TOMISLAV SUNIĆ: Komesar je ponovno u gradu
Hrvatskim građanima prijeko je potreban priručnik političkih pojmova, jedan mali vademekum koji će im pomoći lakše dešifrirati laži i istine, iluzije i halucinacije svojih političara. U moru političkih krilatica, pridjeva, hiperbola, kovanica i tuđica, kojima se rado kite hrvatski političari i novinari, opis stvarnosti uvijek mora biti onakav kakvom je oni žele vidjeti. A ne onakvom kakva je stvarnost u zbilji.
Na rang listi izraza i riječi koje su preplavile hrvatski političko-medijski prostor na prvom mjestu je riječ „tolerancija“, kao i njena sušta suprotnost: „ksenofobija“. U kategoriju tolerancije ulaze dakako riječi „demokracija“, „suživot“, „multikulturalizam“, „transrodnost“ i „antifašizam“. U kategoriju ksenofobije ulaze neizbježni „fašisti“, „rasisti“, nezaobilazni „ustaše“, „desničari“ i „govor mržnje“. Hrvati koji ulaze u ovu drugu kategoriju velikim su dijelom predmetom kriminalizacije u većini medija. Oni nisu ljudi; oni su demoni. Medijski opis njihova govora i ponašanja postaje studij demonologije. No, budući da demon nije čovjek, on nema pravo na ljudska prava. Demona stoga treba slistiti s kugle zemaljske, bilo montiranim sudskim procesom, bilo trpanjem u ludnicu. S demonima se nije pametno niti sastajati, niti popiti kavu, jer postoji opasnost medijske kontaminacije, što osobu koja demona sreće dovodi u opasnost ulaska u istu medijsku karantenu.
Svojevremeno je dr. Miroslav Tuđman u svojoj malo zapaženoj knjizi „Programiranje istine“ (2012.) lansirao izraz „legitimatori zbilje“ u opisu recikliranih političkih komesara. Novinari su danas glavni pokretači političke zbilje; oni daju značenje starim riječima putem njihovog novog tumačenja. Za opis hrvatskih medijskih legitimatora, ili pučki rečeno doškolovanih polit-komesara, ili još bolje rečeno, medijskih muljatora, moglo bi se koristiti nekoliko stilskih figura iz dječjih priča i bajki. I pisac bajki Hans Christian Andersen može biti od velike koristi u shvaćanju komesarskih podvala glede nove hrvatske zbilje. U priči „Carevo novo ruho“ Andersen opisuje cara koji nosi novo odijelo od nevidljive tkanine. Uistinu, car sebi stvarno umišlja da nosi savršeno ruho jer mu tako tepaju dvorska svita i plaćeni klimavci. No jedan mali dečko, prilikom careva mimohoda, najednom viče iz gomile: „Pa car je gol!“ Nitko od hrvatskih političara koji vedre i oblače u Hrvatskoj ne želi čuti da su goli golcati, tj. da govore laži i šire nebuloze, budući da im svita stalno trubi u uho da su upravo oni najljepši i da govore istinu.
Priče za malu djecu
Nisu to nikakve priče za malu djecu. Car živi i stoluje, kao i većina hrvatskih kraljevskih političara u tumačenju svoje gole zbilje, koliko god njegova i njihova gola zbilja nimalo ne odgovara razgolićenoj hrvatskoj zbilji. A s pravom možemo kazati da danas postoji novo tumačenje političke zbilje kod vladajuće klase u Hrvatskoj. Upravo je nevjerojatna moć političkih samoiluzija, samozavaravanja, kao i snaga nadrealističkih ili hiperrealističkih političkih mitova koji služe kao službena legitimacija političkoj klasi u Hrvatskoj. I to bez obzira koliko njihovo tumačenje zbilje u praksi ima katastrofalne posljedice ne samo za heretike i disidente, već također i za njih same. Uzmimo primjer nedavnog političko-medijskog uspjeha predsjednice francuskih nacionalista Marine Le Pen, čiji su stranački zgodici izazvali šok i nevjericu u svjetskim medijima. No to su bili prvenstveno šok i nevjerica režimskih komesara, a nimalo običnog francuskog puka. Uspjeh Marine Le Pen logičan je nastavak otrježnjenja građana Francuske u odnosu na desetljetne medijske laži o „divnim i egzotičnim afroazijskim migrantima koji obogaćuju Francusku znanjem i kulturom“. Prava zbilja o afroazijatskim migrantima u Francuskoj, ali i cijeloj Europi i Americi, unatoč desetljeća medijsko-političkih hvalospjeva, izlazi danas brutalno na površinu.
