IZGINULA CIJELA BRIGADA: Svaki treći dan ubije se jedan branitelj – najmanje suicida je u Dalmaciji
U jednom trenutku bili su ponos društva, najzaslužniji za stvaranje samostalne Republike Hrvatske, slavljeni i hvaljeni, a malo zatim morali su se suočavati s optužbama da su povlaštena kasta s visokim mirovinama, koje troše po kladionicama, kriminalci i junaci crnih kronika.
Od ponosnoga građanina pretvoreni su u društveni teret. Mnogi od njih s tom se varljivom društvenom percepcijom nisu mogli nositi – od početka Domovinskog rata 1991. godine do kraja 2014. godine ruku na sebe digla su 2734 hrvatska branitelja. Izginula je, dakle, cijela jedna brigada.
Iako u malom postotku od samo jedan posto, među njima su i žene braniteljice, njih ukupno 26.
Više od 68 posto njih bili su mlađi od 50 godina – među muškarcima prosječna je životna dob u vrijeme počinjenja suicida iznosila 43 godine, a u žena 48,5 godina.
Relativni pokazatelji daju nam i podatak kako se na suicid znatno češće odlučuju hrvatski ratni vojni invalidi, kojih se od 1999. do kraja 2014. godine ubilo 296. Među njima najviše oni “kojima je država dala sve”, visoke invalidske mirovine, invalidnine, najbolju skrb – HRVI s oštećenjima organizma od 60 do 100 posto.
Hrvatski branitelji, srozana i prezrena ugleda, danas u prosjeku žive samo 50,9 godina. Pribroji li se prosjek životne dobi poginulih u ratu, ta je granica još niža – hrvatski branitelji umirali su u prosječnoj dobi od 48 godina. Današnji preživjeli, od kojih je, da ne bi bilo zabune, čak 73 posto radno aktivno ili je otišlo u zasluženu “civilnu” mirovinu, znatno češće obolijevaju od malignih, kardiovaskularnih i psihosomatskih bolesti.
To su samo neki od crnih podataka prvi put službeno objavljenih u studiji “Samoubojstva hrvatskih branitelja u Zagrebu i Hrvatskoj”, autora mr. Zorana Komara, psihologa i hrvatskog branitelja, te psihijatrice prim. mr. Elvire Koić. Podatke za prvu studiju o ovoj temi ustupilo je Ministarstvo hrvatskih branitelja, a financirao Ured za branitelje grada Zagreba. Publikacija i okrugli stol “Povijest jedne tragedije” održani su u četvrtak u Zagrebu, gdje su izrečene i ocjene koje ne idu u prilog tome da bi se stanje, ako nešto hitno ne poduzmemo, moglo bitnije promijeniti.
Naime, dok u zadnjih 15 godina stopa suicida među civilima opada, među braniteljskom populacijom neprestano raste.
– Objektivno, branitelji su danas socijalno najugroženija i najranjivija društvena skupina. Ugroženo im je elementarno ljudsko pravo, pravo na život. S obzirom na starenje braniteljske populacije i činjenicu da se najveći broj samoubojstava inače događa u dobno starijim skupinama, ta će brojka rasti. Ovaj okrugli stol i studija su apel i znak upozorenja da se nešto mora poduzeti kako bi se spriječilo da ruku na sebe dižu oni koji su najzaslužniji za slobodnu i nevisnu domovinu – kazao je mr. Komar.
Brojke koje je iznio doista su zapanjujuće: kako vrijeme od početka rata odmiče, suicid među braniteljima sve je češći. Tako se od 1991. do 1996. godine ubijalo u prosjeku stotinu branitelja godišnje (1991. godine, primjerice, njih 14), a danas se taj broj popeo na prosječno 150 godišnje. Samo u tri godine, od 2012. do 2014. godine, suicid je počinilo 427 branitelja, najviše 2012. godine, njih 152.
– To znači da praktički svaki treći dan u Hrvatskoj jedan branitelj diže ruku na sebe – upozorava mr. Komar.
Iako brojčano tu nesretnu listu predvodi grad Zagreb, gdje se od 1991. do kraja 2014. godine ubilo 320 branitelja (iz Zagreba je u rat i otišlo najviše vojnika, njih gotovo 66 tisuća), gledano prema odnosu samoubojstva branitelja s obzirom na broj stanovnika, najgore je stanje na kontinentu.
Tako su relativno najviše samoubojstava počinili branitelji iz Bjelovarsko-bilogorske županije (godišnja stopa suicida 40,5), Varaždinske i Ličko-senjske županije, dok je Zagreb oko hrvatskog prosjeka (stopa 20,3 godišnje). Na dnu liste su, osim branitelja izvan Hrvatske, gdje je prosječna godišnja stopa suicida 12,5, još i dalmatinske i ostale priobalne županije.
