ŠTO ISIL ZAISTA ŽELI: Izvanredna analiza koju je pročitalo 1.150.000 ljudi
Rijetko se na internetu nađe tako ozbiljan članak da je imao 1 milijun i 156 000 čitanja. (da, dobro ste pročitali: milijun i kusur odn. 1156K).
Samo čitateljskih komentara se nakupilo preko 15.000.
“Sve što ste ikada htjeli saznati o ISIL-u” bi bio prikladniji naslov od originalnog – koji, uzgred, previše vuče na filmsku komediju s Mel Gibsonom “Što žene vole”.
Tema ISIL-a je daleko od komične. ISIL je preuzeo odgovornost za pariški masakr. Pod okriljem pokrenutog stampeda u Europu je ušlo 4000 ISIL-ovaca , pa je nastavak vrlo izgledan. Za svakog medijski šopanog hlebinca, dvojba “migrantska kriza: ispit humanosti ili test gluposti?” sada i sama nudi točan odgovor.
Vjerojatno ovaj članak ima toliku čitanost jer je prepoznat kao analiza ISIL-a prepuna nepoznatih nam podataka. Bila bi to uzbudljiva priča, da odrubljivanje glava i krv (budućih) terorističkih napada na europskim ulicama – nisu tako stvarni.
Islamska država nije tek skup psihopata. To je vjerska skupina s pažljivo razmotrenim uvjerenjima, među kojima je ključni dio nastupajuća apokalipsa. Evo što to znači za njihovu strategiju – i kako ju zaustaviti.
Što je Islamska Država?
Odakle je došla, i koje su joj namjere? Jednostavnost ovih pitanja može zavarati – i izgleda da malo zapadnih lidera zna odgovore. U prosincu (2014), The New York Times je objavio povjerljive komentare general-bojnika Michael-a K. Nagata, zapovjednika specijalnih operacija SAD na Bliskom istoku, gdje priznaje da je on jedva počeo shvaćati Islamsku državu. “Nismo porazili ideju”, rekao je on. “Mi čak ne razumiju ideju.” U prošloj godini, predsjednik Obama je o Islamskoj državi rekao da “nije islamska”, da su oni poput al-Qaidinih “juniora”. To su izjave koje odražavaju konfuziju o ovoj skupini i možda su doprinijele značajnim strateškim pogreškama.
Skupina je zauzela Mosul, u Iraku, u lipnju prošle godine, a već je ovladala područjem većem od Velike Britanije. Abu Bakr al-Bagdadi je njezin čelnik od svibnja 2010. godine, ali sve do prošlog ljeta, njegovo posljednje pojavljivanje na filmu je bila zrnata slika u američkom zatočeništvu u Camp Bucca tijekom okupacije Iraka. Onda je, 5. srpnja prošle godine, on izašao za propovjedaonicu Velike džamije al-Nuri u Mosulu, da obavi propovijed na Ramadan kao prvi kalif – evoluirajući time svoju sliku od mutne zrnate u sliku visoke razlučivosti, a njegov položaj od progonjenog gerilca do zapovjednika svih muslimana. Priljev džihadista koji je uslijedio iz cijelog svijeta, bio je bez presedana u svom tempu i po volumenu – i nastavlja se.
Naše nepoznavanje Islamske države je na neki način razumljivo: To je kraljevstvo pustinjskih ljudi; malo ih je otišlo tamo da su se vratili. Baghdadi je govorio u kameru samo jednom. No, njegova adresa i bezbroj drugih propagandnih videa i enciklika Islamske države su online, a podupiratelji kalifata su se jako potrudili da bi se saznalo za njihov projekt. Možemo se složiti da im država odbacuje mir kao stvar principa; da žudi za genocidom; da njihovi vjerski stavovi čine ustavno nemogućima određene promjene, čak i ako bi im te promjene mogle osigurali opstanak; te da smatraju sebe nagovještajem i naslovnim igračima skorog kraja svijeta.
