Treba li prekinuti diplomatske odnose sa Srbijom?
Beograd nije odustao od nijednoga svog velikosrpskog cilja
Ovih dana u Hrvatskoj obilježavaju se 20-e obljetnice velikih presudnih povijesnih događaja. Osmoga listopada 1991. godine Hrvatski sabor ali ne u povijesnoj zgradi Hrvatskoga sabora nego u podrumima INA-e u Šubićevoj ulici jednoglasno je donio odluku o proglašenju samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Dan prije toga 7. listopada u ranim popodnevnim satima raketirani su Banski dvori s vrlo precizno izvedenim planom ubojstva hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Samo slučajnošću Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, tadašnji predsjednik Saveznoga izvršnog vijeća Jugoslavije, ostali su živi jer su mimo protokola i uobičajenog ritma predsjednika Tuđmana promijenili prostoriju. Od obavještajnih službi dobili smo pouzdane podatke da će sutradan, za kada je zakazana sjednica Hrvatskog sabora, biti raketiran i Sabor kako bi se spriječilo donošenje odluke o proglašenju samostalnosti Republike Hrvatske.
Zbog tih razloga Vlada demokratskog jedinstva na čijem je čelu bio dr. Franjo Gregurić, a u kojoj sam bio potpredsjednik, isto popodne preselila se u podrume Ine u Šubićevoj ulici i do dugo u noć je zasjedala jer je trebalo odgovoriti na agresiju, terorizam i pripremiti donošenje povijesne odluke Sabora na novoj lokaciji. Ta Vlada demokratskog jedinstva formirana je 3. kolovoza 1991. a činile su je sve parlamentarne stranke i bila je rezultat genijalnosti predsjednika Tuđmana koji je, iako je HDZ imao apsolutnu većinu u Hrvatskom saboru, smatrao nužnim radi općeg nacionalnog jedinstva formirati Vladu demokratskog jedinstva. Spomenut ću i povijesnu sjednicu Vlade demokratskog jedinstva 27. rujna 1991. na kojoj smo donijeli odluku svakako uz suglasnost predsjednika Tuđmana da bez obzira na sve pritiske 8. listopada donesemo odluku o proglašenju samostalnosti Hrvatske. Znali smo da postoje vrlo razrađeni planovi razaranja Zagreba, INA-e, Plive a ne samo raketiranja Banskih dvora i Sabora.
Sve više je Juda u medijima i politici
Srbija i Jugoslavenska narodna armija na žalost uz pomoć dijela međunarodne zajednice nastojali su terorom i vojnom silom zadržati Hrvatsku u Jugoslaviji. Jedan od načina zadržavanja silom Hrvatske u Jugoslaviji bilo je i uvođenje embarga na uvoz oružja. Uvođenjem embarga na uvoz oružjem pokušala se onemogućiti Hrvatska da se legalno i legitimno brani. JNA je bila naoružana do “zuba” te joj je davana prilika da nas vojno brzo pregazi. Strani diplomati govorili su Miloševiću i Kadijeviću: “To treba učiniti brzo, efikasno i po mogućnosti sa što manje krvi.” Zato su nam uveli embargo na uvoz oružja kako bi nas uvjerili da nemamo šanse u obrani odnosno da moramo kapitulirati. U to vrijeme ministar vanjskih poslova Jugoslavije bio je Budimir Lončar koji se zajedno s Antom Markovićem za razliku od drugih hrvatskih kadrova nije odazvao pozivu predsjednika Tuđmana i Hrvatske vlade da napuste svoje dužnosti u Beogradu i da se uključe u državne, političke, i vojne strukture u obrani hrvatske države.
Budimir Lončar kao ministar vanjskih poslova Jugoslavije bitno je doprinio da se uvede embargo na uvoz oružja. Zato je Vlada na svojoj povijesnoj sjednici od 27. 9. 1991. donijela posebni zaključak o gospodinu Budimiru Lončaru, u kojem između ostalog kaže: “Vlada Republike Hrvatske ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove gospodin Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu izjednačavajući agresore Republiku Srbiju i JNA i napadnutu Republiku Hrvatsku.
