Višnja Starešina: Država i njezina reprezentacija
Zoran Milanović je propustio čestitati hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji pobjedu nad Maltom i plasman na Europsko nogometno prvenstvo. Ali im je zato dao jedno obećanje: pobijedi li na izborima, “spasit će hrvatski nogomet” i “vratiti ga ljudima iz kandži jednog čovjeka”.
To je trostruko neobičan odnos predsjednika hrvatske Vlade prema nogometnoj reprezentaciji svoje države. Prvo, ni jedan šef države ili vlade ne odnosi se tako prema svojoj nacionalnoj vrsti, osobito ne onoj nogometnoj. Jer svaki šef vlade zna da ništa ne može efikasnije promovirati zemlju u svijetu od nogometa i ništa ne može tako pozitivno mobilizirati narod u zemlji kao nogomet.
Drugo, ni jedan razuman šef vlade ne ruši i ne razara svoje najuspješnije timove. A hrvatska nogometna reprezentacija uspješna je u svjetskoj konkurenciji. U dvadesetak godina, koliko sudjeluje u svjetskim i europskim natjecanjima, stabilno je među prvih dvadesetak u svijetu, 1998. godine bila je čak treća na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, što je svakako povezano s tadašnjim pojačanim pobjedničkim adrenalinom u zemlji.
Melioracija močvare
Prije godinu dana u Brazilu zauzela je 19. mjesto od 203 nacionalne reprezentacije koliko ih je sudjelovalo u kvalifikacijama. Ima li još neka globalno relevantna vještina i biznis, a nogomet je oboje, u kojoj je neki hrvatski tim (k tome još nacionalni tim) tako postojano u samom svjetskom vrhu? Koliko mi je poznato, nema.
I treće, Zoran Milanović se baš sad, u jeku izborne kampanje, tako obilato boji u nacionalne boje i tako napadno maše hrvatskom zastavom, pa je na prvi pogled neobično što tako javno prijeti nacionalnom nogometnom timu.
Čini to gotovo na istoj retoričkoj razini kao njegov stranački drug Željko Jovanović uoči prethodnih parlamentarnih izbora, kada je poručivao: “Nogomet je najzagađeniji dio našeg društva. I kad ste u nekoj močvari, ne ubijate pojedinačne komarce, nego isušujete cijelu močvaru.” Željka Jovanovića je to kvalificiralo za ministra znanosti, obrazovanja i sporta u Milanovićevoj Vladi, ali je u međuvremenu (možda samo privremeno?!) poginuo u “melioraciji”, usred zanosnog juriša.
No drug Zoran upravo obećava nastaviti njegovim stopama. Nakon dijagnosticirane močvare, Zoran Milanović i njegova Vlada od samog početka mandata vrlo programski i sustavno rade na uništenju hrvatske nogometne reprezentacije. Dotad su hrvatski nogometni navijači u svojim kockastim dresovima bili rado viđeni i bili su među živopisnijim navijačima na svjetskim i europskim prvenstvima, a njihovi su izgredi završavali s pokojom razbijenom pivskom bocom ili, u najgorem slučaju, s uličnom tučnjavom u pripitom stanju.
Ništa izvan okvira uobičajenog navijačkog ponašanja. A onda je odjednom krenula pošast bengalki, tučnjava, rasističkih ispada, naci-fašističke simbolike, koja je kulminirala ljetošnjom svastikom na splitskom Poljudu. I zanimljivo, iako je riječ o ograničenim grupama huligana, na ograničenom terenu, za vrijeme događaja koji su uvijek pod pojačanim policijskim nadzorom, Milanović-Ostojićeva policija nikad nije identificirala krivce, nikad ih nije preventivno sklonila od stadiona, niti je javno objavila tko su ti huligani i s kojim motivima tako politički precizno ciljano čine nerede i ispade.
Suker kao Hrvatska
Nije još uspjela identificirati čak ni čuvenog crtača svastike na Poljudu, što je bila kulminacija psihološkog pritiska na reprezentaciju koja je dotad imala izvrsne rezultate u kvalifikacijama.
No zato Vlada vrlo uspješno podupire neke nevladine udruge koje difamacijskim kampanjama pripremaju teren za nerede i sankcije.