Islamska država, također poznata kao Islamska država Iraka i al-Shama (ISIS), slijedi osebujnu vrstu islama (i uvodi ju u svoju strategiju) – koja vjeruje u put prema Sudnjem danu, a to može pomoći Zapadu da spozna svog neprijatelja i predvidi njegovo ponašanje. Njegov dolazak na vlast je manje poput trijumfa Muslimanskog bratstva u Egiptu (skupina čije čelnike Islamska država smatra otpadnicima), već više kao realizacija distopijske alternativne stvarnosti koju bi David Koresh i Jim Jones doživjeli kada bi imali apsolutnu vlast nad ne samo nekoliko stotina ljudi, nego nad nekih 8 milijuna.
Mi smo pogrešno shvatili prirodu Islamske države na najmanje dva načina. Prvo, imamo tendenciju vidjeti džihadizam kao monolitan, i primjenjujemo logiku al-Qaide na organizaciju koja ju je rezolutno zasjenila. Podupiratelji Islamske države, s kojima sam razgovarao, još uvijek se odnose prema Osami bin Ladenu kao “Šeiku Osami”, s titulom časti. Ali džihadizam je evoluirao od zenita al-Qaide (1998-2003), i mnogi džihadisti preziru prioritete skupine (al-Qaide) i sadašnje joj vodstvo.
Bin Laden je gledao svoj terorizam kao prolog za kalifat koji nije očekivao vidjeti u svom životu. Njegova organizacija je bila fleksibilna, djelujući kao geografski difuzna mreža autonomnih ćelija. Islamska država, za razliku od toga, traži teritorij da ostane legitimna i top-down strukturu da upravlja njime. (Njihova birokracija je podijeljena na civilnu i na vojnu, a teritorij podijeljen na provincije.)
Bili smo zavedeni na drugi način, od dobronamjerne, ali nepoštene kampanje da zaniječemo srednjovjekovnu vjersku prirodu Islamske države. Peter Bergen, koji je napravio prvi intervju s bin Ladenom u 1997, naslovio je svoju prvu knjigu “Sveti rat, Inc”. djelomično priznajući bin Ladena kao stvorenje modernog sekularnog svijeta. Bin Laden je korporatizirao teror i izvozio franšizu. On je tražio određene političke ustupke, kao što je povlačenje američkih snaga iz Saudijske Arabije. Njegovo pješaštvo je uvjerljivo navigiralo modernim svijetom. Posljednjeg svog dana je Mohamed Atta (9/11) kupovao u Walmartu i večerao u Pizza Hut-u.
Postoji iskušenje drilati ovo opažanje – da su džihadisti moderni svjetovni ljudi, s modernim političkim brigama, no koji nose srednjovjekovnu vjersku krinku – te primjenjivati to na Islamsku državu. U stvari, mnogo onoga što skupina radi izgleda besmisleno, osim u svjetlu iskrene, pažljivo razmotrene posvećenosti povratku civilizacije u pravno okruženje sedmog stoljeća, te u konačnici vodeći u apokalipsu.
Najbolje artikulirani glasnogovornici za to su dužnosnici i sami podupiratelji Islamske države. Oni se odnose podrugljivo prema “modernom”. U razgovoru, inzistiraju da neće – ne mogu – odustati od vladajućih pravila koja su ugrađena u islam od strane proroka Muhameda i njegovih prvih sljedbenika. Oni često govore u šiframa i aluzijama koje zvuče čudno ili staromodno za ne-muslimane, ali se odnose na određene tradicije i tekstove ranog islama.
Jedan primjer: U rujnu, šejk Ebu Muhammed el-Adnani, glavni glasnogovornik Islamske Države, pozvao je muslimane u zapadnim zemljama poput Francuske i Kanade da nađu nevjernika i “razbiju mu glavu kamenom,” otruju ga, pregaze autom, ili “mu unište usjeve.” Zapadnim ušima, zvuče biblijski ove kazne – kamenovanje i uništavanje usjeva – čudno suprotstavljene modernije zvučnom pozivu na ubojstvo autom. (On kao da pokazuje kako može terorizirati i samim mentalnim slikama, Adnani također navodi državnog tajnika John Kerry-a kao “neobrezanog starkelju.”)
