Zlatko Sudac: Vjernicima je danas teže nego u komunizmu !
• I sveli smo sav smisao na ovozemaljski svijet. Znači li to da smo izgubili budućnost, nadu?
– …Globalno, bit ćemo toliko manje u strahu ako sada probudimo kolektivnu svijest da možemo puno učiniti da nam sutra bude sigurnije. Dakle, ja se ne mogu bojati sutra. Ja se bojim nemoći mene sada ili nemogućnosti da sada svatko od nas učini sve da sutra bude sigurno. Ja se, dakle, bojim sebe samoga. Ovaj svijet uopće nije svjestan kamo srlja. Ne, globalna svijest uopće nije probuđena. Mi se i dalje, praktički, razbacujemo. Još se nismo na svjetskoj razini dogovorili o ekološkom programu, o efektu staklenika. I upravo u toj nemogućnosti zajedničkog dogovora, ili neshvaćanju nužnosti kolektivnog osvještenja, raste naš strah za budućnost.
A ja opet kažem da se sutra ne možemo bojati, već se bojimo svoje nesposobnosti danas. To je taj kolektivni strah koji nas paralizira. Mi živimo civilizaciju straha. Straha od terorizma, od globalnog zatopljenja, od ekoloških promjena. Teror straha.
•Što nam je činiti?
– Želim reći da moramo doživjeti jednu globalnu katarzu. Da se moramo suočiti s posljedicama koje hrane taj naš strah od budućnosti. I da riješimo sada sve što možemo da bi budućnost bila što više bez straha. Kako individualno, tako i globalno. A to znači, probuditi kolektivnu svijest koja će zamijeniti onu drugu, nesvjesnu svijest odnosno logiku koja se hrani vlastitom moći. Logiku po kojoj – poslije mene potop. Logiku – baš me briga. Jer ja imam neku svoju iracionalnu Noinu arku. A nemam. Jer, mi smo danas jedno globalno selo.
• Kad smo kod kolektivne svijesti, smijemo li povući paralelu između hrvatskog i židovskog “izlaska iz Egipta”? I jedni i drugi, netom što su ugledali slobodu, počeli su se između sebe gristi.
– Hrvatska od pamtivijeka boluje od kompleksa manje vrijednosti. Od kompleksa da se mora dokazivati, opravdati. Gdje je tu samopoštovanje? Evo, odgovorit ću protupitanjem: što misliš, kad doista dođe do svjetskih bura i oluja, do globalnih promjena, kad se ruše civilizacije, kad dođe do katarze. Što će tada biti bolje – biti Hrvat ili Amerikanac?
– Po meni, Hrvat.
– Ne tako. Nego, što bi doista tada bolje bilo biti?
– Mislim da je uvijek najbolje znati što jesi i biti to što jesi.
– Tako je. A velik broj Amerikanaca u biti ne zna što je. Jedino što ih drži zajedno, to je american dream. Ali što će biti kada se probude iz tog sna? Ovo vrijedi za sve nacije. Svatko od nas, pojedinačno i globalno, ima neke svoje iluzije i snove. Ali uspoređujući sada Hrvate i Amerikance, mogu reći da ja znam gdje mi je pradjedovina, gdje su kosti pradjeda moga. Stoljećima smo na ovoj svetoj grudi.
Već sama ta činjenica nije iluzija nego temelj na kojemu novo i nove generacije mogu stajati. Amerikanci, ali ne samo oni, moraju konačno otkriti temelj na kojemu stoje, jer nijedna država ne može opstati sama, izolirana kao otok. Ima u jednoj bazilici u Jeruzalemu jedan sat, svojevrsna kazaljka vremena. Nalazi se tamo gdje je nekada bila kula Davidova. Taj sat kronologija je vremena koja pokazuje tko je sve vladao Svetom zemljom od 5. tisućljeća prije Krista. Vladao, i izgubio.
