Amerikanac je prisilio Zorana Milanovića i SDP da budu Hrvati
Punih četvrt stoljeća otkako je Hrvatska postala samostalna država Socijaldemokratska parija kao vodeća ljevičarska stranka ne samo da je zazirala od hrvatstva, nego je štoviše zagovarala novo povezivanje na prostoru bivše Jugoslavije.
Treba se samo prisjetiti ključnog trenutka kad je SDP pod Ivicom Račanom, poznatim zbog krilatice da je „HDZ stranka opasnih namjera“, demonstrativno napustio Sabornicu u trenutku kad se glasovalo o otcjepljenju od Jugoslavije.
Problem je s vodećom hrvatskom ljevičarskom strankom što se ona nikad nije ni pokušala kroatizirati, a da ne govorimo o svjetonazorskoj kvalifikaciji, ni kristijanizirati. Iako je Hrvatska i po Ustavu nacionalna država hrvatskoga naroda, a po konfesionalnom legitimaciji pretežito kršćanska zemlja, u jednom od najvećih apsurda hrvatske politike u ovih 25 godina spada upravo činjenica da je SDP kao pravni i politički nasljednik Saveza komunista Hrvatske ostao duboko ukopan u svoju jugoslavensku ideološku prošlost, nastojeći je na ovaj ili onaj način primjeniti u novim okolnostima u neko drukčije novojugoslavenstvo, zvalo se ono Zapadni Balkan, jugosfera, ili region.
Ta ideološka zasljepljenost najočiglednije se manifestirala u upornosti SDP-a, ali i njegovog predsjednika SDP-ovca Ive Josipovića da usvajanjem „lex Perković“ zaštite jugoslavenske udbaške agente Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća pred europskim uhidbenim nalogom. Štoviše, SDP je u ovih četvrt stoljeća bio dosljedan saveznik Velike Britanije u pokušajima da se na ovom balkanskom prostoru stvori neka nova asocijacija slična propaloj komunističkoj federaciji. U tome je ključnu ulogu imao Ivica Račan kad je sa svojom koalicijom došao na vlast početkom 2000. godine, ali isto tako uz asistenciju Stipe Mesića koji je na inicijativu Francuske organizirao krajem 2000. godine samit u Zagrebu s ciljem promoviranja ideje o tzv. Zapadnom Balkanu.
Iako je u ovih četvrt stoljeća bilo razdoblja kad je i HDZ posebice pod Ivom Sanaderom i Jadrankom Kosor, pod međunarodnim pritiskom pristajao na pokušaje regionalnog povezivanja, kulminacija tog projekta dogodila se s vladajućim SDP-ovskim tandemom Josipović-Milanović. Treba podsjetiti da je vlada Zorana Milanovića uz snažnu potporu predsjednika Josipovića bila ustrajna na povlačenju tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde. Njegova presuda da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije u kojoj su počinjena djela genocida, ali i prethodna oslobađajuća presuda Haaškog tribunala generalima Gotovini i Markaču razbili su opasnu teoriju o udruženom zločinačkom pothvatu koja je imala za cilj uopće dovođenje u pitanje hrvatske državnosti. Unatoč svemu tome Zoran Milanović i njegov SDP nisu ni pomišljali da radikalno promijene svoju novojugoslavensku politiku.
Ali kako je SDP na čelu Kukuriku koalicije u ove četiri godine dokazao totalnu nesposobnost da Hrvatsku izvede iz krize i povede je putem oporavka i stabilnosti, Zoranu Milanoviću i njegovoj kriptokomunističkom i kriptojugoslavenskom SDP-u nije preostalo ništa drugo nego da posegnu za populizmom. U tome je očito vodeću ulogu odigrao Milanovićev američki PR savjetnik Alex Braun koji je pragmatički zaključio kako njegov klijent mora konačno prihvatiti da je premijer države koja se zove Hrvatska i da u njoj žive politički Hrvati, kao što su uostalom u američkom „melting potu“ svi Amerikanci bez obzira na rasu i etničku pripadnost. Tako se dogodilo da je jedan Amerikanac, naravno u predizborne svrhe, nagovorio Zorana Milanovića i cijelu njegovu pratnju da gromoglasno na uvodnom izbornom skupu uz obilato mahanje hrvatskim zastavama skandiraju „Hrvatska, Hrvatska“. I ne samo to, nego su SDP-ovci uzeli sebi za pravo da kraticu svoje partije tumače kao „Stranku domoljuba i patriota“. Kad bi se ušlo u analizu koliko je SDP uistinu hrvatska domoljubna i patriotska stranka uzelo bi mnogo prostora da se argumentirano pobije taj krajnji cinizam. Dovoljno će međutim biti da se citiraju glavne izjave Zorana Milanovića da je „Hrvatska slučajna država“, da je „Hrvatska imala građanski rat“ i da su njegovi glavni glasači u Hrvatskoj Srbi.
Svatko, pa tako i SDP, ima pravo u izbornoj kampanji da se hvata za slamku kako bi ostao na vlasti. Pitanje je samo jesu li hrvatski birači toliko navni da nasjednu na jeftine populističke trikove Zorana Milanovića i njegove stranke koju je vrijeme pregazilo, jer još uvijek živi u ideološkoj i institucionalnoj komunističkoj prošlosti. Dokaz tome jest gola činjenica da se SDP nikad nije odlučno distancirao od svojeg prethodnika Saveza komunista Hrvatske i što mu nikad nije palo ni na pamet da se u Hrvatskoj izvrši nužno potrebna lustracija kako bi se društvo oslobodilo natruha komunizma i njegovih tajnih službi.
Vjekoslav Krsnik