Ali Adnani ne priča čiste gluposti. Njegov govor je prožet teološkom i pravnom raspravom, a u njegovom poticaju za uništavanje usjeva izravno odzvanja naredba Muhammeda da se ostave i voda i usjevi na miru osim ako bi vojske islama bile u obrambenom položaju, u kojem slučaju muslimani u zemljama kuffar, ili nevjernika, trebaju biti nemilosrdni i trovati bez zadrške.
Realnost je da je Islamska država islamska. Vrlo islamska. Da, to je privuklo psihopate i avanturiste, izvučene uglavnom iz nezadovoljnih populacija na Bliskom istoku i Europi. Ali religija koju propovijedaju svojim najgorljivijim sljedbenicima potječe od koherentnih, pa čak i učenih tumačenja islama.
Gotovo svaka velika odluka i zakon donesen od Islamske države pridržava se onoga što se zove (u tisku i izjavama, i na svojim plakatima, registarskim tablicama, memorandumima/zaglavljima i novcu) “proročka metodologija”, što znači da slijedi proročanstvo i primjer Muhammeda, u preciznim detaljima. Muslimani mogu odbiti islamsku državu; gotovo svi to rade. No, praveći se da to zapravo nije vjerska, tisućljetne skupina, s teologijom koju se mora razumjeti da bi se s njom borilo, već je doveo SAD da ju podcijeni i utrpa u glupe sheme ne bi li joj se pariralo. Morat ćemo se upoznati s intelektualnim rodoslovljem Islamske države kako bismo reagirali na način koji ih neće ojačati, već umjesto toga joj pomoći da sebe žrtvuje u svojoj pretjeranoj revnosti.
Kontrola teritorija je bitan preduvjet za autoritet Islamske države u očima njenih pristaša. Ova karta, prilagođena iz rada Instituta za proučavanje rata, pokazuje teritorij pod kontrolom kalifata na 15.siječnja 2015., zajedno s područjima koje je napao. Tamo gdje drži vlast, država prikuplja poreze, regulira cijene, djeluje sudovima i upravlja uslugama u rasponu od zdravstva i obrazovanja do telekomunikacija.
I. Pobožnost
U studenom 2014., Islamska država je objavila nešto poput info-videa iscrtavajući svoje početke do bin Ladena. Priznaje Abu Musa’b al Zarqawi-ja (A), brutalnog vođu al-Qaide u Iraku od otprilike 2003. do njegovog ubojstva 2006. godine, kao neposrednog praoca, te dvojicu drugih gerilskih vođa prije Baghdadi-ja, kalifa. Znakovito je nespominjanje bin Ladenovog nasljednika, Ayman al Zawahiri-ja (B), sovolikog egipatskog očnog kirurga koji je trenutno na čelu al-Qaide. Zawahiri (B) nije obećao vjernost Baghdadiju, i sve više ga mrze njegove kolege džihadisti. Njegovoj izolaciji nije pripomogao njegov nedostatak karizme; u spotovima je škiljav i ojađen. No, razdor između al-Qaide i Islamske države dugo traje, i počinje objašnjavati, barem djelomično, pretjeranu količinu krvoločnosti ove potonje. /oznake (A) i (B) uvedene radi lakšeg razlikovanja, op.prev./
Zawahirijev (B) suputnik u izolaciji je jordanski klerik Abu Muhammad al Maqdisi (55), kojega se može poprilično sigurno ustvrditi kao intelektualnog arhitekta Al-Qaide i najvažnijeg džihadiste, a da je nepoznat prosječnom američkom novinskom čitatelju. Na većini pitanja doktrine, Maqdisi i Islamska država se slažu. Obje se usko poistovjećuju s džihadskim krilom grane Sunnizma, zvanim Salafizam, po arapskom al salaf al saliha “pobožni pretci.” Ti pretci su i sam Prorok, i njegovi najraniji sljedbenici, koje Salafisti časte i oponašaju kao model za sva ponašanja, uključujući ratovanje, modu, obiteljski život, čak i stomatologiju.
