Sinoda će u stvarnosti malo toga promijeniti
Sinoda je završila, i kako je čudno slušati uzdahe olakšanja koji dolaze čak od nekih uglednih članova Crkve:
“Nije u suprotnosti s učenjem Crkve.”
“Nema doktrinarnih grešaka u objavljenom tekstu.“
“Sama Sinoda je puno puno bolja od najgorega čega smo se bojali.“
Kako smo uopće došli do točke u kojoj postajemo radosni jer Sinoda nije svrgnula nauk Crkve, te se ispostavilo da je Sinoda u biti puno bolje završila nego što smo se pribojavali? To je samo po sebi itekako komentar o stanju današnje Crkve.
Jedna me žena pitala kako sam ja doživio ishod Sinode. Mislim da se malo šokirala kada sam rekao “apsolutno nikako“. Sinoda je došla i prošla, završno izvješće je objavljeno, a papa će možda napisati svoju apostolsku pobudnicu. I malo ili ništa će se promijeniti u stvarnom životu Crkve kada je u pitanju brak i obitelj. Vrlo mali broj vjernika čita takve detaljne dokumente. Takvi dokumenti su dosadni jer sadrže novi vatikanski jezik u kojem rječitost i neodređenost često nadvladavaju jasnoću i razumljivost. Sinode su poput svih ostalih birokracija kada pokušavaju sastaviti takve dokumente.
Ono što će vjerojatno najviše utjecati na Crkvu je papina promjena koda Kanonskog prava kako bi ljudi lakše došli do poništenja ženidba, ali ni to neće uveliko promijeniti sadašnje stanje u Crkvi. Ono što Motu proprio podupire i ono što takozvani sinodalni “naprednjaci” žele da postane univerzalni zakon, to jest dijeljenje pričesti razvedenim i ponovno vjenčanim vjernicima, već je raširena praksa (ovdje). Zato se ništa u stvarnosti neće puno ni promijeniti. Ovaj radikalni prijedlog na Sinodi je samo bio pokušaj opravdanja onoga što se već događa u Crkvi.
To je ono što je bilo nestvarno u ovim spornim temama na sinodi. Sumnja li se uopće da, barem u europskim Crkvama, ali i u mnogim drugim Crkvama, rastavljeni i ponovno vjenčani već ne dobivaju rješenja tzv. ‘unutarnjeg foruma’, ako se uopće zamaraju s njegovim traženjem? Doista, situacija je “napredovala” do toga da se danas takvi ‘otuđeni’ vjernici s tim uopće ni ne zamaraju, jer dolaze na pričest jednom ili dva puta godišnje, ili možda kad prisustvuju vjenčanju i sprovodu u Crkvi. Dakle, oni ne traže dopuštenje od svećenika. Primanje pričesti više nema nikakvo značenje za njih; ankete potvrđuju da samo mali dio katolika u Zapadnom svijetu vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost. Samo je stvar pristojnosti kada sudjeluju u svečanosti, ali ima malo ili nikakve veze s vjerom.
S druge strane imamo papine prilično nerealne, iskrivljene i neprestane napada na ljude koji su “navezani na pravila“, stav koji zvuči gotovo kao antinomijanizam (protivljenje Božjem zakonu). Što je još važnije, moglo bi ga se iskreno pitati gdje su u suvremenoj Crkvi svi ti ljudi opsjednuti “pravilima”? Osim ako govorimo o pravilima za financijsku potporu Crkve u Njemačkoj! Gdje su svi ti teški biskupi koji sjede u stolici Mojsijevoj osuđujući ljude? Jeste li naišli na njih u zadnje vrijeme? Od Drugog vatikanskog sabora crkvena disciplina je strmoglavo padala, i nitko danas nije kažnjen za bilo što, uključujući i za većinu heretičkih stavova.
Ipak, Papa redovito grdi “zatvorena srca”, ljude koji “osuđuju”, koji se “skrivaju iza učenja Crkve”, koji sa tračkom superiornosti osuđuje ljude koji imaju obiteljske probleme. Čak je i The Washington Post primijetio papin ton kada “prigovara” onima koji se ne slažu s njim, neizbježno upućen ljudima koje se smatra previše “tradicionalnim” na ovaj ili onaj način. Ipak broj ljudi koji bi mogli pasti u ovu kategoriju sigurno predstavlja manjinu u Crkvi, gdje 80 posto ljudi bezbrižno ignorira crkveno učenje o kontracepciji i 60 posto o pobačaju, razvodu, i ponovnoj ženidbi. Štoviše, papa nikada ne koristi ovaj ton prema onima koji su previše “progresivni”, što je ionako prilično rijetka pojava u usporedbi s njegovim napadima na tradicionaliste. A liberala je svakako puno više u Zapadnom svijetu nego krutih tradicionalista na koje se čini da je gotovo alergičan. Pitam se je li Crkva u Argentini ili Buenos Airesu puna tradicionalista koji su se protivili njegovom episkopatu; je li tu korijen ovog animoziteta?
Također je upečatljivo koliko je malo učenje Ivana Pavla II. apsorbirano od strane mnogih biskupa, pod pretpostavkom da je Sinoda istinski predstavila biskupe svijeta. To je još jedan razlog zašto mislim da će Sinoda imati malo utjecaja. Kardinal Pell je spomenuo kako su biskupi imali vrlo malo tomističke naobrazbe, ali ono što je daleko ozbiljnije je očita činjenica da su malo upoznati s najznačajnijim učenjem o braku u povijesti Crkve, a nalazi se u spisima svetog Ivana Pavla II. Ne morate se čuditi ako je u stvari, ono uvelike bilo odbijeno od strane crkvenih vođa u Europi u proteklih nekoliko desetljeća, što je i vidljivo kod biskupa kao što je kardinal Danneels.
Jedno od obećavajućih otkrića na Sinodi, međutim, bio je nastup američkih biskupa koji su, čini se, malo dublje asimilirali učenje Ivana Pavla II – s jednom iznimkom, a on je bio prvo veliko imenovanje od strane našeg sadašnjeg pape. To možda ne sluti na dobro za budućnost. Dokumenti ne reformiraju Crkvu; to čine biskupi. Ono čega se najviše bojim je da će papa Franjo sada pokušati stvoriti američke biskupije po uzoru na prosvijetljeni europski kontingent, što je skoro uništilo Katoličku Crkvu u Europi; pogotovo ako gleda na američke biskupe kao dio neposlušnog ili tradicionalnog elementa ovogodišnje Sinode.
Vlč. Mark Pilon za The Catholic Thing
