Sinoda o obitelji je završila, ali neizvjesnost koju je donijela ostaje. U nastavku je razmišljanje povjesničara R. de Matteija:

“Dan nakon XIV. redovite Biskupske sinode o temi obitelji, čini se da su svi pobijedili. Papa Franjo je pobijedio jer mu je uspjelo pronaći kompromisni tekst između dviju protuslovnih pozicija; pobijedili su progresivci jer usvojeni tekst razvedene koji su ponovo civilno vjenčani pripušta k pričesti; pobijedili su konzervativci jer dokument nigdje izričito ne spominje pričest za razvedene i odbacuje ‘homobrak’ i teoriju gendera.

Da bolje shvatimo kako su protekle stvari u stvarnosti, moramo se vratiti k večeri 22. listopada kad je sinodalnim ocima bio dan završni izvještaj, koji je bilo izradilo jedno ‘ad hoc’ povjerenstvo na temelju amandmana (‘modi’) na ‘Instrumentum laboris’, koje su predložile radne skupine podijeljene prema jezicima (‘circuli minores’).

Na veliko iznenađenje sinodalnih otaca, u četvrtak navečer im je bio dan samo tekst na talijanskom jeziku s izričitom zabranom da ga komuniciraju ne samo novinstvu, nego i 51 auditoru i drugim sudionicima skupa. Tekst uopće nije u obzir uzeo 1355 amandmana koji su bili predloženi tijekom prethodnih triju tjedana Sinode i u bîti je opet predlagao provođenje ‘Instrumentuma laboris’, uključujući i one paragrafe koji su u auli naišli na najviše otpora: one o homoseksualnosti i o razvedenima koji su ponovo civilno vjenčani. Diskusija je bila određena za sljedeće jutro s mogućnošću da se te noći pripreme novi amandmani na tekst napisan na jeziku kojim vlada samo manji dio otaca.

Ujutro, 23. listopada, papa Franjo koji je pozorno pratio rad Sinode, našao se suočen s neočekivanim odbacivanjem dokumenta tog povjerenstva. Riječ je bio uzeo 51 sinodalni otac od kojih se većina izjasnila protiv teksta koji je predložio Papa. Među njima i kardinali M. Ouellet, PSS, prefekt Kongregacije za biskupe; J. E. Kurtz, predsjednik Biskupske konferencije SAD-a; A. Bagnasco, predsjednik Talijanske biskupske konferencije; J. L. Urosa Savino, nadbiskup Caracasa; C. Caffarra, nadbiskup bolonjski; nadbiskupi S. Gądecki, predsjednik Poljske biskupske konferencije; H. Hoser, SAC, biskup varšavski s osobnim naslovom nadbiskupa; Z. Stankevičs, nadbiskup Rige; T. Kondrusiewicz, nadbiskup Minska; I. Bessi Dogbo, biskup Katiole u Obali Bjelokosti; H. B. S. Lonczyna, MSU, biskup Eparhije Svete Obitelji u Londonu Ukrajinaca bizantskog obreda i mnogi drugi. Svi su u različitom tonu izrazili svoje neslaganje s tekstom.

Dokument zasigurno nije mogao biti ponovo predstavljen sljedećeg dana u auli bez rizika da ostane u manjini i da proizvede težak rascjep. Kompromisno je rješenje pronađeno na tragu puta koji su orisali njemački teolozi iz ‘Circulusa germanicusa’; radne skupine koja je uključivala kard. Kaspera, ikonu progresizma, i kard. Müllera, prefekta Kongregacije za nauk vjere. Povjerenstvo je između petka popodne i subote ujutro izradilo novi tekst koji je čitan u auli u subotu ujutro, 24. listopada, a zatim se popodne o njemu glasovalo. Za sva 94 paragrafa je dobio potrebnu dvotrećinsku većinu koja od 265 nazočnih sinodalnih otaca iznosi 177 glasova.