Takvi pristrani stavovi gospodina Lončara kulminirali su njegovim nastupom na sjednici Vijeća sigurnosti s porukama o jednakoj krivici i ‘zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda instrumentaliziranih na tako žalostan način od strane uzajamno isključivih političkih opcija’. U skladu s izraženim ocjenama, Vlada Republike Hrvatske odriče pravo saveznom sekretaru vanjskih poslova gospodinu Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa i u ime Republike Hrvatske. Vlada Republike Hrvatske ovom prilikom konstatira da je, za razliku od drugih ministara iz Hrvatske, gospodin Budimir Lončar propustio izraziti lojalnost Republici Hrvatskoj čime se stavio na stranu protivnika mirnog, demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize.”
Dakle, u to vrijeme Budimir Lončar bio je bitan čimbenik politike koja je radila na spašavanju Jugoslavije odnosno koja je svim sredstvima nastojala onemogućiti proglašenje samostalnosti Hrvatske. Predsjednik Franjo Tuđman i Vlada demokratskog jedinstva i Hrvatski sabor donijeli su bez obzira na te pritiske i opasnosti povijesnu odluku o samostalnosti Hrvatske. Donijeli su i odluke da se po svaku cijenu naoružamo. Do kraja godine Hrvatska se naoružala, stvorila moćnu vojsku, oduprla se agresiji. Bili su to dani ponosa i slave u kojima je stvorena i obranjena samostalna i suverena hrvatska država.
Na žalost, danas dvadeset godina kasnije krivotvorinama i lažima pokušava se promijeniti istina o stvaranju i obrani Hrvatske. Hrvatska se od žrtve agresije pokušava lažima pretvoriti u agresora. U hrvatskoj politici na mnoga ključna mjesta kao i u medijima, kulturi i društvu bitne pozicije su zauzeli ljudi koji su tada bili na suprotnim pozicijama od dr. Tuđmana i Vlade demokratskog jedinstva i svih onih koji su stvarali hrvatsku državu. Naveo sam primjer Budimira Lončara ne samo zbog njegove uloge u prošlosti, nego zbog njegove uloge u sadašnjosti. On je bio u dva mandata, dakle deset godina ključni savjetnik predsjednika Mesića a sada je predsjednik Savjeta za vanjsku politiku predsjednika Josipovića. Mnogo je takvih ljudi koji su bili protiv samostalne i suverene Hrvatske a danas vladaju Hrvatskom na ovaj ili onaj način. Suprotno tome zaslužni ljudi za stvaranje hrvatske države danas su u zapećku, nema ih nigdje. I u medijima ključnu ulogu drže ljudi koji sustavno obezvrjeđuju ono veliko što je prije dvadeset godina stvoreno. Hrvatskim generalima se sudi u Haagu ili u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini. Iako je već jedanaest godina mrtav i dalje se vodi pravi medijski linč krivotvorinama i lažima protiv dr. Franje Tuđmana. Zato je važno ne izgubiti povijesno pamćenje. Zato je važno govoriti istinu i suprotstaviti se lažima i krivotvorinama.
Nova agresija Srbije
Hrvatska ide prema još jednoj velikoj obljetnici obilježavanja dvadesete godišnjice herojstva Vukovara bez kojega ne bi bilo suverene i samostalne hrvatske države. Međutim, upravo u tim danima slave i ponosa izloženi smo novim krivotvorinama na koje se mora oštro odgovoriti. Iz Srbije su došle optužnice protiv branitelja Vukovaraca, njih četrdesetak, koje su podigli vojni sudovi prije dvadeset godina a na temelju iznuđenih iskaza i priznanja u srbijanskim koncentracijskim logorima. Te optužnice ni manje ni više optužuju Vukovarce za genocid nad Srbima. Dakle, sadašnja Srbija na čelu s Borisom Tadićem vodi podmuklu dvostruku politiku. Javno govori o potrebi pomirbe, dobrih i prijateljskih odnosa a s druge strane sustavno radi na lažnim optužbama protiv Hrvatske. Slanje ovih optužnica dokazuje i pokazuje da sadašnja navodno demokratska Srbija prihvaća tadašnju velikosrpsku agresivnu politiku na Hrvatsku i sustavno provodi novu agresiju.
