VIŠNJA STAREŠINA: Kukuriku – revolucija koja teče
Riječ “reforme” ovih dana u hrvatskom javnom prostoru postaje poštapalica bez smisla. No inflacija “reformi” i “reformista” nije od jučer. Uoči svakih hrvatskih izbora obećavaju se “reforme”, oporba proziva vlast da nije provela “reforme”, vlast se opravdava da to nije učinila kako bi izbjegla “bolne rezove” za građane.
I, dakako, obećava da će sljedeći put provesti “reforme”. Ja, pak, držim da je SDP-HNS-ova Kukuriku koalicija izuzetno sustavno provela svoje planirane “reforme”, revolucioniranjem pravnog sustava Hrvatske, s više od 1400 novih ili značajno izmijenjenih zakona, od kojih je više od 80 posto njih doneseno po hitnom postupku, dakle u proceduri sužene demokracije, sa simboličnom ili nikako provedenom javnom raspravom. Kao da je riječ o ratnoj vladi, a ne vladi države koja je netom pristupila EU-u i u sklopu pristupnog procesa promijenila i EU standardima prilagodila cijeli svoj pravni sustav.
Zato smatram potpuno promašenim i neosnovanim i one predizborne prigovore HDZ-a kako bivša Vlada nije “provodila reforme, već se bavila sobom”.
Bilo je reformi
Naprotiv, ona se jako mnogo bavila nama i državom, provevši tihu revoluciju. Samo je HDZ kao glavna oporbena stranka propustio razumjeti dubinu i dalekosežnost tih “reformi” na vrijeme. Još do prije tjedan-dva malo je koga, čak i među ljudima iz političke sfere, uopće zanimalo što je to DUUDI (Državni ured za upravljanje državnom imovinom) i što taj DUUDI radi. Zanimanje je poraslo nakon što je Državna revizija u godišnjem izvještaju za 2014. godinu dala negativno mišljenje o poslovanju DUUDI-ja, utvrdivši u njegovim evidencijama dubioza u iznosu od 16,6 milijardi (!) kuna. A osobito nakon što je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović primila glavnog državnog revizora Ivana Klešića, izrazila veliku zabrinutost nalazima revizije i nadu da će institucije početi raditi posao.
Mislila je, pretpostavljam, na Državno odvjetništvo. Jer, revizija je u DUUDI-ju, uredu koji upravlja državnom imovinom vrijednom oko 45 milijardi kuna, utvrdila neuredno vođenje evidencije o nekretninama, uključujući i neevidentiranje devet otuđenih vojnih nekretnina, nesavjesno upravljanje nekretninama, neprovođenje postupaka javne nabave… Moguće je da bi naoko kaotično poslovanje DUUDI-ja još uvijek ostalo neprimijećeno da na DUUDI-jev prijedlog Milanovićeva (već tehnička) Vlada, pod suspektnim okolnostima, nije suspektnom ruskom investitoru dodijelila 99-godišnju koncesiju na vojno odmaralište u Kuparima, na sigurnosno vrlo osjetljivoj poziciji.
Rusija i Pejnović
Tada se postupno počelo otkrivati da su ruski ulagači zainteresirani za preuzimanje 23 bivša vojna objekta diljem jadranske obale, probudio se i HDZ, odjednom je pažnju privukla profesionalna biografija predstojnika DUUDI-ja Mladena Pejnovića, povezana s bivšim jugoslavenskim komunističkim strukturama, a u zadnja dva desetljeća s ruskim strukturama…
No Kukuriku koalicija je znala što će biti DUUDI još prije nego što je došla na vlast. Doslovce na prvoj sjednici Milanovićeve Vlade, kroz prijedlog zakona o državnom preustroju, utrt je put prema ovakvom DUUDI-ju, novom državnom uredu koji će na način primjereniji revolucionarnim režimima negoli pravnim državama upravljati s 45 milijardi(!) vrijednom imovinom Republike Hrvatske.
Nastavak je bio stvar provedbe. Gašenjem dotadašnje agencije za upravljanje državnom imovinom (AUDI) riješili su se nepoćudnih pojedinaca. DUUDI je postavljen tako da cjelokupnom državnom imovinom praktički upravljaju Mladen Pejnović i Zoran Milanović, kao da je njihovo vlasništvo.
