Prgomet samo radi ono za što je pripreman!
Nesretna su vremena za svako uljuđeno društvo i za svaki ponosan narod u kojima osobe kao Drago Prgomet postaju nacionalno važne, da ne kažem presudne. Pritom želim istaknuti kako samo bolesno društvo daje važnost takvim ljudima, ali presudni ne mogu biti jer neće nimalo biti presudno hrvatskome narodu tko će formirati vladu na koju bi Prgomet mogao utjecati.
Njegova veličina upravo je tako određena, kao što je izraz njegovih psihokarakternih crta izbor stranačkog imena. Hrid! Kao što je bila određena i veličina političara i svjetovnjaka don Ivana Grubišića, kao što je i prije nego što se pojavio bila određena veličina ratnika Predraga Matića, profesionalnog sina Glavaševića i stotine sličnih.
Kako god završi ova saga o postizbornim pregovorima, činjenica je da je Karamarko gubitnik. I to se mora ponavljati iz dana u dan, uz, što se mene tiče ozbiljnu mjeru opreza da je i on osobno jedna modifikacija Prgometa.
Lako će Karamarko dokazati da griješim. Točno zna što treba napraviti političar koji dođe u njegovu trenutnu poziciju, a stalo mu je do drugačije percepcije javnosti od onoga što je htio postići političkom porukom s pozivom Saši Perkoviću u izborni stožer očekujući izbornu pobjedu.
Prgomet je odradio svoj posao tijekom zadnje dvije godine. Naudio je javno HDZ-u, pokušao se još iz stranke uvaliti na očekivani pobjednički vlak Ive Josipovića, a kad to nije uspjelo na iznenađenja moderatora, valjalo je relativno ubojitu napravu koju su od njega priredili mediji, prije svih fra Ivan Tolj svojim Večernjim listom, postaviti pod političku konkurenciju. Iako je eksplodirala pod Mostom, raznijela je Karamarka. S obzirom na to da se radi o kazetnoj bombi, vrlo lako može učiniti trajnim ljudskim invalidima ostale članove Mosta.
Sama pojava Mosta bila je izraz izvrsne procjene da je Karamarkov HDZ sterilan, nemoćan, da je talac nakupine višegodišnjega naslijeđa, u koje između ostaloga spada i sam Prgomet. Inače, kako bi bilo moguće da je taj čovjek, koga se danas razotkriva kao političko smeće, na izbornoj konvenciji HDZ-a dobio većinu tajnih glasova okupljenih izbornika stranke. Danas zbog toga pojava Prgometa nosi duboki pečat prljave prošlosti HDZ-a.
HDZ-u se, a nažalost i Hrvatskoj posredno, dogodila narodna mudrost – požanješ ono što posiješ ili meni draža – tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju.
Puno je primjera za to.
Čitam tijekom tragikomične kampanje intervju, gdje nego u Večernjme listu patera Tolja „razgovor s uglednim stručnjakom“ o izbornoj kampanji. Čovjek mrtav hladan kaže komentirajući diletantizam s Prjnavorom, da je on bio zadužen za – strategiju!?
Majke ti mile, rekoh sam sebi, a razumijem se nekog vraga i sam u te stvari – što je to sad izborna strategija? Valjda pobijediti, nema što drugo biti.
Pa što je onda taktika?
Valjda lijepiti plakate.
Ništa kao taj intervju, ništa kao ponašanje lidera HDZ-a, a što je samo potvrdila pojava Drago Prgomet ne ukazuje točnije da je nemoguće toliko nakaradnih stvari učiniti tijekom svoga životnoga razvoja, u ovome slučaju razvoja stranke, a da ti se jednoga dana ne razbiju o glavu.
Kao kad vam se dijete navuče na droge pa mislite, riješit ćemo to za koju godinu. A ono u transu ubije čovjeka, pa ti rješavaj.
HDZ je u godinama dok je Tuđman s nekolicinom najbližih suradnika stvarao državu, daleko ispod fokusa javnosti od svakoga probisvijeta, budaletine, klošara, samo ako je bio dovoljno beskrupulozan i grlat, dovoljno kvaran ili nemoralan, nemilice stvarao društvenoga uglednika, veličinu, od sporta i notornog Ćire, do znanosti s gomilom poluobrazovanih kretena s najvišim mogućim znanstvenim titulama.
Znam puno tipova koji su opalili gadnu lovu na sumnjivim „biznisima“ tijekom rata, ali nikada nisu znali zastati na tome. Bar ne većina.
Većina su nakon skupocjenih auta, kuća, jahti, Boga pitaj čega sve ne, nastojali drpiti negdje preko nekoga „našega“ ili nekakve „ljudine“ diplomu fakulteta, a nemali dio njih se nije na tome zaustavljao, već bi strelovito postali magistri, zatim doktori znanosti, a ne sumnjam da već danas ima takvih pravih, pravcatih akademika.
Ništa nije pogubnije ostalo iz tog razdoblja od trgovine znanstvenom čašću. Od svega ružnoga što je HDZ inkorporirao iz bivšega režima, to je najpogubnije.
A nakon što bi se malo prikrili takvi dokturi, akademici i slični, malo zaborava palo na njihove „znanstvene“, „športske“ ili „umjetničke“ karijere, slijedeća stepenica bi bila politička funkcija. Jer, gdje ćeš biti doktur, a ne „liječiti“ naciju, jel tako?
Pa se iz takvoga vrijednosnog okvira pojavi Prgomet i tko zna tko sve ne po hrvatskim sveučilištima ili u politici, pridružimo takve proizvode zastrašujućem naslijeđu komunističkoga režima kojim je inficirana po istoj matrici svaka društvena institucija, da ne kažem očekivana vertikala u Hrvatskoj i dobijemo pravilo, zakonitost, a ne incident. Nitko živ više ne zna niti može detektirati tko je lažnjak, tko je spreman beskrupulozno učiniti sve što se od njega traži za novi osobni iskorak na toj kvarnoj vertikali i u toj zastrašujućoj društvenoj kaljuži, koja iznutra izjeda samu sebe dok se ima što izjedati. Ili ispijati, svejedno.
Tako se proizvode suvremeni politički džihadisti u Hrvatskoj, koje aktiviraš kad zatrebaju. Jedina je razlika od stvarnih džihadista što „prgometi“ većinom raznesu sve oko sebe, a džihadisti i sami poginu pa je to na neki perverzni način časnije.
Tragično je da SDP, HNS i Pupovac formiraju vladu, a iz istih razloga je dobro da to ne učini ovakav HDZ, da mrtvaca zapamtimo iz ljepših dana.
A najbolje bi bilo, kad se već eksplozijom spavača ili bilo kako rascjepi tako očekivani nacionalni Most, da ostali njegovi članovi, s obzirom na to da još nisu zaraženi neizlječivom bolešću, lijepo odu svojim kućama i zatraže nove izbore. Nije lako odreći se statusa saborskoga zastupnika niti svjetala pozornice, ali trajna zarada bila bi neslućena. Na ispitu su obični, živi ljudi, utoliko je to teža odluka. Ali, jedino ispravna baš zbog toga.
Drago Prgomet samo radi ono za što je pripreman i zbog čega je izmišljen. Toliki značaj on osobno nikako ne zaslužuje. On je samo signal zastrašujuće bolesti društva, koju nemaju šanse izliječiti većinom dobronamjerni ljudi današnjega Mosta.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
