DEMONOLOGIJA
U udžbeniku iz vjeronauka za 4. razred srednje škole (Svjetlom vjere) cijelo je poglavlje posvećeno problemu zla i patnje, ali ni jednom riječju se u tom kontekstu ne spominje Zli, sotona premda je on uvijek tamo gdje je grijeh jer grijeh otvara vrata zlu – predstavlja odbijanje Božje ljubavi.
Ne znam koji je razlog tome, ali sam sigurna da se time ne izriče do kraja istina naše katoličke vjere. Ako je točna informacija da je suvremena teologija, nastojeći biti „znanstvena“, sa svojih učilišta izbacila demonologiju (Ivica Šola u jednoj svojoj kolumni u Glasu Slavonije), onda je učinila gore nego što čine svi neprijatelji Crkve zajedno, jer je pogubno za svakog čovjeka, osobito za kršćanina, ne znati tko mu je glavni neprijatelj – lažac, otac laži i ubojica ljudi od početka, kako ga je nazvao sam Gospodin Isus.
Temeljni je problem današnjeg čovjeka, pa i kršćanina, što ne poznaje duhovnu stvarnost, nije svjestan da je sudionik duhovnog boja; ne zna njegova pravila pa stoga i ne prepoznaje pozadinu tolikih manifestacija zloduha (ratovi, ubojstva, samoubojstva, razbojstva, izopačenosti – ponuda kulture smrti…).
No, na prisutnost zloduha upozoravali su oni koji su sami osjetili grozu njegova djelovanja. Tolika su svjedočanstva o njegovoj razornoj moći u dušama koje se udalje od Boga, a ostaviše nam ih književnici u svojim djelima da trebamo biti slijepi kako ih ne bismo vidjeli. Spomenut ću samo neke najpoznatije: Dante Alighieri, J. W. Goethe, E. A. Poe, F. M. Dostojevski, C. Baudelaire, T. Mann, G.G. Byron, A. Breton.
Dante u svojoj Božanstvenoj komediji pokazuje put čovjeka iz tamne šume grijeha u kojoj vrebaju zvijeri (oni su oduvijek slika demona), preko pakla i čistilišta do blaženog rajskog stanja. Vodiči su mu pritom jednim dijelom Vergilije, rimski pjesnik, za Dantea simbol RAZUMA i ljudske mudrosti, drugim dijelom, do kojeg razum ne može doprijeti, MILOST BOŽJA u slici Beatrice. I pogani su mogli ljudskom mudrošću dokučiti kako razumno živjeti i ovladati strastima da te ne upropaste, ali nisu mogli doseći stanje blaženstva, a iskustvo demonskoga nije im manjkalo (dosta je samo pročitati grčke tragedije i kršćanske zapise iz prvih stoljeća).
Goethe, potekao iz protestantske obitelji, zalutao je u alkemiju i okultno kao i njegov Faust u istoimenom dramskom spjevu. U njemu Faust ima posla s demonom Mefistofelesom (Neprijateljem svjetla), koji nudi spoznaju i užitke, ali ne čini Fausta sretnim ni zadovoljnim jer mu je ponudio lažni, a ne istinski užitak i spoznaju kojima se zauvijek taži duhovna ljudska žeđ. Na kraju Faust (i Goethe) spas vidi u Djevici Mariji i svetima koji mu pomažu jer se i sam bori za svoj spas.
E. A. Poe, iskusivši pakao alkoholizma, u kojem nazire duha nastranosti, o kojem, veli, filozofija šuti, piše o jednom destruktivnom pokretaču koji je usađen duboko u ljudsku narav: Ne osjećamo li trajnu sklonost, usprkos razlozima zdravoga razuma, da kršimo ono što je Zakon, naprosto zato što poimamo da on to jest? Uviđa da smo tu osobinu svi previdjeli “u pukoj oholosti svoga razuma“, te dopustili da “njezino postojanje promakne našoj pozornosti jedino iz pomanjkanja vjerovanja – vjere, pa bila to vjera u Otkrivenje ili vjera u Kabalu“.