Naime, na prijedlog premijera Milanovića, Vlada imenuje predstojnika Pejnovića (kojem su ruske i bivše komunističke veze očito bile prednost, a ne prepreka) za predstojnika DUUDI-ja. Pejnoviću su dane odriješene ruke da postavi cijeli Ured, sam odlučuje o raspolaganju državnom imovinom vrijednom do milijun kuna, za imovinu vrijednu do 100 milijuna zove u pomoć povjerenstvo sastavljeno od Milanovićeva izabranog potpredsjednika Vlade i resornih ministara (Ranko Ostojić, Orsat Miljenić, Boris Lalovac, Anka Mrak-Taritaš, Tihomir Jakovina, Dario Lorencin i Ante Kotromanović), a za imovinu vrijednu iznad 100 milijuna kuna potrebna je suglasnost Vlade.
Kontrolnog mehanizma izvan ovog politbiroa – nema. Zato ne treba čuditi što Mladen Pejnović politbiroovski odgovara na negativne nalaze Državne revizije: da se njihovi rezultati “ogledaju u nikad boljim rezultatima rada
ovog sustava”.
Zašto je to bila tajna?
Dok Milanović kontrolira sve bitne poluge vlasti, uključujući i DORH, nema razloga za zabrinutost.
Pitate se možda zašto mi to dosad nismo znali? Pa velikim dijelom i zato što je jedan od najdalekosežnijih “reformskih” zakona Kukuriku koalicije bio novi zakon o Hrvatskoj radio-televiziji (formalno izmjene i dopune starog zakona) kojim su po hitnom postupku, također u prvoj godini Milanovićeve vladavine, ukinuti svi mehanizmi korektiva i nadzora političke kontrole nad nacionalnom televizijom, na kojima su prije toga toliko inzistirale SDP-HNS-ove nevladine udruge i koje su bile uvjet za pristup Hrvatske EU-u.
Nacionalni radio i osobito moćna nacionalna televizija po hitnom su postupku pretvoreni u Vladinu televiziju, praktički politbiroovsku televiziju, a glavnome ravnatelju dane apsolutne ovlasti. Goran Radman, čiji je profesionalni životopis vrlo blizak onome Mladena Pejnovića, samo je logičan dio revolucionarnog paketa Kukuriku “reformi”. Usvajanjem toga “reformskog” zakona osigurano je da danas hrvatska javnost zapravo ne zna u kojoj je mjeri Milanovićeva Vlada “reformirala” Hrvatsku i suzila prostor demokracije.
Nakon tako sustavnog “reformskog” rada Milanovićeve Vlade svako supstancijalno “reformiranje” Hrvatske zapravo bi trebalo započeti zaustavljanjem Kukuriku revolucije, demontažom njezinih tekovina, uspostavom pravne države i jačanjem demokratskih standarda.
A to u ovom trenutku ne izgleda izvjesno. Ne samo zbog trenutačnog postizbornog političkog odnosa snaga, već prije svega zato što na jednoj strani postoje dobro uvezani gremiji koji znaju kako se provode i reforme i
revolucije. A na drugoj su skupine improvizatora koji čak niti ne prepoznaju procese. Pa su tako oni koji znaju (SDP i Josip Leko) umalo proceduralnim trikom na prvoj sjednici Sabora osigurali Milanoviću krunski dokaz da ima 76 glasova, nakon čega bi mu predsjednica države morala dati mandat za sastavljanje Vlade, a njemu bi ostalo nekoliko mjeseci da je razbijanjem Mosta i sastavi.
To mu je vrlo važno jer njegov je prioritet sada – (sa)čuvati tekovine revolucije. Kako je to bilo moguće? Pa tako da na prijedlog SDP-a (bez prethodnog usuglašavanja s HDZ-om), uz suzdržanost ili protivljenje HDZ-a, Milanovićeva koalicija i (iznenađeni) Most gotovo na prepad izglasaju Roberta Podolnjaka za predsjednika Sabora. Time bi Milanović pokazao da ima (i više od) 76 glasova u Saboru. Akciju je prekinulo inzistiranje Branimira Glavaša da se dr. Podolnjak sam izjasni o prihvaćanju vlastite kandidature, što ga je dovelo u vidljivu nelagodu i na brisan prostor.
Oni koji ne znaju, još uvijek se čude što im se to događa. I mantraju: reforme, reforme, reforme…
VIŠNJA STAREŠINA/SLOBODNA DALMACIJA
