Na 10. generalnoj kongregaciji Sinode biskupi raspravljali o mješovitim brakovima
Na desetoj generalnoj kongregaciji aktualne Sinode – jučer, 15. listopada – raspravljalo se o brojnim temama, na prvom mjestu o mješovitim brakovima, koji su česti u Aziji i Africi te su za Crkvu pravi izazov. Istaknuta je potreba skrbi za katoličku stranu, koju se nerijetko sili na obraćenje na islam te, ako se radi o ženi, lako ju se može otpustiti. Bilo je govora i o poligamistima koji se krste i žele pristupiti euharistiji. Neki su predložili da se mjesnim Crkvama dadne veća autonomija za rješavanje takvih pitanja. S druge je strane rečeno da postoje mnogi pozitivni čimbenici u brakovima između katolika i nekatoličkih kršćana, koje valja cijeniti u ekumenskoj perspektivi.
Važna je tema bila blizina prema mladima i pouka o ljepoti sakramentalnog braka koja bi bila poput mosta između njihovih ideala i stvarnosti. Rečeno je da su zaruke za ženidbu ono što je sjemenište za svećeništvo, zato što je u oba slučaja potrebna dobra priprema, koja započinje katehetskom poukom još u djetinjstvu. Svjetski dan mladih je istaknut kao dokaz da mladi traže velike stvari koje im svijet ne može pružiti. Zbog toga im Crkva treba biti bliska kao konkretni uzor ljubavi.
Neki su od biskupa napomenuli kako Crkva zato treba obnoviti i svoj jezik – odnosno način govora – ne bi li njezin nauk postao jasniji i razumljiviji. Ne treba se, primjerice, bojati poučavati teologiju tijela i poticati na čistoću, budući da se većina pobačaja – koji su nazvani jednom vrstom holokausta – događa zbog izvanbračnih spolnih odnosa. Izražena je nada da će se u konačnom dokumentu sinode jasno potvrditi crkveni nauk o obitelji i njegovo protivljenje mogućnosti „istospolnih brakova“, poštujući, međutim, osobe koje imaju homoseksualne sklonosti. Potrebno je da vjernici imaju ispravne i jasne upute kako bi mogli odgovoriti na suvremeni sekularizam.
Istaknuta je važnost pozitivnog pristupa bračnoj spolnosti, koja je vezana uz odgovorno roditeljstvo: prenošenje i otvorenost životu odgovornost je oboje supružnika, kao što je i odgoj djece i skrb za njih kad su bolesna ili u teškoćama. Na temu rastavljenih koji su u novim vezama i njihova pristupa euharistiji, s jedne je strane istaknuta nepromjenjivost katoličkog nauka o nerazrješivosti braka, a s druge je strane naglašena potreba pastoralnog suosjećanja, koje međutim ne znači prilagođivanje kanonskog zakona pojedinačnim željama, nego pomaganje tim osobama da sudjeluju u crkvenom životu.
Predloženo je da ih se uključi u postupan, pokornički put koji bi na koncu vodio pomirenju i obraćenju. No takav pokornički put mora biti stvaran, a ne samo „nominalan“, odnosno mora značiti napuštanje grješne situacije i uklanjanje prepreka punom prijateljstvu s Bogom. Cilj – kako je rečeno – uvijek ostaje istina u ljubavi – dva čimbenika koji se ne isključuju, već su, za one koji pate, poput dvije ruke jednog zagrljaja.
Rečeno je, među ostalim, da se i Crkva ponekad nepravedno odnosila prema vjernicima u poteškoćama, primjerice prema parovima koji izvanbračno žive zajedno. Izraženo je mišljenje da bi pastoral blizine, koji bi više izražavao prihvaćanje, pomogao tim vjernicima da krenu prema sakramentalnom braku.
Istaknuta je zatim uloga župâ, koje trebaju biti u službi obitelji i potaknuti formaciju malih obiteljskih zajednica. Što se pak tiče svećeničke formacije, primijećeno je da se zvanje rađa u obitelji jer se u njoj uče kršćanske i ljudske krjeposti. Dobre obitelji znače dobra zvanja. Bilo je riječi i o pastoralnom praćenju ranjenih obitelji te je naglašeno da su pastiri na prvome mjestu „duhovni oci“, a ne „akademski profesori“.
S obzirom na motuproprije kojim je Papa reformirao proces proglašenja ženidbene ništavnosti, izražena je nada da će službenici crkvenih sudova imati dostatnu ne samo akademsku, već i duhovnu pripremu, kako bi mogli zrelo i sposobno izvršavati svoju zadaću. Sinodski su oci pohvalili velikodušnost obitelji koje posvajaju djecu, ali su upozorili na zakone koji u nekim državama posvajanje omogućuju istospolnim parovima. Spomenuli su katoličke agencije za posvajanje koje su bile prisiljene ili prilagoditi se zakonu ili prestati raditi, što ugrožava vjersku slobodu.
Misijsko poslanje obiteljî valja cijeniti i poticati, kako bi one mogle obnoviti društvo i biti proročki glas u modernom svijetu – još je jedan od zaključaka. Roditelje na poseban način valja podržati u njihovu odgojnom poslanju, tako da se ne boje poučavati svoju djecu da idu protiv struje, prenoseći im istinski kršćanski humanizam. Na koncu su spomenute također obitelji u Siriji koje pate zbog ratnog stanja, za koje je izražena nada u mirno rješenje.
Radio Vatikan