Na subotnjoj tiskovnoj konferenciji u 13 sati kard. Schönborn je anticipirao rezultat glede najspornije točke, one o rastavljenima i ponovo civilno vjenčanima: ‘Govori se o tomu, govori se vrlo pozorno, ali ključna je riječ ‘razlikovanje’ [discernimento], i sve vas pozivam da mislite na to da nema crno ili bijelo, jednostavno ‘da’ ili ‘ne’, treba razlikovati, i to je upravo riječ svetog Ivana Pavla II. u ‘Familiaris Consortio’: obveza vježbanja razlikovanja jer su situacije različite i papa Franjo je potrebu toga razlikovanja, kao dobar isusovac, naučio već u svojoj mladosti: razlikovanje znači pokušati razumjeti kakva je situacija te obitelji ili te osobe’.

Razlikovanje i integracija također je naslov paragrafa 84, 85 i 86. Prijeporni paragraf br. 85, koji sadrži otvaranje prema rastavljenima koji su ponovo civilno vjenčani i mogućnost da primaju sakramente- iako pričest nije izravno spomenuta- potvrđen je sa 178 glasova ‘za’, 80 ‘protiv’ i 7 ‘suzdržanih’. Samo jedan glas više, s obzirom da dvije trećine iznose 177 glasova.

Slika pape Franje iz Biskupske sinode ne proizlazi ojačana, nego potamnjena i oslabljena. Dokument koji je podupirao javno je odbacila većina sinodalnih otaca ujutro, 23. listopada, što je bio njegov ‘crni dan’. Zaključni govor pape Bergoglija ne izražava nikakav entuzijazam za ‘Relatio finalis’, nego opetovano nezadovoljstvo protiv sinodalnih otaca koji su branili tradicionalne pozicije. Zato je u subotu navečer Papa među ostalim kazao:

‘Otkrita su i ‘zatvorena srca’ koja se često skrivaju iza crkvenoga nauka ili iza dobrih namjera, kako bi zasjeli na Mojsijevu stolicu i sudili – neki put s nadmoću i površno – teške slučajeve i ranjene obitelji. […] Otvoreni su horizonti za nadilaženje svake ‘konspirativne hermeneutike’ i ‘zatvorenih vidika’, radi obrane i utemeljenja slobode djece Božje; radi prenošenja ljepote kršćanske Vijesti, katkada prekrivene hrđom jezične arhaičnosti ili jednostavno nerazumljivošću.’ [IKA]

Tvrde riječi koje izražavaju ogorčenost i nezadovoljstvo, ali zasigurno ne odaju pobjednika.

I progresivci su poraženi jer ne samo da je uklonjena svaka pozitivna referencija na istospolnost, nego je i otvaranje prema rastavljenima koji su ponovo civilno vjenčani mnogo manje eksplicitno nego što bi se nadali. Ipak, ni konzervativci ne mogu proglasiti pobjedu. Ako je 80 sinodalnih otaca (trećina skupa) glasovalo protiv paragrafa 86, to će reći ga ne drže zadovoljavajućim. Činjenica da je taj paragraf prošao za jedna glas, ne neutralizira otrov koji sadrži.

Prema ‘Relatio finalis’, sudjelovanje rastavljenih i ponovo civilno vjenčanih u crkvenom životu može se izraziti u ‘različitim službama’. Nužno je dakle: ‘razlikovati koji se od različitih oblika isključivanja koji se trenutačno prakticiraju u liturgijskom, pastoralnom, edukativnom i institucionalnom području, mogu nadići. Oni se ne smiju samo osjećati neizopćenima, nego trebaju moći živjeti i sazrijevati kao živi članovi Crkve’ (br. 84);

‘put praćenja i razlikovanja te vjernike orijentira da postanu svjesni svoje situacije pred Bogom. Razgovor sa svećenikom, ‘in foro interno’, služi formiranju konkretne prosudbe o tomu što sprječava mogućnost punijeg sudjelovanja u životu Crkve i o koracima koji mogu tomu ići u korist i činiti da ono raste’ (86).

Ali, što znači biti ‘živi članovi’ Crkve ako ne nalaziti se u stanju milosti i primati svetu pričest? A ‘punije sudjelovanje u životu Crkve’ ne uključuje li, za laika, sudjelovanje u sakramentu Euharistije [tj. primanje Oltarskog Sakramenta]? Kaže se da se oblici isključivanja koji se prakticiraju na liturgijskom, pastoralnom, edukativnom i institucionalnom području mogu nadići, ‘od slučaja do slučaja’, slijedeći ‘via discretionis’. Može li se prevladati isključenost od sakramentalne pričesti? Tekst to ne tvrdi, ali niti ne isključuje. Vrata nisu širom otvorena, ali su odškrinuta pa se ne može tvrditi da nisu otvorena.

