Reinera napadaju po propagandnom obrascu iz Memoranduma SANU!
Danas se pričom o ustašizaciji i NDH opravdava očito negiranje demokratskih procesa i pokušaj izvođenja državnog udara.
Predsjednika Hrvatskog sabora, akademika Reinera lijevi analitičari i medijski društveno – politički radnici napali su zbog rečenice iz njegovog jako dobrog nastupnog govora, a u kojoj je rekao da će se zalagati za to da se parlamentu vrati naziv Hrvatski državni Sabor.
Teško se oteti dojmu da je ova javna i ničim opravdana histerija potaknuta izjavom Zorana Milanovića u kojoj on novu zakonodavnu vlast, odnosno većinu u Saboru naziva kriminalnom, špijunskom i proustaškom koalicijom. Optužbe o proustaškoj vlasti nisu nikakva novost. Njima se rušio ustavni poredak u Hrvatskoj i početkom devedesetih, samo što su one tada dolazile iz Beograda.
Šef SDP-a Zoran Milanović ne skriva namjeru da sruši tek formiranu zakonodavnu vlast, odnosno da ucjenama i kupovinom pojedinih zastupnika onemogući izbor Vlade koju će Saboru predložiti Tihomir Orešković. Takvu mogućnost potvrdio je, gostujući na HTV-u, prof. Žarko Puhovski, koji je značajno napomenuo da Sabor jest konstituiran, što je Milanović želio spriječiti, ali da još nije sve gotovo. Puhovski je pokušao opravdati Milanovića zbog njegovog govora mržnje upućenog političkim oponentima. Razlog za izljeve bijesa i mržnje iz usta šefa SDP-a Puhovski vidi u najavi akademika Reinera da se parlamentu vrati naziv Hrvatski državni Sabor. On smatra da onaj tko to najavljuje zaslužuje izljeve mržnje i bijesa kakav je bio Milanovićev, jer, tvrdi Puhovski, to je naziv parlamenta iz NDH.
Što u nazivu Hrvatski državni Sabor može biti a da bi izravno podsjećalo samo na NDH?! Nema niti jedne, za to razdoblje hrvatske povijesti toliko karakteristične jezične navodno korijenske vratolomije, odnosno riječi. Parlament je naziv Hrvatski državni Sabor nosio i od 1997., pa do 2000., kad su na vlast došli ljudi koji su nas htjeli uvjeriti da hrvatska povijest počinje 3. siječnja 2000. Da bi to bilo moguće, trebalo je lošim i pogrešnim proglasiti sve što se ranije događalo. Pokušalo se i samu državu proglasiti slučajnom i stvorenom na zločinu. Tadašnji premijer Račan je 2001. godine, baš 15. siječnja, na dan kojeg spominjemo i kao Dan međunarodnog priznanja Hrvatske, primio hašku tužiteljicu Carlu del Ponte koja mu je uručila prvu optužnicu protiv jednog hrvatskog generala. U njoj je pisao ime Mirka Norca, simbola najvećih hrvatskih ratnih pobjeda. Predsjednik države Stipe Mesić u nastojanju da osnaži ideju slučajne države koja onda ne treba ni postojati organizirao tzv. Zagrebački summit, na kojem se pokušao institucionalizirati Zapadni Balkan, pojam kojeg su počeli pisati s oba velika početna slova.
Kao što znamo, priča o slučajnoj državi nastavljena je do današnjeg dana. Na nju nas u svojim izjavama podsjeća bivši premijer Zoran Milanović, koji Republiku Hrvatsku također naziva slučajnom državom. Zna on i prisnažiti ideju o tome kako je Hrvatska država koja je nastala na zločinu, pa je tako nekoliko puta spomenuo da smo vodili građanski rat kojeg smo sami izazvali tako što smo smanjili prava Srbima.
Ove ideje o smanjenju prava Srbima nisu iz ovog stoljeća. One su snažno utkane u propagandu srbijanske politike s konca osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Planirajući vojnu agresiju na Hrvatsku i BiH Slobodan Milošević, Borisav Jović, Dobrica Ćosić i njihovi pomagači razradili su propagandni obrazac po kojem je vojnu intervenciju trebalo opravdati strahom od ponavljanja zločina koji je nad Srbima počinjen u NDH. Osamostaljivanje Hrvatske u tom propagandnom obrascu prikazano je kao proces obnavljanja NDH, a kao dokaz za to uzimana su nova državna obilježja i nazivi državnih institucija.
