Stvarno, kako se u Hrvatskoj tretiraju ubojice i ratni zločinci?
Po svemu sudeći, Hrvatska je javnost jedna od najdemokratskijih na planeti. Nevjerojatno je senzibilizirana na zločine počinjene u njeno ime. Svjedoči o tome reakcija udruga za ljudska prava na puštanje Mirka Norca iz zatvora nakon odležane dvije trećine kazne, ali i jučerašnja reakcija na beogradske optužnice protiv 40 hrvatskih branitelja, koja uključuje i Šeksa i Glavaša.
Nevladine udruge, koje vode uglavnom “osvjedočeni antifašisti” i borci protiv nacionalizma (hrvatskog, naravno) poput Vesne Teršelić i Zorana Pusića, zauzele su se pritom za to da se osuđenike za ratni zločin ne pušta nakon dvije trećine odslužene kazne, kao na primjer ubojice i silovatelje. Tu, osim čudne činjenice da je tako nešto moguće na Balkanu, pada u oči i čudna činjenica da se udruge za ljudska prava, koje obično u maniri većeg kršćanina od Krista brane i najveće grešnike među robijašima i zalažu se za njihova prava, ovaj put zalažu za strože kazne. A još je čudnije da na čelu tih udruga uglavnom sjede ljudi čije rodoslovlje uglavnom vrvi pripadnicima profašističkih i ultranacionalističkih organizacija poput Orjune, policijskih i milicijskih batinaša, oficira JNA, i masovnih ubojica koji su mitraljezima kosili nenaoružane ljude en masse nasred Trga bana Jelačića.
Kako je moguća tako radikalna promjena? Pa, možda dio odgovora daje članak naslovljen “Kako se u nas tretiraju ubojice i krvnici” u kojem stanoviti Igor Lasić, bivši novinar Ferala a sadašnji H-altera, ponavlja prožvakane teze da su nas neki zločesti ljudi gurnuli u rat da bi nas opljačkali (suprotno volji naroda, jer narod je glup ali zato ima dušebrižnike – njega i njemu slične), a rat na koji se članak odnosi referiran je kao “rat koji se naziva domovinskim”, sugerirajući da je bio građanski. Usput se lamentira nad zlim novinarima koji su proširili “etnocentrični” svjetonazor u kom je dobro kad naše pleme njima ukrade stoku, a nije kad oni ukradu nama.
Ovdje valja podsjetiti kako rat ipak nije bio etnički sukob već državni i nacionalni, kako Hrvati nisu pleme već politička nacija i kako svatko ima obavezu čuvati svoju stoku da mu je drugi ne ukradu, a uostalom zna se tko je kome pokušao ukrasti stoku. Drugi par rukava je kako je završilo, pa se neki žale. No, kad o tome kako je Hrvatska danas jedna strašno nedemokratska i militaristička država koja obožava ratne zločince lamentira novinar koji je inače veliki ljubitelj libijskog druga Tita, surovog i militaristički nastrojenog terorista i zločinca Moamera Gadafija, onda ispada da ono što Lasića smeta nije toliko to što je Norac ubijao civile, nego to što je ubijao “krive” civile. Lasić kad piše o Libiji kaže da nije baš istina da su na jednoj strani civili, a na drugoj režim, da to nije baš tako jednoznačno, i da nitko od stranaca nema pravo presuditi tko je u pravu jer neki, eto, podržavaju najdražeg vođu i to frenetično. Kad piše o “ratu koji se naziva domovinskim” onda je pak sve vrlo jednoznačno.
Ovakvo svođenje rata na etnički sukob i izvrtanje činjenica je nažalost tipično i vrlo rašireno u hrvatskoj javnosti, i široko prihvaćeno. Radi se o povijesnom revizionizmu najprimitivnije vrste, koji Hrvatska na žalost nije zakonom zabranila na način na koji su to uradili zapadni saveznici nakon Drugog svjetskog rata, čime smo širom otvorili vrata raznim “dobronamjernim” tumačenjima ratnih zbivanja. Sličnu izrvnutu logiku slijede i ostale “domoljubne” organizacije poput Centra za mir i nenasilje, Centra za mirovne studije, Documenta, Homo, i naravno Srpskog demokratskog foruma koji je jedini od desetak organizacija koje potpisuju otvoreno pismo Jadranki Kosor koja ima istaknutu nacionalnu (“etničku”, rekli bi neki) odrednicu u nazivu.
Oni se bune zbog pozdrava generalima na proslavi Dana državnosti u Kninu, zbog opaske ministra Karamarka o antifašizmu – zamislite, rekao je da nije antifašist, koja hereza! – te su ustvrdili da nas nekom suludom logikom ustav obavezuje da budemo antifašisti poput Staljina i našli su se smrtno uvrijeđeni ostalim iskazima nedovoljnog vjerskog zanosa antifašizmom, a ljute se i što Kosor provocira Srbiju pozdravljajući sve generale.
No, nikog od tih protivnika nasilja koji skaču na stražnje noge u obranu mira, nenasilja, civila, ljudskih prava na najmanji spomen Hrvatske, nikad niti najmanje nije zasmetalo što Hrvatskom šeću ubojice koje, za razliku od Norca, nikad nisu odslužile ni dana.
