IVICA ŠOLA: Crno zlato i propast Istoka

Literaturom koja već stoljećima prognozira propast Zapada prepune su knjižnice. S druge strane, rijetko ćete naći bilo kakvu inačicu spenglerovskog naslova koja bi se zvala “Propast Istoka”, pri čemu mislim na bogate islamske zemlje. Dapače, naći ćete obilje, dijelom i paranoične, literature o procvatu islama zahvaljujući demografiji i nafti.

Upravo polazeći od nafte, a tragom posljednjeg skupa u Parizu vezanog uz problematiku globalnog zatopljenja, odlučeno je da se fosilna goriva u ne tako dalekoj budućnosti zamijene u velikoj mjeri obnovljivim izvorima energije. To znači da je ekologija i “zelena industrija” veći neprijatelj islamske moći od svih križara i mnogobožaca. Ako bismo ovdje orisali skicu za neku buduću knjigu pod nazivom “Propast Istoka”, teza bi bila sljedeća: Moć svakog imperija ili države koja se oslanjala samo na jedan prirodni izvor bogatstva, pa i naftu, bez razvijanja drugih industrija, ujedno je i korijen njegove propasti. Konkretnih primjera ne manjka.

Kada je ministar Vrdoljak mantrao o nafti u Jadranu koja bi riješila sve naše probleme, upozorih: “Dok su cijene nafte na svjetskom tržištu išle u nebo sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sovjetska neučinkovita ekonomija mogla je financirati ogromnu državnu potrošnju i birokraciju, socijalni i vojni sustav, pa i pomagati zemljama satelitima.

No kako se osamdesetih godina dogodio drastičan pad cijena nafte, počelo je i rastakanje sovjetske ekonomije, unutarnja destabilizacija, pa je raspad Sovjetskog Saveza, svaka čast i Ivanu Pavlu II., te pad Berlinskog zida, u ovome smislu izravna posljedica ekonomije koja se oslanjala na hirovitu vezanost za bogate prirodne resurse, a ne za resurs svih resursa, za ljudski duh, pamet, za kreativnost i inovativnost, tj. temeljni nematerijalni izvor materijalnog bogatstva i bogatstva naroda uopće. Pad sovjetskog komunističkog imperija počeo je tako sredinom osamdesetih, kada su Sjedinjene Države uz pomoć Saudijske Arabije srušile cijenu nafte, nekoć i danas temeljnog geopolitičkog oružja.”

No nisu samo režimi oslonjeni na plansku privredu bili žrtve prokletstva bogatih prirodnih resursa, već i kapitalistički. Tako je Nizozemska šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon otkrića ogromnih zaliha prirodnog plina, politikom oslanjanja na jedan prirodni resurs dovela do drastičnog pada industrijske proizvodnje, učinivši zemlju ovisnom o uvozu svega i svačega. No na vrijeme su se osvijestili…

Za razliku od njih, Norveška, prebogata naftom, nije učinila istu grešku gradeći svoje blagostanje samo na “jednoj karti”, već isto bogatstvo koristi, budući da nafta neće trajati vječno, kao što je i njeno variranje u smislu cijena na svjetskom tržištu zavilo u crno mnoge, od SSSR – a do Venezuele, za ulaganje u druge grane i industrije. Jednako tako, Norveška stavlja novac od nafte “na stranu”, pa svaki Norvežanin koji se rodi, činom rođenja već ima oko 200 tisuća eura.

Islamske zemlje prebogate naftom, od Saudijske Arabije preko Katara do Ujedinjenih Arapskih Emirata, više slijede scenarij Venezuele, Nizozemske nekoć, ili SSSR – a, nego Norveške. Pad cijena nafte na svjetskom tržištu upravo je doveo da ove islamske zemlje uvode porez na dodanu vrijednost (PDV), jer su im ekonomije ozbiljno uzdrmane.

Nafta je i glavni izvor financiranja terorizma, pa i onoga tzv. Islamske države. Ekologija, ne jako dugoročno, slikovito govoreći, postaje veći neprijatelj Kalifata i od samog Putina i njegovih bombardera. Zato je važno primijetiti da u ovom “zelenom ratu” (i islamu i ekološkom pokretu to je zaštitna boja), tzv. “sukob civilizacija” sastoji se, bukvalno, u “jurišanju na vjetrenjače” plus solarne ploče.

Ne kažem da je bilo kakav cilj ekološkog energetskog zaokreta, na tragu teorija zavjere, usmjeren protiv bogatih islamskih zemalja, ali da će imati ozbiljne, možda i presudne, reperkusije na njih, čini se veoma izglednim. U tom smislu dva najvažnija religijska i svjetovna autoriteta na Zapadu, Barack Obama i papa Franjo su u suglasju. Za Obamu je, kako reče u Parizu, razvoj zelene industrije ne samo gospodarski već i “sigurnosni imperativ” (!), dočim je, sasvim atipično, papa Franjo prvu svoju encikliku posvetio “zelenom pitanju”.

I same islamske zemlje prepoznale su stratešku (geo)političku važnost ekološkog “rata”. Široko medijski je prešućena činjenica da je prije skupa u Parizu, a par mjeseci nakon Franjine enciklike, u Istanbulu sredinom kolovoza ove godine održan Međunarodni islamski simpozij o klimatskim promjenama koji je iznjedrio dokument “Islamska deklaracija o klimatskim promjenama”. Znakovito je da je glavni pokretač ovog skupa islamska nevladina organizacija Islamic Relief Worldwide, ideološki povezana sa – Muslimanskom braćom!

Kako to objasniti? Možda Muslimanska braća slute da je zeleni zaokret na Zapadu početak propasti islamskih država koje svoju (geo)političku moć grade samo na crnom zlatu koje uskoro neće imati kome prodavati. Propast Istoka.

IVICA ŠOLA/SLOBODNA DALMACIJA

Odgovori

Skip to content