PONOVNO SE BUDE VELIKOSRPSKE ASPIRACIJE SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
Srpska pravoslavna crkva blagoslovila je agresiju i zločin nad Hrvatima, a izjave patrijarha Irineja svjedoče da se nije odmakla od toga doba
Tijekom bogoslužja u povodu 400. obljetnice bogoslovije manastira Svetog Mihajla u kanjonu rijeke Krke, srpski patrijarh Irinej svojim je izjavama iznenadio samo naivne i neupućene. „Zlo su činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri no oni”, kazao je Irinej i tako pokazao da je još uvijek duboko uključen u velikosrpsku politiku od koje se ne može odmaknuti. Zato se moramo prisjetiti uloge Srpske pravoslavne crkve u agresiji na Hrvatsku.
Druga polovica osamdesetih godina prošloga stoljeća obilježena je političkim usponom Slobodana Miloševića. Nakon Memoranduma SANU (1986), novim Ustavom SR Srbije u ožujku 1989. ukinuta je autonomija Vojvodine i Kosova, a činjenicom da je Srbija zadržala njihova mjesta u Predsjedništvu srušen je i Ustav Jugoslavije. Sada kada je izvršen tihi državni udar, srbijansko rukovodstvo pod vodstvom Miloševića dobilo je blagoslov Srpske pravoslavne crkve za svoju politiku. Rad srpskih duhovnih i političkih vođa na stvaranju Velike Srbije bio je strpljiv, uporan i temeljit. Tijekom 80-ih na tome su planu, prema mišljenju Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU), postignuti „fantastični rezultati“. Milošević je napokon mogao u ime svih Srba započeti nasilnu provedbu plana za “zauzimanje vekovnih granica”.
SANU inkubator, a SPC idejni vođa velikosrpske politike
Do toga vremena, specijalnu školu SANU u Knez Mihailovoj 35. u Beogradu, već su bili prošli svi srpski nacionalisti: Milan Babić, Jovan Rašković, Radovan Karadžić, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj i drugi. Dolazak na vlast u Hrvatskoj predsjednika Tuđmana i HDZ-a bio je samo dobar alibi Miloševiću da pokrene drugi dio plana – prikrivenu, a kasnije i otvorenu agresiju Srbije na Hrvatsku. Za obavljanje toga posla Slobodan Milošević dobio je svu pomoć “srpske intelektualne elite” koja je stvarala „novi srpski poredak“. Ona je bila koncentrirana u trolistu koji su činili Srpska akademija znanosti i umjetnosti (SANU), Srpska pravoslavna crkva (SPC) i Udruženje književnika Srbije. U ovome članku mi ćemo se osvrnuti na “božju pomoć” koja je stizala Slobodanu Miloševiću preko crkvenih redova Srpske pravoslavne crkve.
Kadrovi SPC-a prožimali su sve sastavnice ovog velikosrpskog trolista. Nekoliko najuglednijih profesora Bogoslovskoga fakulteta bili su članovi Udruženja književnika Srbije. Budući episkopi koji su napustili teološki program rada i upustili se u jeftinu dnevnopolitičku avanturu. U njoj su smjer odredili Dobrica Ćosić i Antonije Isaković, akademici koji su, pak, imali znatan utjecaj u Patrijaršiji. Svojim stalnim djelovanjem Srpska pravoslavna crkva stvorila je ne samo ideološku podlogu, već i nužno potreban „okvir za mržnju“, koji će agresiju i etničko čišćenje u Hrvatskoj učiniti posebno okrutnima. Stvorila je mitove o stotinama tisuća pa čak i milijunima pobijenih Srba koje u doba mira i „bratstva i jedinstva“ nitko nije smio propitivati. Tako je stvoren mit o Kosovskome boju i mit o svim Hrvatima kao „ustašama“ te je srpski narod odgajan u strahu od bilo kakve hrvatske države. Takvi mitovi u konfliktnim vremenima iskorišteni su od „srpske intelektualne elite“ i SPC-a za razvijanje srpskog nacionalizma, netrpeljivosti, militantnosti, okrutnosti i masovnog ludila koje je ljude pretvaralo u zvijeri. Te zvijeri napale su Hrvatsku.
Na nebu „nebeska“, na zemlji „Velika Srbija“
Pripremajući se za proslavu 600. obljetnice Kosovske bitke, Srpska je pravoslavna crkva donijela odluku da mošti kneza Lazara prebaci u manastir Gračanicu. Taj događaj iskoristit će za završno podgrijavanje srpskoga nacionalizma i pripremu rata od Kosova do Knina. Kneževe mošti pronijete su kroz mnoge eparhije: Zvorničko-tuzlansku, Šabačko-Valjevsku, Šumadijsku i Žičku. Tijekom te predstave u crkvenoj organizaciji, tadašnji vladika šabačko-valjevski Jovan Velimirović u svojoj poslanici rekao je: „Od kneza Lazara i Kosova, Srbi prvenstveno stvaraju „nebesku Srbiju“, koja je do danas sigurno narasla u najveću nebesku državu. Ako samo uzmemo nevine žrtve ovog poslednjeg rata, milione i milione Srba i Srpkinja, dece i nejači, pobijenih ili mučenih u najstrašnijim mukama ili bacanih u jame i pećine od ustaških zločinaca, onda možemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima’“. Tako je nastao termin “nebeska Srbija”, kasnije često i od mnogih korišten. Na nebu „nebeska“, a na zemlji „velika“, u okviru srpskoga plana.