Niti jedna od tih udruga nikad nije podržala optužnice, vrlo utemeljene, protiv Boljkovca i Manolića, koje uključuju navode da je dotični u srpnju 1945. odveo 120 zatvorenika navedenih poimence, vezanih žicom u šumu, gdje su se im udbaši sjekli uši, noseve i prste, zatim optužbu protiv Boljkovca za mučenje, zlostavljanje, silovanje, i na kraju i ubojstvo sestara Ane Crnić i Milice Miljevac, strijeljanje teških invalida i slično. Njih se ne tiče niti to da je Ured predsjednika prešutio pravu svrhu njegovog posjeta Njemačkoj – pranje glave zbog Perkovića i grupe u Njemačkoj traženih ubojica te uručivanje optužnice osobno od Angele Merkel. Zašto bi ih se i ticalo, kad su svi navedeni – antifašisti? Navedena ekipa je zadnja koja ima pravo ikog prozivati za licemjerje. To bi u normalnoj državi bilo posve dovoljno da uništiti svaki kredibilitet tim udrugama, ali ne i u Hrvatskoj. Dakle, nije tu problem suđenje Hrvatima, problem je što postoji konsenzus “da je i u obrambenom ratu moguće počiniti zločin”, ali i dogma da u “antifašističkoj borbi nije moguće počiniti zločin”, iako su zločini za koje se tereti navedene ljude posve nepovezani s ratnim djelovanjima. Svi su aktivisti vrlo glasni kad treba tumačiti kako osuda hrvatkih generala i vojnika ne znači osudu samog karaktera Domovinskog rata već “individualizaciju krivnje”, ali ako spomenete suđenje Boljkovcu, e, to onda nije individualizacija krivnje nego napad na tekovine antifašizma, i idući dan očekujte bar dvadeset komentara o tome kako je to nedopustivo, u svim većim medijima i od svih političara.
Licemjerna je već sama činjenica da su se provedbe ljudskih prava i istrage ratnih zločina najrevnije primili oni koji bi prvo trebali počistiti pred svojim pragom i u svojoj kući. Dakle, ljudi poput aktivistice čiji su roditelji napustili Hrvatsku 1991. otišavši za Banja Luku gdje se njen otac stavio na raspolaganje Banjalučkom korpusu te zapovijedao motoriziranim bataljunom pri agresiji na zapadnu Slavoniju, dok je ona ostala u Zagrebu, valjda čuvati stan dok se tata vrati na tenku, ili aktivista čiji su svi preci i rodbina od 1918. na dalje poznati batinaši Orjune, suradnici Momčila Đujiča, ubojice civila i građana Zagreba, s izuzetkom sestre koja je političarka urbanih i naprednih stavova. Oboje su veliki borci protiv nacionalizma i za ljudska prava. Hrvatskog, jasno, ne onog jugoslavenskog kakav generacijama egzistira u njihovoj obitelji jer on je napredan, ujediniteljski i antifašistički u konačnici (ubijati ustaše je uvijek antifašizam, a ustaša je jako širok pojam i u jugoslavenskoj nacionalističkoj vizuri i obično uključuje sve političke Hrvate, baš kao što su svi Srbi četnici iz ustaške vizure.) Naravno, tu je i velik broj ratnih gubitnika iz zadnjeg rata.
U normalnom svijetu, takvi ljudi bi već nakon debakla “Documente” koji je nedavno razotkriven, tj. krivotvorenja podataka o poginulim civilima, bili percipirani kao osobe koje zloupotrebljavaju ljudska prava za posve politikantske svrhe, pa i goli revanšizam za poraz u ratu. Te udruge po direktivama iz Beograda i Londona sustavno guraju tezu “svi su jednako krivi i sve su strane radile zločiine, ali ust… Hrvati malo više”. Reći ćete, porijeklo i rodoslovlje čovjeka nije bitno, ali situacija je to otprilike poput one u kojoj bi djeca Rudolfa Hessa i Hermanna Göringa istraživala ratne i poratne zločine saveznika, a da se pritom nisu odrekli niti nacional-socijalizma niti velike Njemačke, baš kao što se ni spomenuti nisu odrekli ni socijalizma, ni titoizma, ni jugoslavenskog radikalnog nacionalizma – dapače, to i dalje smatraju nečim pozitivnim, a ne totalitarnim i u osnovi kriminalnim.
Na takvu situaciju Srbija šalje nove optužnice, protiv 40 Hrvata zbog huškanja na rat, na radost svekolike antifašističke javnosti koju uveseljava činjenica da je jedna od njih podignuta i protiv Vladimira “Sove” Šeksa, a trvenja između njega i Glavaša, kojeg je prethodno pomogao zatvoriti, su dodatna zabava. Pritom se kao argument koristi i Šeksova navodna, a i vjerojatna, udbaška prošlost. Ove optužnice koje je nepostojeće tužiteljstvo nepostojeće države podiglo zbog “rušenja ustavnog poretka” i huškanja na rat su, jasno, prije svega bezobrazluk, potom predizborno Tadićevo pokazivanje mišića, ali na kraju i lukava podvala razjedinjenoj i dezorijentiranoj Hrvatskoj u kojoj gore navedena antifašistička ekipa kori svog člana, predsjednika Josipovića, zbog “prehrvatske” retorike i prečvrstog stava u obrani hrvatstva, iako bi se njegov stav u odnosima s Tadićem najlakše mogao opisati kao “doggy style”, a navodna “hrvatska” retorika je više nego očita demagogija i magla.