Hrvatska je ponovno razjedinjena na to kako odgovoriti na velikosrpsku agresiju. Predsjednik Josipović i dalje prijateljuje s Tadićem i ne vidi ili ne želi vidjeti da se radi o nastavku agresije na Hrvatsku te pokušava ove optužnice svesti na pravno proceduralni problem. Hrvatska vlada usprkos prijetnjama dijela međunarodne politike da će dovesti u pitanje ulazak u Europsku uniju adekvatno i oštro politički odgovara donošenjem saborske Rezolucije o odnosima sa Srbijom i Zakona o nepriznavanju optužbi vojnih sudova. Ti odgovori Vlade politički su dobri ali nisu dovoljni. Nužno je i nizom drugih mjera, ne samo u Hrvatskoj, nego i u međunarodnoj javnosti do kraja razobličiti novu agresiju Srbije na Hrvatsku. Hrvatska treba zatražiti da se u Vijeću sigurnosti otvori rasprava o ponašanju Srbije. S obzirom da je Srbija preuzimajući optužnice vojnih sudova agresora priznala da nastavlja tu agresorsku politiku s punim pravom Hrvatska treba tražiti reparaciju Srbije za ratne štete.
Hrvatska javnost traži još oštrije odgovore od odgovora Vlade. Njih je sjajno izrazio biskup Vlado Košić u propovijedi pred okupljenim predstavnicima Ministarstva unutarnjih poslova na Dan policije rekavši da Hrvatska još nije završila svoju borbu za svoju slobodu te je predložio: “Naša bi zemlja trebala hitno prekinuti sve diplomatske odnose s vladom te zemlje, dok ona ne prizna istinu! Kako je moguće da Vukovar koji je simbol našeg otpora nepravdi i genocidu nad Hrvatima, službene institucije na drugoj strani proglašavaju mjestom genocida koji su tu tobože počinili Hrvati? Zar nije neobično da se i dvadeset godina poslije tog strašnog zla koje se sručilo na našu domovinu Hrvatsku i susjednu Bosnu i Hercegovinu, još uvijek izokreće istina i – pokreću optužnice protiv 40 branitelja našeg herojskog grada Vukovara, zamislite: za genocid nad srpskim narodom! Ako se to može događati u institucijama te susjedne zemlje, čije je tadašnje državno vodstvo započelo oružanu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, zar to ne znači da ta država još ni danas ne odustaje od tih istih ciljeva, samo drugim sredstvima? Zar je moguće da se ta – ja sam ju tada nazvao – pravna agresija na našu domovinu nastavlja? Ako je tako, tada moramo znati s kim imamo posla, tada ne možemo s takvima graditi dobrosusjedske odnose – jer to bi značilo prihvaćati laž kao istinu, omogućiti nepravdi da i dalje vlada.”
Iako je biskup Košić ne samo izrazio većinsko mišljenje i osjećaj hrvatskoga naroda nego i predložio politički opravdano radikalno rješenje ono zbog silnih pritisaka na Hrvatsku ali i odnosa političkih snaga u Hrvatskoj nema šansu da se provedu. Međutim, njegova izjava i prijedlog ipak imaju veliko značenje jer u uvjetima kada se manje radikalni prijedlozi Vlade osporavaju znači presudnu podršku Vladi. Hrvatska ne smije ni pod koju cijenu monstruozne optužnice koje Vukovarce žrtve velikosrpskog genocida pokušavaju optužiti za genocid nad Srbima prihvatiti kao pravno proceduralno pitanje.
Prof. dr. sc. Zdravko Tomac