Proslava 600. obljetnice Kosovske bitke u Hrvatskoj održana je 8. i 9. srpnja 1989. u kninskoj krajini. Organizatori proslave bili su Socijalistički savez Hrvatske (SSRNH) i Srpska pravoslavna crkva. U brižno tempiranome trenutku nacionalnoga okupljanja, zaogrnuti plaštem kulturne djelatnosti, pod vodstvom SPC-a u Kninu su se pojavili četnici. Na toj proslavi nije bilo mjesta zastavi SR Hrvatske. Naprotiv, sve je bilo prepuno zastava SPC-a i Srbije. Kada je održan drugi dan „proslave“ uz crkvu Lazaricu na Kosovu pokraj Knina, svima je postalo jasno da je velikosrpski „ludizam“ ušao u svoje „zrelo doba“. Tako je Srpska pravoslavna crkva korištenjem mita Kosovske bitke napravila završni korak kojim je dovela rat u Hrvatsku.
Iako je sama sudjelovala i idejno i moralno vodila srpski narod u otvorenu agresiju protiv Hrvatske radi tobožnje ugroženosti srpstva, Srpska pravoslavna crkva pokazala je da joj do Srba u Hrvatskoj uopće nije stalo. Njezin jedini cilj bio je usmjeren isključivo na ona područja za koja su smatrali da se na njih može protegnuti srpska država, a onda, slijedom toga i vlast pravoslavne crkve. Da je tako potvrđuje i činjenica da su svi episkopi čije su se eparhije nalazile na prostorima koje je kontrolirala hrvatska Vlada napustili svoje vladičanske domove i premjestili se u Beograd, ili na teritorij koji su kontrolirale srpske snage. Za dio stada koji su na taj način ostavili bez „pastira“ nije ih bilo briga. Stadu je sada bilo mjesto uz njih, a njihovo uz kolovođe srbijanske pobune u Kninu.
Poseban utjecaj SPC imala je na vođe kninske pobune. Vladika dalmatinski Nikolaj Mrđa bio je jedan od ideologa „balvan revolucije”. Milan Babić, vođa krajiških Srba često se pozivao na riječi patrijarha Pavla govoreći krajišnicima da mu „njegova svetost“ ulijeva snagu da izdrži u borbi za Veliku Srbiju. Stoga ne čudi zajednička slika crkvenih veledostojnika SPC-a sa Milanom Babićem i Milanom Martićem u domu JNA u Kninu. Radi se o proslavi referenduma nakon kojeg su krajišnici proglasili „autonomiju srpskog naroda na osnovu etničkih i povijesnih granica u kojima živi unutar granica Republike Hrvatske kao federalne jedinice Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“. Srpski akademici, episkopi SPC, znanstvenici, književnici, pjesnici, slikari, zubari i milicajci objašnjavali su svima da sa „ustašama“ nema više zajedničkog života. Dok su srpske vojskovođe granatiranjem i bombardiranjem radile na potpunome uništenju Vukovara, rušeći odreda bolnice, vrtiće, crkve i stambene objekte Patrijarh Pavle nije im zamjerio na ovakvoj „hrišćanskoj“ temeljitosti, nego ih je, sudeći po svemu, poticao.
12.5.1991. Proslava „prisajedinjenja“ tzv. „SAO Krajine“ Republici Srbiji. Terorističke vođe Babić i Martić s vjerskim vođama iz Srpske pravoslavne crkve koja je podržavala pobunu i nasilno pripajanje djelova Republike Hrvatske Srbiji.
Srpski patrijarh Pavle u pismu lordu Carringtonu: „Delovi Hrvatske moraju biti pripojeni Srbiji…“
Njegova svetost patrijarh srpski gospodin Pavle dat će isplaniranoj akciji oko Vukovara poseban duhovni pečat. On će uputiti otvoreno pismo lordu Carringtonu, predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji, koje će “Pravoslavlje” objaviti 1. studenoga 1991. To pismo „njegove svetosti“ jedan je od najznačajnijih dokumenata o tome vremenu, kojim se oslikava potpuno stanje svijesti i savjesti organizacije kakva je Srpska pravoslavna crkva. U pismu su sadržane sve ideje onoga što je u Srbiji pripremano 80-ih i onoga što se pokušalo ostvariti tijekom 90-ih godina. U njemu patrijarh srpski gospodin Pavle objašnjava lordu Carringtonu da „Srbi više ne mogu da žive zajedno sa Hrvatima” i da “delovi Hrvatske moraju biti pripojeni matici srpskog naroda, Republici Srbiji”.
