Milanović je “načisto odlepio”, da se poslužimo jezikom partije. Puk’o ko kokica. Ovakvo “outanje” čovjeka koji je glumio neku kulturu i civiliziranost, optuživao političke protivnike za krkanluk i primitivizam, da bi se na kraju sam prikazao kao najveći agresivac i primitivac u hrvatskoj politici još od vremena kad su partizani ravno iz šume dolazili na “rukovodeće položaje”, je ipak malo tko očekivao.

Ako netko to dosad nije primijetio, sada je jasno: Hrvatskom je godinama vladao čovjek, najblaže rečeno, upitnog mentalnog zdravlja i lošeg karaktera. Da je Milanović ordinarni makijavelistički političar bez ikakve demokratske i građanske kulture vidjelo se već i prije nego je došao na vlast – odnosno, tko je to htio vidjeti, vidio je. Da je neodgojeno i narcisoidno, nezrelo derle koje ne zna muški podnijeti poraz i časno stisnuti pobjedniku ruku, vidjelo se tijekom mandata. A sad, na odlasku, se vidi i da nam je godinama na čelu države bio čovjek koji ima ozbiljnih problema sa samokontrolom, lošeg karaktera, netolerantan, prgav, i jednostavno pokvaren do srži. Da s njegovim ponašanjem nešto nije u redu vidjelo se i iz Kanade. Gola agresija koju sve teže kontrolira, verbalni i neverbalni ispadi, od nekontroliranih grimasa u javnosti popraćenih kopanjem nosa, češanjem, plaženjem jezika, dodirivanjem ušiju ili zuba, do provala bijesa i ispaljivanja utuživih uvreda u smjeru oporbe. Ustaše, crnokošuljaši, homofobi, klerofašisti, nacisti, praktički nema uvrede koju nije ispalio u ove četiri godine! Nakon vrhunskog Reinerovog nastupnog govora sramotna i skandalozna Milanovićeva reakcija doima se kao zlokobni ostatak nekih drugih vremena, kad se narod dijelio na ideološko-politički podobne i “narodne neprijatelje.”

Je li to način na koji komunicira premijer jedne ipak donekle civilizirane države? Ne, nipošto! Čak i kad bi Hrvatska imala radikalnu desnu stranku poput grčke Zlatne Zore, švedskih Demokrata, mađarskog Jobbika ili francuske nacionalne fronte, dakle stranku koja koketira s nacional socijalističkim idejama, a nema je u parlamentu, to i dalje ne bi bio način komunikacije! To je “za ludnicu spremni” način komunikacije, izvan bilo kakve civiliziranosti, bilo kakve forme. Milanovićevo ludilo međutim nije slučajno: on je žrtva iste one ljevičarske paradigme koja im tepa da oni smiju odbaciti formu, uljuđenost, u komunikaciji, jer su oni samim tim što zastupaju to što zastupaju Bogom dani i ispravni, a svi koji zastupaju nešto drugo su gamad i nacisti. To je taj puzeći fašizam na današnjoj ljevici, koji ih gura van civilizacijskog ponašanja i u diktatorske vode, vode netolerancije i ideoloških podjela. U stvarnom svijetu, naravno, ne postoji “ispravan” i “pogrešan” stav o ovom ili onom društvenom pitanju – u demokracijama svačiji stav vrijedi jednako, ili bi tako trebalo biti. Ono što razlikuje prihvatljivo od neprihvatljivog nije stav koji zastupate, nego ponašanje! Način na koji svoj interes zastupate, i odnos prema javnosti i neistomišljenicima.

A upravo je Milanović taj koji je zbog komunističkog refleksa o nužnosti postojanja neprijatelja kao razloga vlastitog postojanja uvijek traži i proizvodi neprijatelje. Neprijatelj je njemu, i njegovoj kamarili, nužan za opstanak! On spominje vraćanje na staro, vraćanje u prošlost, ali jedini koji nas vraćaju u prošlost, spominju NDH i SFRJ, ustaše i partizane, su oni sami. Nakon Milanovićevih zapjenjenih riječi u maniri Slobe Miloševića, kojem su isto svi bili “fašisti” i “ustaše”, za očekivati bi bilo još samo ponovo otvaranje Golog otoka da kojim slučajem ostaje na vlasti! Ali on sam nikako da se s gubitkom vlasti pomiri: odatle i njegova retorika. Sreća da je bio premijer Hrvatske, ne neke atomske sile, tko zna što bi sve takav nestabilan tip bio u stanju uraditi u trenutku živčane rastrojenosti! Njegova nemogućnost da se pomiri s neminovnim i da konačno urbi et orbi prizna poraz je na granici ludila kojeg pamtimo od nekih drugih “državnika” koji su do samog kraja ustrajali na vlasti, ne obazirući se na posljedice po svoj narod. U redu, možda bi bilo pretjerano usporediti ga s dotičnim, ali u osnovi se radi o istoj vrsti narcisoidne osobnosti, i istoj vrsti neodgovorne politike vođene po sistemu “poslije mene potop”. Najgore je što Milanović stvarno vjeruje, u svojoj nesposobnosti i ograničenosti, da poslije njega Hrvatskoj nema života. Jad i bijedu Zorana Milanovića najbolje oslikava to što ni svoju stranku nije uspio uvjeriti da se “bore do kraja”, odnosno da kandidiraju Leku za predsjednika Sabora pa potom pokušaju izmuljati tajno glasovanje nadajući se da će netko izdati Most. Taj glup i loš plan je ionako bio osuđen na propast, Leko nije pristao. Partija je u pola sata otpilila Milanovića s njegovim idejama o potrebi sramoćenja do samog kraja, korištenja svih institucionalnih i vaninstitucionalnih sredstava održanja na vlasti.