A bezobrazluk prije svega zato jer se radi o izvrtanju teza: ako je itko od 1986. i memoranduma rušio ustavni poredak i pozivao na rat aneksijom pokrajina, prisvajanjem institucija SFRJ i općenito galamom kako je ustav iz 1973. antisrpski, i u konačnici mitiznzima istine, bili su to Srbi. A sve se to događalo mnogo prije Šeksa, Tuđmana, i HDZ-a. O mitingu 1989. na Kosovu polju, kad je milijun Srba tražilo oružje nakon zapaljivog govora Slobe Miloševića, da se ne govori. Šeks, kakav god bio, tu uopće nije bitan niti ga je tada igdje bilo.
No, taj predizborni spin iz Beograda je s oduševljenjem dočekan među raznim inicijativama mladih i sličnim organizacijama, koje i bez čitanja inače besmislene optužnice znaju da su ujkani krivi. Na popisu optuženih međutim ima i davno mrtvih ljudi, a i onih koji navodno nikad nisu ni imali nikakvo oružje niti su sudjelovali u ratu.
Tako su se na zajedničkom poslu revizije povijesti našle domaće udruge za ljudska prava koje šire staru Šešeljevu tezu da je rat zapravo započeo napadom Hrvatske na mirne Srbe u Kninu koji nikog nisu dirali, potom Tadić, i u konačnici i dobar dio hrvatske javnosti impregnirane propagandom i politikom “pomirenja”, dok s druge strane Srbijii nije na kraj pameti priznati bilo kakav udio u zbivanjima devedesetih. Što se njih tiče, to je bio građanski rat s kojim Srbija nije imala ništa.
Ovo je dovelo do paradoksa da hrvatska javnost danas dobrim dijelom traži glave svojih branitelja “ratnohuškača”, plus Šeksa i Glavaša, koji su optuženi da su u “Šeksovoj kući planirali genocid nad Srbima”, čime se praktički amnestira Srbija, a odgovornost za ratna zbivanja u cijelosti prebacuje na RH. Ma koliko Šeks bio odiozna osoba, ovdje se ne radi o njemu već jednostavno o pravnoj kvalifikaciji koja nema veze s mozgom, o “pozivanju na oružanu pobuni protiv SFRJ” (tada već debelo nepostojeće).
I tako dok se javnost zabavlja optužnicama iz Beograda i najavom Jadranke Kosor koja je prigodno predizborno najavlila da će takve optžnice ubuduće smatrati ništavnima, te izlaskom Norca iz zatvora i pozdravima gemeralima, nitko ne primjećuje da u istoj toj Hrvatskoj postoje prave ubojice, i pravi ratni zločinci. Ne takvih poput Šeksa koji su “planirali” genocid uz gemište, a da pritom niti su koga ubili niti su čije ubojstvo naredili, i ne takvih poput Norca koji su odslužili dvije trećine kazne, nego onakvih koji su stvarno ubijali, klali i silovali a pritom su cijeli život proveli u vrhu vlasti i nikad ni dana u zatvoru.
Viši zemaljski sud u Muenchenu osudio je u srpnju prošle godine hrvatskog državljanina Krunoslava Pratesa na doživotni zatvor zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Sud je pritom ustvrdio da su presudnu ulogu u tom, kako je navedeno, “politički motiviranu” ubojstvu imale tajne službe tadašnje Jugoslavije. Po zaključku toga suda presudnu ulogu u operaciji smaknuća Stjepana Đurekovića odigrao je i Josip Perković, koji je u početku 80-ih obnašao dužnost višeg djelatnika SDS-a. Perković se u više navrata nije odazvao sudskim pozivima za svjedočenje, a za njim je bila raspisana i međunarodna tjeralica.
I ne samo da postoje, nego su zaštićeni poput ličkih medvjeda. Do te mjere da njemačka upozorenja da Perković sprema bijeg iz zemlje očito nisu dovoljna da ga netko bar stavi u pritvor. Postoji li i jedna država na planeti gdje sin agenta komunističke tajne policije radi kao savjetnik za nacionalnu sigurnost u Uredu predsjednika navodno demokratske države čije je stvaranje otac pokušao spriječiti ubojstvima? Ali to je manjij problem, veći je u tome što javnost u tome ne vidi neki problem. O pokušajima zatvaranja ostalih nema smisla ni govoriti. Budite sigurni da bi sve udruge za ljudska prava koje tako zdušno progone hrvatske branitelje bez da se previše sekiraju oko toga tko je kriv a tko ne, stale bezrezervno na njihovu stranu.