‘Relatio’ ne potvrđuje pravo razvedenih koji su se ponovo civilno vjenčali na primanje pričesti (ni time pravo na preljub), ali zapravo niječe Crkvi pravo da stanje rastavljenih koji su ponovo vjenčani definira kao preljub, ostavljajući odgovornost za vrjednovanje savjesti pastirâ i samih rastavljenih i ponovo vjenčanih. Da kažemo jezikom dokumenta ‘Dignitatis humanae’: ne radi se o ‘afirmativnom’ pravu na preljub, nego o ‘negativnom’ pravu da se ne bude spriječen u njegovu prakticiranju, drugim riječima, o ‘imunosti od svake prisile u moralnim pitanjima’. Jednako kao što je u ‘Dignitatis humanae’ izbrisana temeljna razlika između ‘foruma internuma’, glede vječnog spasenja pojedinih vjernika, i ‘foruma externuma’ koji se odnosi na opće dobro zajednice vjernika. Pričest nije puki individualni čin, nego javni čin koji se izvršava pred vjerničkom zajednicom. Crkva je ne ulazeći u ‘forum internum’ uvijek zabranjivala pričest rastavljenih i ponovo civilno vjenčanih jer se tu radi o javnom grijehu koji se čini u ‘forumu externumu’. Ovdje savjest apsorbira moralni zakon pa savjest postaje ne samo bogoslovno i moralno novo mjesto, nego i crkvenopravno. ‘Relatio finalis’ se pod tim aspektom dobro slaže s dva zadnja motuproprija pape Franje čije je značenje naglasio povjesničar [A. Melloni] Bolonjske [progresivne] škole, 23. listopada 2015.: ‘Time što je biskupima vratio sud o ništavosti, Bergoglio nije promijenio status rastavljenih, nego je zapravo prešutno napravio ogroman čin reforme papinstva’.

Dodjeljivanje ovlasti dijecezanskom biskupu da kao jedini sudac diskrecijski provodi kratak proces i dođe do presude, analogno je davanju biskupu ovlasti u pronicanju [discernimento] moralnih uvjeta rastavljenih i ponovo vjenčanih. Ako mjesni biskup dođe do zaključka da je put duhovnoga rasta i produbljenja jedne osobe koja živi u novoj vezi dovršen, ta će osoba moći primati pričest.

Govor pape Franje na Sinodi, 17. listopada 2015., u ‘decentralizaciji’ naznačuje crkvenu projekciju morala ‘od slučaja do slučaja’. Kasnije, 24. listopada, izjavio je:

‘Vidjeli smo i mimo dogmatskih pitanja koja je Učiteljstvo Crkve jasno odredilo, da se ono što biskupu s jednog kontinenta izgleda normalno, biskupu s nekog drugog kontinenta može izgledati čudno, skoro kao skandal; ono što se smatra kršenjem prava u jednom društvu, može biti očito i nedodirljivo pravilo u drugom; ono što je za neke sloboda savjesti, za druge može biti samo zbrka. Zapravo, kulture su međusobno vrlo različite i svako se opće načelo treba inkulturirati ako se želi opsluživati i primjenjivati’.

Moral inkulturacije, moral ‘od slučaja do slučaja’, relativizira i raspušta moralni zakon koji je po definiciji apsolutan i univerzalan. Nema ni dobrih namjera ni olakšavajućih okolnosti koje mogu loš čin pretvoriti u dobar ili obratno. Katolički moral ne dopušta izuzetaka: ili je apsolutan i univerzalan ili nije moralni zakon. Dakle, nisu posve u krivu novine koje su ‘Relatio finalis’ predstavljale naslovom: ‘Pala apsolutna zabrana pričesti za razvedne i ponovo vjenčane’.

Zaključak je da se nalazimo pred dvoznačnim i protuslovnim dokumentom koji svima dopušta da proglase pobjedu; premda nitko nije pobijedio. Svi su pobijeđeni, počevši s katoličkim moralom koji sa Sinode o obitelji zaključene 24. listopada 2015. izlazi duboko ponižen.”

Izvor; CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info, RORATE CÆLI

Preuzeto: ovdje

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save