“Ja sam zabrinut zbog navika, ponašanja, običaja ovih ljudi, to ne smijemo zaboraviti, to je bilo jedno zlo koje je u Hrvatskoj generirano zadnjih godina, zlo podjela, zlo korupcije. Reiner je u svome govoru pokušao reći da se neke stvari nisu dogodile, ali istina je da su se dogodile i to je oštetilo Hrvatsku, mi smo se borili i pokazali smo da smo jaka, moćna organizacija, rezultati našeg rada su ovdje”, rekao je danas Milanović, držeći se notkima i zubima za vlast, i ponavljajući kao zadnji jadni luzer kako je on izabran s toliko-i-toliko glasova na čelo SDP-a. Njegov pobočnik Komadina čak ide tako daleko da i kad je sve gotovo govori kako još nije sve gotovo. Ovako nedostojanstven i bijedan odlazak s vlasti još nismo vidjeli u povijesti Hrvatske! Zlo podjela? Pa Milanović je vladao izazivajući podjele, njegova je filozofija bila “ili mi ili oni”, on je bio taj koji je stalno generirao nove i nove podjele umjesto da ih odbaci i ujedini naciju! Njegov modus operandi je bio “divide et impera”; podijeli pa vladaj! Oni su pokazali da su jaka, moćna organizacija? Pa njega je jedan Karamarko potukao na svim izborima do sad, a od sedam izbornih ciklusa otkad vodi stranku izgubio je njih – šest, i dobio samo one jedne izbore koje nije mogao izgubiti, koje mu je Sanader poklonio, koji su mu pali u krilo. Rezultati rada? Koji rezultati rada? Ovo što vidimo su rezultati? Pa sam Milanović je jednom rekao, “i ako ništa ne uradimo, nešto će se dogoditi!” Oni nisu uradili ništa, i dogodilo se nije ništa. Milanović oporbu zove kriminalcima, a dva donedavna člana glavnog odbora njegove stranke su u zatvoru: bivša županica i bivši gradonačelnik. Iz njegove koalicije Vlahušić, na uvjetnoj slobodi zbog korupcije, i dalje vlada Dubrovnikom. Svi su ti ljudi osuđeni zbog kriminalnih radnji vezanih uz politiku i stranku koja se i dalje zove partija. Tajnik glavnog koalicijskog partnera, Ferenčak, je pravomoćno osuđen zbog krađe od djece s invaliditetom.

Milanović, to je jasno, za dobro Hrvatske i SDP-a mora dati ostavku na mjesto predsjednika stranke koju sramoti svojim ponašanjem. U demokracijama je nepisano pravilo da premijer koji je izgubio izbore iste večeri ponudi ostavku, ali Milanović to očito ne namjerava, već i dalje inzistira da je on šef SDP-a, kad već više nije premijer. Državu više neće moći sramotiti, ali i sramoćenje jedne od dvije (po novom tri?) velike stranke je zapravo također na neki način sramoćenje države. A ljevica u Hrvatskoj mora nekako doći do toga da nije potrebno biti gay-friendly, za imigrante, i protiv “desničara ustašoida i klerofašista” da bi se bilo kulturan i pristojan, dostojanstven političar – ali jest potrebno biti normalan, i držati se forme i bontona. Jer, forma je dio civiliziranog ponašanja, dio koji je Milanović odbacio. Ali ne samo formu, on je odbacio i dobar dio zdravog razuma, i sve ono na čemu suvremena europska politika počiva, od tolerancije do demokratskih običaja. Jedan od njih je recimo da se čestita izbornom pobjedniku i tako prizna volja naroda. Sebični, samoživi deran Milanović se jednostavno ne može izdignuti iznad vlastite ogorčenosti porazom, i to će ga na kraju, iako je uradio sve da osigura svoje mjesto u stranci, izbacivši iz nje sve koji su imali vlastitu političku karijeru koja nije vezena uz njega osobno, po uzoru na velike diktatore XX stoljeća, koštati i čelnog mjesta u stranci. Za dobro SDP-a i cijele Hrvatske. Ostat će upamćen uglavnom po nesposobnosti, bezobrazluku, puknutoj cijevi, i po tome što se prosuo po asfaltu kao šaka špekula kad se pravio važan skačući s transportera.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save