IVAN MIKLENIĆ: U očekivanju oslobađanja
Parlamentarni izbori 2015. godine mogli bi biti od povijesne važnosti ako bi birači četverogodišnji mandat povjerili ljudima koji su sposobni, spremni i odlučni donijeti nuždan zaokret u barem nekim od ključnih, sudbinskih područja ukupnoga života suvremenoga hrvatskoga društva i države Hrvatske.
Čini se više nego prikladnim upravo u vrijeme izbora podsjetiti na barem neka od tih bitnih i životnih područja društvenoga i političkoga djelovanja koja tvore temelj zdravoga društvenoga života, zdravoga gospodarstva i temelj svekolikoga napretka i hrvatskoga društva i države.
Stvarna uspješnost baš svakoga djelovanja u ljudskom društvu ovisi o stvarnoj sposobnosti, kompetentnosti i umješnosti, i stvarnom zauzimanju, tj. djelovanju, radu. U suvremenom hrvatskom društvu ta obična maksima ne samo da se ne provodi u stvarnom djelovanju, nego je čak uvelike i neprovediva. Naime, da bi pojedina sposobna osoba uopće dobila priliku za djelovanje na onom području na kojem je najkompetentnija i najumješnija, mora se često najprije svrstati, da ne kažemo prodati, određenoj društvenoj političkoj, ideološkoj ili drugoj interesnoj skupini. Podobnost je i ove 2015. godine u hrvatskom društvu važnija od sposobnosti, a koja je to podobnost ispravna odlučuje otuđena i od javnosti skrivena skupina moćnika koji nikada i ne pomišljaju da bi izišli u javnost na izborno natjecanje koje bi legitimiralo njihovu sada uzurpiranu moć. Dok se Hrvatska ne oslobodi tih samozvanih, ali presudno moćnih tutora, mnogi stvarno sposobni ljudi, koji se ne žele prodati, bit će prisiljeni na golo preživljavanje ili na napuštanje svoje domovine, a hrvatsko društvo nastavit će nizati neuspjehe na svim područjima društvenoga života.
Projekt podobnosti posebno je vidljiv u samim političkim strankama koje se neistinito deklariraju kao demokratske, a u njima moć zapravo imaju maskirani eksponenti spomenutih tutora, pa su političke stranke u svojoj srži još uvijek uvelike kopije bivše komunističke partije, tj. i dalje je stvarna moć koncentrirana ili u rukama jednoga čovjeka ili u vrlo malobrojnoj skupini, redovito neslobodnih, a često i nesposobnih podobnika. Hrvatsko društvo odlučno i drastično je zaustavljeno u procesu demokratizacije pa je stvarna politika ili strogo pod kontrolom tutora ili onemogućena smišljenim usitnjavanjem i atomiziranjem svega onoga što nije pod kontrolom ili u duhu tutora. Nije li potvrda toga činjenica da u tako maloj zemlji kao što je Hrvatska djeluje više od 150 političkih stranaka od kojih su sada većina potpuno beznačajne, a zajedno bi mogle biti najjača stranka? Izlaz je iz te nesnošljive situacije stvarna demokratizacija i legalizacija frakcija unutar političkih stranaka i principijelno biranje vodstava po načelu jedan član jedan glas. Na državnoj razini izlaz iz demokratskoga zastoja je u korjenitoj promjeni izbornoga sustava koji bi trebao omogućiti davanje glasa točno određenoj osobi, koja bi onda odgovarala svojim biračima, i zabraniti koaliranje prije izbora, te bitno olakšavanje referenduma kao neposrednoga demokratskoga odlučivanja. Bez tih promjena Hrvatskom će gospodariti tutori, kojima se mogu uspješno suprotstaviti samo političari sa stvarnim demokratskim legitimitetom; moć dijeliti nesposobni poslušnici, sposobni će biti ili u zapećku ili tražiti uspjeh izvan Hrvatske, a Hrvatska i dalje stagnirati.
Oslobađanje iz okova tutora očitovat će se i u stvarnoj spremnosti za suočavanje s prošlošću, kako onom iz doba Drugoga svjetskoga rata tako i onom iz Domovinskoga rata, i to suočavanje koje će biti nepristrano, pravedno i lišeno svakoga dnevnopolitičkoga interesa. Hrvatsko društvo ne će moći biti normalno sve dok se stvarno principijelno i bez ikakva pridržaja po jednakom i jedinstvenom kriteriju ne osude zločini ustaša i partizana, desnice i ljevice, dok se svim žrtvama, bez obzira na kojoj strani pale, ne iskaže stvarni i iskreni ljudski pijetet (a to uključuje i iskapanje i časno pohranjivanje posmrtnih ostataka svih žrtava), i dok se korifeji totalitarizma ne onemoguće u svakom relevantnom društvenom utjecaju. To oslobađanje preduvjet je za stvarno slobodno zakonodavstvo, ali i za stvaranje pravnih okvira u kojima će svi segmenti pravosuđa služiti pravdi, istini i općemu dobru cjelokupne društvene zajednice, a ne više, kao sada, partikularnim interesima pojedinih skupina i čak pojedinaca.
Hrvatska država ne će moći stati na vlastite noge sve dok Domovinski rat, odnosno ideali koji su vodili hrvatske branitelje da su žrtvovali svoje živote, tijela i napore, ne postanu jedini stvarni temelj sveukupnoga društvenoga života. U sadašnjem povijesnom času ni jedno ni drugo smišljeno nije provedeno i smišljeno se provođenje tih najnormalnijih općih zahtjeva ne samo bojkotira, nego i onemogućuje, pa je državotvornost više izvrgnuta ruglu negoli prihvaćena kao vrjednota bez koje je nemoguć opstanak ikoje države. U stabilnim demokratskim državama državotvornost je u temelju svake demokratske političke stranke pa zato postoji u tim državama visok stupanj konsenzusa u temeljnim legalnim i legitimnim nacionalnim ciljevima i interesima te je i to jedini put bolje i uspješne Hrvatske. Naime, samo uvažavanje temeljnih legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa preduvjet je njegovanja nacionalnoga kulturnoga identiteta, obitelji i pronatalitetnih stremljenja, razvijanja obrazovanja, znanosti, zdravstva i proizvodnoga gospodarstva, primjerenoga hrvatskim komparativnim prednostima… O nužnom korjenitom zaokretu na navedenim područjima društvenoga života ovisi uspješnost ne samo sljedećega mandata, nego i hrvatskih građana i Hrvatske.
Autor: IVAN MIKLENIĆ