Nakon što je Erdut okupirali JNA i Srpska dobrovoljačka garda pod zapovjedništvom Željka Ražnjatovića –Arkana, tijekom Domovinskog rata su Hrvati, druge manjine i Srbi vjerni Hrvatskoj bili protjerani ili ubijeni. Od studenoga 1991. do veljače 1992., dogodila su se mnoga ubojstava u kojima je ubijeno ukupno 37 civila. Srpska dobrovoljačka garda bila je pod izravnim zapovjedništvom „Resora državne bezbednosti Srbije“. Velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan, vladika sremski Vasilije, vladika žički Stefan i vladika osječko-daljski i baranjski Lukijan posjetili su Centar za obuku srpskih dobrovoljaca u Erdutu 10. prosinca 1991. U svome obraćanju preko televizije Beograd istaknuli su da se Veliki sveti sinod SPC zalaže za mirno rešenje, ali ne na štetu srpskoga naroda koji je ponovo na meti ustaškoga zločina. S posebnim zadovoljstvom prihvatili su kazivanje da se ovdje nastavlja tradicija srpskoga naroda, ne da bi jačao nacionalizam, već da se probudi decenijama gušeno pravoslavlje!
Mitraljezac Filaret , zvan Lubanjica, zaređen za episkopa
Kakvu je ulogu u ratu u Hrvatskoj imala i kakvim se je sve metodama propagande služila Srpska pravoslavna crkva, možemo vidjeti na primjeru srpskog pravoslavnog redovnika, protosinđela Filareta (građanskoga imena Jelenko Mićević). Taj redovnik SPC slikao se je sa strojopuškom Zastava M-53 u rukama, ispred četničkoga oklopnog transportera, u rujnu 1991. u Komogovini, malome selu između Kostajnice i Gline na Banovini. Na istoj slici s redovnikom na transporteru, u pozadini, nalazi se srpski akademik Rastislav Petrović, poznat kao neumorni nacionalistički agitator i autor knjige „Genocid sa blagoslovom Vatikana“. Ta slika sama potvrđuje nedvojbenu suradnju SANU i SPC na projektu „Velike Srbije“.
No tu nije završila propagandna djelatnost redovnika Filareta. Nekoliko godina kasnije, točnije 1993. Filaret se je pojavio na udarnome televizijskom dnevniku Radio-televizije Srbije kada je gledateljima pokazao dječju lubanju i sjekiru, rekavši kako je to dokaz da su Srbi u BiH žrtve genocida. Nakon što su drugi novinari za tu priču pokazali interes, otac Filaret nikada nije pružio niti jedan dokaz kojim bi potkrijepio svoju tvrdnju, a spomenutu lubanju je navodno negdje izgubio. U srbijanskoj javnosti postoji rašireno uvjerenje kako je riječ o jednome od najsramotnijih primjera ratne promidžbe iz vremena vladavine Slobodana Miloševića u kojem je sudjelovala Srpska pravoslavna crkva. O kakvoj se crkvi radi, dovoljno govori činjenica da je 1999. na Svetome arhijerejskom saboru SPC upravo taj mitraljezac, Filaret zvan Lubanjica, zaređen za episkopa mileševskog.
Patrijarh Pavle 1999. pozvao na poštivanje zakona
Četiri godine nakon Oluje i sedam i pol godina nakon slanja pisma lordu Carringtonu, 15. ožujka 1999. patrijarh Pavle došao je u dvodnevni posjet Zagrebu. Bio je to njegov prvi dolazak u Eparhiju zagrebačko-ljubljansku. Nju je sada vodio mitropolit Jovan, isti onaj koji je slavio širenje pravoslavlja s Arkanom u Erdutu nakon pada Vukovara. Tijekom posjeta hrvatskoj metropoli, patrijarha Pavla primio je dr. Franjo Tuđman. No stvari su ovoga puta bile bitno drugačije nego prije nekoliko godina. Patrijarh više nije nazivao hrvatskoga državnog poglavara “predstavnikom”, nego predsjednikom Republike Hrvatske. Tijekom posjeta Zagrebu, patrijarh Pavle Srbe više nije plašio ustaškom državom već ih je savjetovao da se u nju vraćaju i da iz nje ne odlaze.
„Njegova svetost“ je Srbima preporučila da “časno ispunjavaju svoje građanske dužnosti i postupaju savjesno po državnim zakonima Republike Hrvatske”. Bio je to potpuni trijumf Franje Tuđmana i hrvatske države. U Hrvatskoj su potpuno poražene i velikosrpska ideja i vojna sila. Danas ponovo dopuštamo gradnju velikosrpskih mitova. Patrijarh Irinej govori o nekakvome „većem zlu“ koje je Srbe, koje je svojedobno huškao, natjeralo da naprave sporadična zvjerstva. Govori o ponovnoj ugroženosti pravoslavlja. Odgovorni šute. Čak i katolička crkva. A na Pantovčaku više nema Tuđmana. Tko zna što će Irinej reći kad sljedeći put dođe? I po kakvoj će uputi slijedeći put raditi Pupavac, kad se vrati iz Beograda?
Joško Buljan /Hrvatski tjednik/hkv.hr