Teško je stoga staviti sve francuske građane koji glasuju za nacionaliste u sferu izvanzemaljskih demona, unatoč mnoštvu „eksperata“ i legitimatora koji koriste razne teoreme kako bi dokučili „ekstremistički“ profil glasača Marine Le Pen. Slična, ali i posve očekivana, je nagla popularnost američkog predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa, čije su kritike na račun muslimanskih migranata u Americi naišle na topovsku paljbu režimskih komesara, ali i na podršku većine Amerikanaca. Shvatljivo je da je jednom neovisnom bogatašu Trumpu puno lakše kazati ono što većina američkih građana misli. U strahu od medijskih legitimatora običan američki građanin ne smije istu stvar u javnosti kazati. I jedna uboga nastavnica iz Međimurju ima dosta problema s ocjenjivanjem romskih đaka, no to što što ona privatno zna o razini njihovog logičnog zaključivanja ili njihove postotne zastupljenosti u sitnim krađama nikako ne smije ići u javnost.
Intelektualni teror pod krinkom ideologije multikulturalizma
Dogmatska zbilja dominante ideologije multikulturalizma mora biti jača je od svake znanstvene i empirijske zbilje. Dakako, pseudo zbilju neminovno prati prijetnja kaznenog zakona ili gubitak posla, ili pak svemoćna rečenica koja ušutkava sve i svakoga, od direktora škole do policajca, pa i suca: „Vi Hrvati ste svi rasisti!“
Stalno prizivanje na toleranciju putem gramatičke i pojmovne fikcije „ljudskih prava“ predstavlja najveću poslijeratnu podvalu u Europi i Americi, podvalu kojom se kamuflira najgora vrsta intelektualnog terora. Moderni Sistem mogao se, doduše, tijekom tzv. hladnog rata skrivati iza lažnog plašta antikomunizma. Danas, nakon odlaska aveti komunizma, Sistem pokazuje svoju vlastitu golu i nakaznu zbilju.
Tuđmanova knjiga ne predstavlja nešto specijalno novo, budući da se o hiper-realnosti u politici već godinama mnogo akademski raspravlja, pogotovo glede knjiga teoretičara postmoderne Jeana Baudrillarda. Raznorazne analize u tumačenju političke zbilje iz pera legitimatora Sistema, bilo u Srbiji bilo u Hrvatskoj, nisu danas toliko važne. Konačno i legitimatori bivšeg jugoslavenstva nisi bili samo Srbi ili hrvatski novinari. Važan legitimator, odnosno polit-komesar krivotvorene bivše jugoslavenske zbilje, bila je i tzv. međunarodna zajednica, koja i danas radi na razbijanju hrvatskog suvereniteta, ali sada koristeći mekši žargon. Govor ili „meta-govor“ lokalnih hrvatskih komesara i dalje ima za cilj rušenje hrvatske samostalnosti, ali uporabom mekših riječi. Uostalom, nisu ni bivši lokalni legitimatori odnosno komesari bivše jugoslavenske zbilje toliko ludi da ponovno koriste svoju nekadašnju jugokomunističku prozu. Najradije bi oni micali iz svoje biografije svoje štafetarsko-skojevsko-proletarske panegirike. Svi žustro mijenjaju danas bivše titoističke „eci pec pec“ i „okolo se razbacuju“ sa Schillerovom Odom radosti ili klanjanjem Madoninoj stražnjici. Međutim, netočno je zaključiti da bivši legitimatori odnosno jugokomesari imaju stoga skrupule u vezi svojih bivših hvalospjeva Jugoslaviji. Njihova današnja poruka i dalje je anacionalna i protuhrvatska, premda zamotana u mekši anglofilski leksikon: „integracija, tranzicija, slobodno tržište, ljudska prava i suživot“.