Dostojevski je demaskirao demona, duha zla u svojim knjigama i razotkrio mehanizme njegova djelovanja, posebice u Zločinu i kazni.
Baudelaire je, prošavši život stranputicama one Danteove šume u kojoj bujaju strasti i grijesi, između ostalog napisavši i Litanije sotoni, kasnije zapisao da je najveća varka sotonina što je uvjerio ljude da ga nema.
Mann u Doktoru Faustusu pokušava dati duhovnu dijagnozu neposredno završene povijesti prve polovice 20. st. predstavivši utjecaj demonskog preko umjetnosti i umjetnika otvorenog ezoteriji. Riječ je ovdje o oholosti u kojoj je prezren razum i grješno zanijekana istina, a đavao je ovdje bolji poznavatelj religioznog od liberalnih teologa.
Byron u svom Childeu Haroldu prikazuje buntovnika koji je karakterom isti palom anđela. Griješeći bez kajanja, upada sve dublje u klopku iz koje se ne može izvući. Kad su strasti kojima je bio gonjen izgorjele, ostala je, kao i svim buntovnicima samo hladnoća misli koja ne da mira: „Kamo god se stiso, svud, svud me prati, svud me prože otrov života – demon Miso“.
A. Breton, u romanu Nadja, opisuje ženu s parapsihološkim sposobnostima, koju je slučajno susreo na ulici, bolesno izgubljenu u prostoru i vremenu; ludu, rekli bi ljudi, ali u tom ludilu ima neke čudne onostrane, tamne prisutnosti koja je vodi do tragičnoga kraja, a autora u pomaknuti svijet tajanstvenih naznaka, vidovitosti i čudnih nevidljivih spona koje se slute iza ovoga vidljivog svijeta.
A taj se svijet pokušava preko široko obnovljenih ezoteričnih i okultni praksi ponovno nametnuti današnjem čovjeku, sa svim posljedicama za dušu pojedinca i zdravlje cijelog društvo. Događa se ono što je prethodilo 2. svj. ratu, a što je zapazio F. Werfl, pisac, koji je sam imao iskustvo s demonskim duhom preko avangarde, i zapisao ovako: „Čini se da veliki historijski egzorcizam koji sebe naziva kršćanstvom, iz dana u dan sve više uzmiče, a demoni uz prodornu viku raskidaju okove“1
I tako, dok ga, uglavnom, moderni teolozi izbjegavaju imenovati i vidjeti, on polako, incognito ulazi u sva područja ljudskog života.
Denis de Rougemont, francuski filozof, u knjizi Udio đavla o tome piše: Što je učinkovitiji, to manje izgleda opasan. Njegovo ga vlastito djelovanje skriva pred očima onoga nad kojim gospodari. Iščezava u svom uspjehu, i u njegovu trijumfu krije se njegov inkognito.
Dokaz da Đavao postoji, da djeluje i uspijeva, nalazi se upravo u tome što više ne vjerujemo u nj.2
Zato se uzalud psiholozi, sociolozi, psihijatri i drugi stručnjaci za pitanja čovjeka i društva trude odgovoriti na goruće probleme našeg vremena dajući svoje dijagnoze i recepte. No, događa se da često ni sami nemaju odgovor za probleme koji ih osobno diraju. Budući da su isključili duhovnu dimenziju, nije im moguće složiti potpuni mozaik niti riješiti zagonetku zla u čovjeku i svijetu, koliko god bila njihova stručna znanja.
U znanstvenom pogledu na svijet, sve što znanost i razum ne mogu objasniti, pa tako i tajnu zla i njene razlićite manifestacije, jednostavno se zanemaruje, prešućuje ili u najboljem slučaju proglašava fenomenima koje tek treba istražiti, a u najgorem slučaju i bolešću.
Zlo je ako se kršćani budu dali zavesti ovim tendencijama i ovakvim nazorom.
Matija Grgat, prof.
Hrvatski katolički portal, www.raskrizje.com
