Jesu li u 21. stoljeću hodočašća potrebna?
Uvjerena sam, iz vlastitog iskustva, da su potrebna vjernicima u svakoj životnoj dobi. Pogotovo u današnje vrijeme sve većeg individualizma, samodostatnosti i sve manjem osjećaju za druge i zajedništvo.
Kada se ide na hodočašće zajedno smo s ostalim nepoznatim hodočasnicima ali nas na putu zajednička molitva zbliži kao stare poznanike, U svetištima molimo s hodočasnicima iz raznih zemalja, pružamo ruku jedni drugima, mogli bi s njima zajedno živjeti u miru, povezuje nas ista vjera koja nas uči istim vrijednostima.
Hodočašća svetištima Hrvatske za nas imaju uz vjersko još i drugo značenje. Ta mjesta nas podsjećaju i povezuju s teškim i pogubnim događanjima za Hrvate u prošlosti.
Udruga Benedigt iz Splita organizirala je u subotu 15. ovog mjeseca hodočašće u Udbinu. Tog dana smo bili rijetki u Udbini pa smo mogli staloženije i sabranije nazočiti Sv. Misi, koju je održao prof dr. fra Josip Marcetić iz Splita, slušati zanimljivo opisivanje župnika fra Nediljka Knezovića o povijesti ranije srušene crkve na čijim temeljima je sagrađena sadašnja, stradavanju Hrvata u tim krajevima i o složenosti gradnje sadašnje crkve „Crkve hrvatskih mučenika“. Sama crkva s ostalim sadržajem predstavlja jedinstvenu cjelinu koja bi morala postati mjestom hodočašća preko cijele godine, pogotovo za đake i studente. Prije svega moramo biti zahvalni biskupu Mili Bogoviću, a i ostalima, što je uspio u gradnji takvog vjerskog zdanja značajnog za povijest Hrvata. Na TV kratko vidimo branitelje-motoriste koji donose kamenje s natpisima s raznih mjesta diljem Hrvatske na kojima su pobijeni Hrvati, pokopani ili bačeni u jame. Sada se vidi samo početak pričvršćivanje tog kamenja na ogradne zidove oko crkve i samo na tom mjestu,kada bude završeno, hodočasnik će se moći zadržati i tugovati dugo.
Zanimljiv je i muzej na nižoj etaži ispod crkve. Za sada je između ostalog izloženo oko 40 slika, istog formata, na kojima su prikazani svi hrvatski kraljevi i kraljica, mnogi drugi velikodostojnici, ljudi u narodnim nošnjama i vjerski motivi. Sve to je nacrtao izbjeglica iz udbinskog kraja, koji je 40 godina u Kanadi radio kao rudar; sve to nacrtao svojoj djeci da ne zaborave na svoje podrijetlo. Nakon osamostaljenja Hrvatske darovao je crkvi to svoje blago. Dirljivo je u kojoj mjeri su razni naši prisilno ili svojom voljom iseljeni Hrvati čeznuli za svojom domovinom, a kako mi dopuštamo da se loši političari igraju s našom samostalnošću i teško stečenom slobodom.
Sjećanje na bitku na Krbavskom polju i velikom broju poginulih vojnika i hrvatskog plemstva biti će vrednovano u samoj crkvi. Želim samo kratkim izvadcima iz članka „Je li Udbina zauvijek prognana“ Ane Tomljenović, objavljenog u Hrvatskom Slovu 30. siječnja 2004. ukazati na velika stradanja hrvatskog naroda na tom području u ne tako dalekoj prošlosti.
– Prolaze desetljeća. U noći 13. prosinca 1942., u pravom biblijskom egzodusu – Hrvati, većinski žitelji toga krbavskog gradića, morali su zauvijek napustiti svoje domove.
– Etničko „čišćenje“ Like od Hrvata programirano je u 19. stoljeću, a najavljeno 1902. u zagrebačkom listu „Srbobran“.
– Udbina, gradić na rubu Krbavskog polja, s nekoliko okolnih hrvatskih zaselaka (Suvaja, Mutilić i Rebić) bio je do prosinca 1942. u okruženju naselja s većinskim srpskim stanovništvom i mnogima od njih „trn u oku“. Od kraja 19. st. sve se više namještaju Srbi, inače nacionalno manje zastupljeni u mjesnom stanovništvu.. Mijenja se nacionalni sastav, koje se pogoršava nakon Kraljevine Jugoslavije. Zbog velikosrpskih planova zlostavljeni i likvidirani su lički i udbinski Hrvati. Posjete kralja Aleksandra tim krajevima poticali su Radikalnu stranku – četništvo.
– Zločini nad Hrvatima događaju se već početkom srpnja, prije tzv. narodnog ustanka u Srbu 27.srpnja 1941. (Kojeg i danas slavi sadašnji predsjednik Josipović i divi se kapama s crvenom zvijezdom.) Do kraja 1942. Hrvata u istočnoj i južnoj Lici gotovo više nije bilo.
– Poslije 1945. Hrvatima istočne Like bio je ZABRANJEN povratak u njihove domove i na njihova višestoljetna ognjišta. Oni koji su se vratili bili su ubijeni.
– 1948. „osloboditelji“ spalili su udbinsku župnu crkvu Sv. Nikole i na njezinim temeljima izgradili ugostiteljski objekt. Temelje udbinske katedrale Sv. Jakova izgrađene 1185. razrovala je u Domovinskom ratu „krajinska“ soldateska ukopavajući topove.
– Udbinskim Hrvatima se nitko nikada nije ispričao za njihova stradanja i stvarno doživotno progonstvo, iako bi se to moglo očekivati od još živih partizana-antifašista i njihovih ideoloških nasljednika. (Nitko se ne zalaže za povrat ličkim Hrvatima-nazvanim ustašama konfiscirane imovine ili pravičnu novčanu naknadu onima koji na to pristaju. Valja je sve to postalo srpska otađbina, kako to naziva Pupovac.)
Na kraju: „Bože čuvaj Hrvatsku…..“.
Za Portal Hrvatske udruge Benedikt
Mira Ivanišević