Informacijska fronta danas je važnija od vojne
Nije više nikakva mudrost da je informacijska fronta važnija danas od vojne fronte. Drugim riječima, današnji rat riječi nastavak je na 1945. i 1995. godinu, premda se rat danas vodi viralnim i virtualnim pomagalima. No nije dovoljno imati hrpu informacija; potrebno je informacije znati zapakirati. Tko bolje raspolaže informacijama i tko ih bolje zna plasirati, taj kroji legitimitet režima, ali i cjelokupnog Sistema. Ovdje je potrebno učiniti razliku između znanja i informacije. Informacija nije znanje. Informacija ima kvantitativnu i matematičku stranu, dočim znanje ima svoju vremensku i prostornu perspektivu i podrazumijeva dar za usporedbe. Svako znanje znači kontekstualizaciju informacije. Primjerice, u Americi postoje tisuće eksperata koji poznaju svaku kotu u Hrvatskoj i ime svakog sela u Bosni i Hercegovini, ali kojima je teško shvatiti duhovni, vjerski, povijesni kontekst drame u Hrvatskoj i BiH, i koji stoga često donose krive političke odluke glede cjelokupne političke drame u Hrvatskoj i na Balkanu. Najbolji se to vidjelo u sveopćoj paralizi Sistema 1991. godine.
Tuđman govori u knjizi o znanju, „protu-znanju“ i „pseudo-znanju“ i kako se njime manipulira. Kako to da jedan te isti događaj različiti politički čimbenici tumače svatko na svoj način? Jedan važan politički događaj može ostati nezapažen, dočim jedan provincijski ne-događaj ili pseudo-događaj, zavisno od legitimatora zbilje, može postati prvorazredan politički spektakl. Moderni elektronski mediji u stanju su plasirati banalnost, trivijalnost i ne-događaj kao globalni politički hiper-događaj. Puno se danas piše i medijski teoretizira o jednom banalnom hrvatskom ne-događaju koji je postao svjetski hiper-događaj: medijskom padanju hlača jednog visokog hrvatskog političkog aktivista. Zanimljivo je da se nimalo ne piše o cijeloj seriji ključnih i dramatičnih hrvatskih događaja: zbornom, hornom, skupnom skidanju hlača hrvatskih političara pred prokonzulima i komesarima iz Bruxellesa i Washingtona. I to čak kada strani komesari i prokonzuli i inozemni legitimatori mole hrvatske političare da ne skidaju više svoje hlače! Slikovito se može kazati da je političkim akterima u Hrvatskoj želja sebe projicirati u hiper-realnu zbilju TV ekrana koja nimalo ne odgovara pravoj hrvatskoj zbilji.
Rat u Hrvatskoj nije prestao. On nesmiljeno bijesni i trajat će još jako, jako dugo. Pojam nacije i nacionalizma, u slučaju “nagle” države Hrvatske, doživio je jezične transformacije do te mjere da je riječ “nacija” ponovno dobila negativno značenje. Globalizam i njezin politički produžetak – Europska unija – danas su samo nastavak propalog komunističkog projekta o zatiranju nacija i uklanjanju svih etničkih, rasnih i kulturnih razlika. Komunizam i jugoslavenstvo raspali su se prvenstveno u Hrvatskoj jer su se njihovi nekadašnji ciljevi, upravo kao i njihovi nekadašnji legitimatori i komesari, danas puno bolje skrasili u ideologiji europeizma i multikuturalizma. Bez krvi i bez puno klanja oni ostvaruju isti projekte hibridne jugoslavenštine, premda ovog puta na brži način. Paradoks njihovog medijskog parazitizma lagano je shvatljiv. Koliko god legitimatori zbilje ništa ne osjećaju za Hrvatsku, oni i te kako vole samostalnu Hrvatsku, upravo zato jer im Hrvatska pruža sinekure o kojima nisu mogli sanjati u avnojevskoj Jugoslaviji. Na isti način protunacionalni i anacionalni hrvatski Jugoslaveni, alias legitimatori zbilje, nisu se 1991. oružano nimalo htjeli suprotstavili samostalnoj Hrvatskoj, niti ići u rat protiv svojih omrznutih ustaša. Odgovor je jasan: oni nisu ama baš ništa osjećali niti za svoju Jugoslaviju! Sutra, zavisno od novih mitova i dominantnih političkih ideja, legitimatori zbilje i komesari rado će po potrebi zapjevati bilo Giovinezzu, bilo Juru i Bobana, bilo Ljubičicu bijelu.
Autor: Tomislav Sunić / 7Dnevno