Zašto borbe tamo? I kako će se to goruće pitanje riješiti? Dakle, ta fundamentalna pitanja koja izlaze iz povijesnosti, iz samih korijena civilizacije, danas nisu riješena. Globalistički, ahistorični pristup taj pojam povijesnoga kontinuiteta ne može ni razumijeti. I zato problem rješava principom snage i moći. A kako povijest i civilizacija nisu od jučer, taj, uvjetno, američki princip, unaprijed je osuđen na propast. Samo je pitanje posljedica i vremena kada će se taj pristup pokazati totalno krivim. U svakom slučaju, dokle god se budu nivelirale povijesne tekovine i apstrahiralo povijesno dostojanstvo naroda, ni tamo, ni igdje na svijetu pravednoga i trajnoga mira neće biti.
Liberalizam ima kraj
• Papa Ivan Pavao II. govorio je o tome kako postoje okolnosti u kojima zlo može proizvesti neko dobro. Mislio je pri tome na totalitarne sustave, nacizam i komunizam, za kojih je Crkva bila iznutra snažna, “sabrana u jedno”. Gdje smo danas?
– Ja bih rekao kako je u komunizmu bilo puno lakše. Jer, tada smo bili “bijeli i crni”. Kršćani ili komunisti. Ali, ovo vrijeme je opet plodonosno u onom smislu što traži jake ljude. Samostalne ljude slobodnog duha. Da bi bili Božji, takvi moraju biti. A onda će nužno znati i od ovog sistema otvoriti ona prava vrata za one koji će ih htjeti slijediti. Tako da mi se ovo vrijeme čini plodonosnijim od vremena komunizma. I izazovnije, svakako. A to da vrag radi – radi. Radi jer Bog zlato u vatri kuša. Ako svog ljubljenog Sina nije poštedio kušnje u pustinji, pa gdje će nas?! Prema tome, svaki sustav u kojem je veća prisutnost zla ili kušnje na Božje ljude, po meni je milosrdnije vrijeme od vremena kada se Crkva javno proganja. Ovo sofisticirano, liberalizirano, globalizirano vrijeme puno je opasnije za čistoću duše i srca vjernika nego vrijeme komunizma i drugih totalitarizama. Opasnije, ali i plodonosnije. Jer pročišćava. Ili-ili.
• Može li se liberalizam smatrati nekim oblikom totalitarizma?
– Može. Liberalizam ima svoj početak i svoj kraj. Svoja obilježja, zakonitosti, norme ponašanja. To je svojevrsni totalitarizam, isto tako. Isto kao i svi IZMI – individualizam, terorizam, virtualizam, senzacionalizam, banalizam… To su totalitarizmi novoga doba. Da, i te kako.
Koliko liberalizam ograničava, sputava slobodu čovjeka! O tome bi se cijela studija dala napisati. Možda i više nego otvorena agresija totalitarnih režima. Jer, kao
To je to. Daj čovjeku sve na slobodu, toliko mu daj materijalnoga blagostanja da mu se osali srce i duša, tako da više nije kadar razmišljati zdravom pameću.
Da više nema snage jer je otupio boriti se za opstanak duše. Jer ima toliko svega u izobilju da je postao bolestan, obijestan, devijantan, degradiran, nemoralan i otpao od Boga. To je totalitarizam koji ne ubija samo tijelo. Jer, “ne bojte se onih koji ubijaju tijelo!” Nego – ubija dušu čovjekovu. Ubija način razmišljanja.
Stres i materijalizam
• Što najviše muči današnjeg čovjeka?
– Neznanje. Predrasude. Pomanjkanje ljubavi, pomanjkanje mira u duši. Stresan život. Materijalistički pristup životu. Pristup iz koristoljublja. Oholost. Egoizam. Manipulacijski pristup životu. Život u laži. Pomanjkanje istine. A onda gubitak slobode.
Izvor: glasbrotnja.net