Pišući knjigu „Oluja koju nismo mogli izbjeći“ dosta sam istraživao u literaturi koja je izdana u Srbiji, u njihovim arhivima i medijima. Zbog teme kojom sam se bavio dobro sam proučio i Memorandum SANU koji je Miloševiću bio ideološka podloga za negiranje prava Hrvatima na vlastitu državu. U tom dokumentu srpskih akademika za republike bivše Jugoslavije iz kojih su nastale nove države, među kojima i Republika Hrvatska, kaže se da su – slučajne. U tom dokumentu piše da tadašnje jugoslavenske republike nemaju nikakvog etničkog, povijesnog, kulturnog ili drugog uporišta za svoje postojanje, odnosno za granice kojima su određene.
Svaki put kad su tijekom četverogodišnjih mirovnih pregovora pokušali poljuljati poziciju Hrvatske, srpski pregovarači su povlačili priču o NDH, odnosno o ustašizaciji Hrvatske. Nisu to radili samo oni izvana. Kad je hrvatska vlast definitivno odustala od moguće konfederacije s ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije, sredinom 1992. Josip Manolić je sazvao sastanak s antifašističkim udrugama i zatražio zajedničku akciju zbog, kako je rekao tada, „ustašizacije koja zahvaća hrvatsku državu i vlast“.
Istražujući za knjigu naišao sam na niz primjera koji svjedoče da priča o ustašizaciji Hrvatske, odnosno obnovi NDH nije bila tek slučajna galama nekog političara koji se teško kontrolira, nego da se radi o dobro razrađenom propagandnom planu koji je trebao dovesti u pitanje pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu i poljuljati nacionalnu svijest kod hrvatskih građana. Nakon što je olujom slomljena Miloševićeva agresivna politika, u Beogradu je grupa srbijanski intelektualaca napravila novi plan za uspostavu velike Srbije, nazvan Memorandum II. U njemu se razrađuju načini destabilizacije država prema kojima Srbija ima teritorijalne aspiracije. Mediji i novinari igraju veliku ulogu u realizaciji ideja iz memoranduma II. Ono što srpski nacionalisti okupljeni u radnim grupama koje su izradile prvi i drugi Memorandum nazivaju Velikom Srbijom, mnogi u Hrvatskoj doživljavaju kao Jugoslaviju. Njihovom osjećaju ugode pri spomenu tog geopolitičkog pojma smeta jedino rat, odnosno zločini koji su u njemu počinjeni, pa im je zato lakše kad se priča o podijeljenoj krivnji za taj rat, odnosno kad se sve u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj povezuje s NDH.
Na taj način se opravdavala srbijanska agresija, o čemu postoje brojna pisana svjedočanstva srbijanskih političara iz tog vremena, ali i europskih diplomata. Danas se pričom o ustašizaciji i NDH opravdava očito negiranje demokratskih procesa i pokušaj izvođenja državnog udara. Demokracija se može malo i suspendirati ako državu treba spašavati od očite ustašizacije, poruka je koja nam se pokušava nametnuti agresivnom retorikom kroz medije. Devedesetih je suspendiran i Ustav Jugoslavije radi vojne intervencije na Hrvatsku i BiH, a pod izlikom zaustavljanja usatašizacije. Sve ovo je već viđeno.
Kako objasniti to što urednica TV Dnevnika „zaboravlja“ da je parlament nosio naziv Hrvatski državni Sabor u vremenu od 1997., pa do 2000.? Nije moguće obraniti tezu da je to i tada bilo pogrešno, jer bi onda bilo pogrešno upotrebljavati i riječ ministarstvo. Naime, u NDH su postojala i ministarstva! Kako piše prof. dr. Slaven Letica, naziv Hrvatski državni Sabor je nužan zbog razumijevanja. U Hrvatskoj postoje razni sabori i razna saborovanja, od kulturnog, preko crkvenog pa do ovog političkog. Da bi bilo jasno o čemu se radi instituciju unutar koje se odvija političko saborovanje čiji posao je donošenje zakona i drugih odluka koje su važne za funkcioniranje države, treba nazivati Hrvatski državni Sabor. U tome nema nikakve veze s ustaštvom i NDH.
Današnja medijska histerija na Reinera i njegovu izjavu o povratku imena Hrvatski državni Sabor, svoje uporište ima u strahu od mogućnosti da se ukinu posljedice svih onih radnji koje su se događale nakon 3. siječnja 2000., a kojima su tadašnji vlastodršci htjeli iz kolektivne memorije nacije izbrisati veći dio onoga što je obilježilo dotadašnju, desetogodišnju povijest suverene države. Oživljavanje nacionalne svijesti i jačanje nacionalnog ponosa glogov su kolac za tzv. lijevu političku opciju. Razlog tome je što se SDP nikad nije profilirao u ozbiljnu socijaldemokratsku stranku. Umjesto da im socijalna osjetljivost bude temelj programa, oni su i dalje okupljeni na ideji neprežaljenog jugoslavenstva. Stoga nije čudo što se u retorici Zorana Milanovića ponavljaju propagandni obrasci iz oba Memoranduma SANU.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
