krvi…

Dizajniranje jedinki

Na testovima za utvrđivanje spola radili su negdje oko dvjestotog metra. Muški spol označavali su velikim slovom T, a ženski krugom. Posebnu veliku grupu označavali su crnim upitnikom na bijeloj podlozi.

Tehničar je odjednom počeo govoriti o plodnosti jedinki. Kazao je da ona najčešće samo smeta. Ipak oni, zbog puke sigurnosti, ostave čak trideset posto embrija da se razvijaju normalno, a to su oni označeni slovom T i krugom. Svi ostali dobivaju jednu dozu muškog hormona na svakom dvadeset i četvrtom metru kretanja trakom. To traje sve do kraja ovoga dugačkoga puta. „Rezultat je fascinantan“, zaključio je ponosni tehničar, „jer muške jedinke postaju iznimno snažne i otporne na najteže radne uvjete… i, naravno, neplodne.“

Ipak, posebno je bio oduševljen ženskim jedinkama koje su se razvijale u također nevjerojatno učinkovite radnice. Pod utjecajem velike količine muških hormona ostale bi gotovo potpuno normalne građe, ali postajale su nevjerojatno izdržljive i k tome, kao i muške, stopostotno neplodne. Doduše i njima bi izrastala gusta crna bradica, ali, sve u svemu, bile su savršeno dizajnirane za svoje buduće mjesto u zajednici. Jer oni se, nastavio je oduševljeno dalje, ne zadovoljavaju samo oplođivanjem i rađanjem. Ta to može i obična krava.

„Mi dizajniramo jedinke!“, zadovoljno je uskliknuo dodavši da tako svaka zauzima svoje pravo mjesto u njihovoj sretnoj zajednici. Ovdje se u samom startu proizvode čistači kanalizacije i budući direktori velikih poduzeća.

„Trenutno nam je glavni problem kako smanjiti razdoblje sazrijevanja jedinke“, nastavio je priču tehničar. Nisu ga razumjele. „Pogledajte primjerice konja“, reče. One zamisliše konja. „On sazrijeva u šestoj godini. Slon sazrijeva u desetoj, a čovjek je potpuno odrastao tek u dvadesetoj. Zar vam se ne čini da je cijelo razdoblje do dvadesete godine bilo čisto gubljenje vremena i nepotreban trošak?“ Ovoga puta gledale su ga s razumijevanjem. Zajednici bi zaista mnogo koristilo kad bi jedinke bile odrasle, primjerice, kao konji, već u šestoj godini.

Tehničar im se ipak pojadao da nikako ne mogu riješiti jedan praktičan problem. Naime, uspjeli su proizvesti jedinku koja je seksualno bila zrela već s četiri godine, a odrasla sa šest, međutim, bila je potpuno glupa čak i za poslove koje obavljaju jedinke ipsilon kategorije. On bijaše uvjeren da će vrlo brzo riješiti i taj problem.

Upravo su prolazili pored mladog mehaničara koji je na golemoj posudi sa zamjenskom krvi nešto podešavao. Kad je završio krenuo je prema sljedećoj posudi. Tehničar se obrati Nini i Sanji: „Ovaj naš Beta-minus mehaničar smanjuje broj okretaja na pumpi. Manji broj okretaja znači manju količinu krvi, a to znači manje kisika. Ako želite embrij ispod normale nema ništa bolje od toga.“

Upitno ga pogledaše pa on nastavi: „Što niža kasta to niža količina kisika. Time najprije strada mozak. Poslije toga kosti. Tako s količinom od sedamdeset posto od normalne količine kisika dobijete patuljka. S manje od sedamdeset posto dobijete čudovište bez očiju. Ono nažalost ništa ne vrijedi“, snuždeno će tehničar. Sad su ga Nina i Sanja gledale već pomalo zabrinute. A što ako greškom izaberu deformiranu jedinku ipsilon kategorije? Nisu se usudile niti razmišljati o tome…

Proročki roman

Ovaj tekst je prilično slobodna interpretacija (i svojevrsna prilagodba) početnog dijela genijalnog Huxleyevog antiutopijskog romana „Brave new world“. Roman je napisan 1932. godine, dakle u vrijeme kad nije postojala umjetna oplodnja i kad se ništa nije znalo o kloniranju, kad su hibridna bića iz mračnih britanskih laboratorija postojala samo u noćnim morama i kad nije bilo ovako agresivnog manipulativnog pomicanja granica kulture smrti i svega onoga što je prati. Čudesno je bilo Huxleyevo predviđanje proizvodnje djece po narudžbi, uništenja obitelji i uklanjanja pojmova kao što su majka i otac, ranog seksualiziranja djece putem obrazovnih programa, koncentracije moći i bogatstva u rukama male grupe ljudi, uporabe različitih tehnika ispiranja mozga, legalizacije droge itd.

Međutim, ipak moramo reći da je on radnju smjestio negdje oko 600. godine nakon vremena velikog magnata Henrya Forda (Ford se u djelu spominje kao svojevrsno božanstvo), ali da mi, nažalost, već danas svjedočimo još strašnijoj zloporabi dijela znanosti i besramnoj političko-medijskoj manipulaciji koja to prati. Samo hrabro naprijed! Čeka nas zaista predivan (VRLI) NOVI SVIJET!

NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save