Najmanje branitelja tako se ubilo u Šibensko-kninskoj, Dubrovačko-neretvanskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji, gdje je prosječna godišnja stopa oko 13, a na dnu ljestvice ih slijede Istarska i Zadarska županija. Gledano brojčano, u Dalmaciji se najviše branitelja u tom razdoblju ubilo u Splitsko-dalmatinskoj županiji, njih 160, u Zadarskoj 95, Dubrovačko-neretvanskoj 60 i Šibensko-kninskoj 50, što znači u Dalmaciji ukupno od 1991. do kraja 2014. godine njih 365.
– U Bjelovarsko-bilogorskoj županiji imamo tri puta više suicida nego u priobalnim županijama. Tamo je gotovo svaki stoti branitelj digao ruku na sebe, a svaki deseti je pokojni. To se ne može objasniti razlikama u intenzitetu ratnih djelovanja ili veličini okupiranih područja, jer su prema tim kriterijima jednako bile pogođene i kontinentalne i priobalne županije – kaže mr. Komar.
Istraživanje je pokazalo da najrizičnija skupina među hrvatskim ratnim vojnim invalidima nisu samo branitelji oboljeli od PTSP-a, nego podjednako suicida ima među onima koji su invaliditet zadobili kao ranjeni, ozlijeđeni ili oboljeli.
Istraživanje tako opovrgava hipotezu o ratnim veteranima s dijagnozom PTSP-a kao najrizičnijoj skupini u počinjenju samoubojstava, iako autori ističu kako analizom nije obuhvaćen takozvani prikriveni PTSP, o čijim se razmjerima može samo nagađati. Naglašeno je i kako su samoubojstva branitelja najčešće zabilježena u vrijeme izbora i (pred)blagdanskom vremenu, pa su političare pozvali da s osobitim oprezom pristupaju ovoj problematici.
– Nije normalno da ljudi umiru s prosječno 51 godinom života, 25 godina manje od prosječne populacije. Ne živimo u srednjem vijeku. Ja zato nisam studirao medicinu. Gdje smo mi kao ljudi, kao društvo, da nismo ovo prepoznali, reagirali? Pomozimo živimo, a mrtvi neka nas upozoravaju da nešto radimo krivo – komentirao je na okruglome stolu ugledni psihijatar Veljko Đorđević. On je pozvao cijelo društvo da se branitelji prestanu stigmatizirati, a iznio je i zanimljivu tezu kako je šator u Savskoj 66 djelovao “lječidbeno”.
– Ništa se nije dogodilo, nije bilo konflikata, a ljudi su ondje mogli razgovarati i odreagirati sa svojim suborcima. U politiku ne ulazim – kazao je doktor Đorđević.
Opći je zaključak da se oko braniteljske populacije treba reagirati institucionalno i izvaninstitucionalno, da se mora pomoći njihovim obiteljima, u čemu svoj obol moraju dati i nadležna ministarstva, ali i Crkva, nevladin sektor i mediji, odnosno da moramo uspostaviti integralni model prevencije samoubojstava. Od političara, koliko god to utopijski zvučalo, očekuje se da postignu minimum konsenzusa o ulozi branitelja i Domovinskom ratu uopće.
MARIJANA CVRTILA/SLOBODNA DALMACIJA
Usamljeni i napušteni
Tri su glavna razloga zašto branitelji dižu ruku na sebe, kaže mr. Komar: osujećena pripadnost, osjećaj da ste na teret drugima i stečena sposobnost za počinjenje suicida.
– Usamljenost, napuštenost, samački život, obiteljski sukobi, sve to pridonosi osjećaju osujećene pripadnosti. Nakon silnog zajedništva u ratu, u miru su se našli kao ribe na suhom. Uslijedila je tiha marginalizacija kroz umirovljenja, micanja s javne scene. Sve više osjećaju da su na teret svojoj obitelji i društvu, izgubili su samopoštovanje, neprestano slušaju o svojim visokim mirovinama – pojašnjava mr. Komar, ističući kako stečenoj sposobnosti za počinjenje suicida pridonosi bliskost sa smrti u ratu, dostupnost oružja i iskustvo boli.
31 tisuća nezaposlenih
– u ratu sudjelovalo: 504.864 osobe (95,2 posto muškaraca, 4,8 posto žena)
– 12.748 poginulih (branitelja i civila, 324 djece)
– 18 tisuća zatočenih i nestalih
– 58.109 ratnih vojnih invalida
– ukupno se ubilo 2734 hrvatskih branitelja, od čega 26 žena
– 296 samoubojstava hrvatskih ratnih vojnih invalida, najviše onih od 60 do 100 posto stupnja oštećenja organizma
– dob ubojstva branitelja 43 godine života, braniteljica 48,5 godina
– prosječna životna dob hrvatskog branitelja 50,9 godina
– 73 posto branitelja radno aktivno ili u “civilnoj” mirovini
– oko 31 tisuća (šest posto) u statusu nezaposlenih