Islamska država čeka vojsku “Rima”, čiji će poraz kod Dabiq-a (Sirija), inicirati odbrojavanje do apokalipse.
Maqdisi je podučavao Zarqawija (A), koji je otišao u rat u Irak imajući na umu savjete starijeg muškarca. S vremenom je, međutim, Zarqawi (A) nadmašio svog mentora u fanatizmu, i na kraju bio ukoren. U pitanju je bila Zarqawijeva (A) sklonost za krvavi spektakl, kao pitanje doktrine, i njegova mržnja prema drugim muslimanima, do točke ekskomunikacije i ubijanja. U islamu, je praksa “takfir” ili izopćenja, teološki opasna. “Ako čovjek kaže svom bratu ,” Ti si nevjernik,”, Prorok je rekao, “onda je jedan od njih u pravu. ” Ako tužitelj nije u pravu, on je počinio otpadništvo čineći klevetu. Kazna za otpadništvo je smrt. Pa ipak je Zarqawi (A) nemarno proširio raspon ponašanja za koje bi se moglo Muslimane proglasiti nevjernicima.
Maqdisi je pisao svom bivšem učeniku da mora biti oprezan i “ne izdavati brišuće proklamacije “takfir-a” ili “naviještati ljudima da su otpadnici zbog svojih grijeha.” Razlika između otpadnika i grešnika može se činiti suptilna, ali to je ključna točka spoticanja između al-Qaide i Islamske države.
Osporavanje svetosti Kur’ana ili proročanstva Muhammeda je jednostavno otpadništvo. Ali Zarqawi (A) i država koju je iznjedrio zauzimaju stav da mnogi drugi postupci mogu izbaciti muslimana iz islama. To su, u nekim slučajevima, prodaja alkohola ili droge, nošenje zapadnjačke odjeće ili brijanje brade, glasovanje na izborima, čak i za muslimanskog kandidata, kao i pokazivanje slabosti neukazivanjem na druge da su otpadnici. Biti šiit, kao što je većina iračkih Arapa, također zadovoljava taj standard, jer se islamska država odnosi prema Shiizmu kao prema inovaciji, a uvoditi inovacije u Kuran je negiranje njegovog početnog savršenstva. (Islamska država tvrdi da uobičajene šijitske prakse, kao što je klanjati se na grobovima imama i javno se samokažnjavati nemaju temelj u Kur’anu ili u primjeru Proroka.) To znači da je oko 200 milijuna Shiita označeno za smrt. Isto tako i šefovi država svih muslimanskih država, koji imaju uveden umjetan zakon iznad Šerijata, tako da se natječu za administraciju ili pak provode zakone koji nisu od Boga.
Slijedeći takfiri doktrinu, Islamska država se obvezala na pročišćenje svijeta ubijajući ogroman broj ljudi. Nedostatak objektivnog izvješćivanja s njezina teritorija čini da su pravi razmjeri klanja nepoznati, ali postovi na društvenim medijima iz regije sugeriraju da se pojedinačna pogubljenja događaju više ili manje stalno, a masovna smaknuća svakih nekoliko tjedana. Muslimanski “otpadnici” su najčešće žrtve. Od automatskog izvršenja, čini se, da su izuzeti kršćani koji se ne opiru novoj vladi. Baghdadi im dopušta da žive, dok plaćaju poseban porez, poznat kao jizya, i priznaju svoju potčinjenost. Autoritet Kurana za ovu praksu nije upitan.
Cijeli članak možete pročitati ovdje.