Prije petnaestak godina Davor Šuker je bio najjači i globalno najpoznatiji simbol Hrvatske: od restorana u Skandinaviji, taksista u Maroku do plemenskih šefova u centralnoj Africi. Za sve njih Hrvatska je bila – Suker. Pa da je najgori predsjednik nogometnog saveza na svijetu, najveća karakterna mizerija i najveći lopov na svijetu (sve dok mu se to ne dokaže na sudu, a ni tad), njegova Vlada ga ne bi toliko valjala po blatu.
Osobito ne dok je na čelu nacionalnog nogometnog saveza. Upravo zato jer u svijetu je Hrvatska još uvijek – Suker. Sudeći prema konzistentnosti modela, sljedeći bi korak moglo biti “događanje naroda” među navijačima.
Kao završni uvjet za kvalifikaciju na Europsko prvenstvo, hrvatska nogometna reprezentacija nije trebala samo pobijediti Maltu, već je morala pobijediti cijelu Milanovićevu Vladu, uključujući i ministra policije, DORH, provladino-nevladine udruge, provladine neovisne opinion-formere i analitičare, i prekaljene stare profesionalce koji su još u bivšoj Udbi naučili modele manipulacije, eliminacije i psihološkog rata. No pitanje je – zašto?
Zašto premijer zemlje koja je, prema godišnjem istraživanju konkurentnosti koje provodi Svjetski gospodarski forum, od 144 obrađene zemlje na 138 mjestu, iza Čada i Angole, tako sustavno želi ubiti svoj najuspješniji nacionalni tim? I to im, umjesto čestitke na pobjedi i plasmanu na Euro, poručuje preko televizije N1, suvremene inačice nekadašnjeg Yutela.
Kaže Zoran: “To ćemo kad dobijemo izbore. Vratit ćemo hrvatski nogomet ljudima. Ne hapšenjima i slično. Ta klika, brate, pa to smeta i Dalmatincima i Zagrepčanima!”
Ovaj regionalni izričaj hrvatskog premijera i retorika s primjesama “opere” (operacija KOS-a, dio psihološkog rata, koja je 1991. služila za unošenje razdora među Hrvate i slabljenje obrane) mogu odvesti na krivi trag. Nije to ovaj put beogradska podvala hrvatskom nogometu. Nije ni Zoran Milanović neki zadrti jugonostalgičar. Uništavanje svih uporišta nacionalne identifikacije i nacionalne mobilizacije te sustav kontrole mišljenja su jedini način da nereformirana hrvatska postjugoslavenska ljevica (a SDP i HNS to jesu) vlada Hrvatskom.
’Region’ iznad svega
Zato proizvode “region” (na estradi, u kulturi, znanosti, na sveučilištu, u medijima), zato su metode upravljanja društvom preuzete iz bivšega jugoslavenskog komunizma, pa i od bivše tajne policije. Zato ponekad imamo dojam da smo u Jugoslaviji 1989., a ne u Hrvatskoj 2015. godine. Hrvatska nogometna reprezentacija izmakla je toj kontroli jer se velikim dijelom, igrački i kao tim, uključila u svjetsko nogometno tržište sa svim njegovim prednostima, ali i sivim zonama. No nisu problem Milanoviću i nereformiranoj ljevici te sive zone.
Problem je njihov uspjeh i nacionalna mobilizacija koju on proizvodi. Kad reprezentacija slavi pobjedu uz “zovi, samo zovi”, a stadion u kockastom zavijori zastavama, Milanović se osjeća loše jer se vidi koliko ne može pratiti taj uspjeh i koliko su mu zastave lažne. Zato uspjeh treba zaustaviti, a navijače maknuti s tribina.
Angela Merkel, kancelarka najjače europske gospodarske sile, u posljednjih desetak godina je na uspjesima njemačke nogometne reprezentacije pumpala nacionalnu samosvijest. Zoran Milanović, premijer jedne od upravljački najneuspješnijih država na svijetu, ubija hrvatsku reprezentaciju da njezin uspjeh ne bi probudio nacionalnu samosvijest. Jer tamo gdje se poštuju uspjeh i nacionalna samosvijest za njega više nema mjesta.
VIŠNJA STAREŠINA/SLOBODNA DALMACIJA
