Što zaželjeti Miloradu P., Zoranu M., Vesni P., ili Goranu R.?
Je li moguće da Kolinda Grabar Kitarović uistinu želi svim „Hrvaticama i Hrvatima i hrvatskim državljanima“ sve najbolje i puno sreće u novoj godini?
Prve trenutke nove godine uvijek svi započinjemo željama i čestitkama. Svima koje znamo, a često i mnogima koje ne znamo i s kojima nismo bliski.
Želimo li stvarno sve kako napišemo i svima kojima govorimo?
Logično je da ljudi čestitaju bliskim osobama, komuniciraju s njima, ali ima ljudi koji se obraćaju i onima koje ne poznaju.
Recimo državni dužnosnici.
Je li moguće da Kolinda Grabar Kitarović uistinu želi svim „Hrvaticama i Hrvatima i hrvatskim državljanima“ sve najbolje i puno sreće u novoj godini?
Naravno da nije, jer bi to značilo da sebi i svojim suradnicima želi propast ili bar gadne nevolje.
Je li nepristojno reći nekome da ne želiš da mu se ostvare želje?
Da nema sreće?
Da mu se ne ispuni ništa od onoga što obično mislimo pod – sve želje?
Ja mislim da nije.
Mislim da je pošteno i opravdano da se mnogim ljudima kaže ili pomisli, ili Boga zamoli za pomoć, da im se ne ostvare želje i da nemaju sreće u ostvarivanju namjera.
A nekima u hrvatskoj politici najbolji način za to je, zaželjeti im ispunjavanje onoga što su javno zagovarali.
Uzmimo današnju Hrvatsku.
Kako bi bilo reći kolegama u „Novostima“ da im želiš ostvarenje svih želja?
Premišljam se zaželjeti im da im se ostvare sve najave, predviđanja i upozorenja o kojima godinama pišu. Da iza svakoga ćoška iskače neki ustaša, da Katolička crkva na svakome ulazu i pred svakom kućom ima svoju kapelicu i svećenika, da se katolički vjeronauk uvede za doručak u antifašističke obitelji, da postoji jedno pedeset tisuća Karamarka i Brkića, a najviše u centru Zagreba, te da im Thompson pjeva na skupovima SNV-a i SPC-a.
I na konvencijama HNS-a.
Zašto bih im to poželio?
Pa, kao kolegama bi im jedino na taj način mogao izraziti želju za vjerodostojnošću, jer bi tek u takvim okolnostima ono što pišu i govore imalo smisla.
A s druge strane, ja se osobno ne bojim ustaša, niti Katoličke crkve, Thomspon mi nije noćna mora a Karamarka i Brkića ne doživljavam kao vukodlake. Ako se, što bi Luka Bebić koristeći narodne izraze s Neretve rekao, nisam posve „izbrezumio“, čini mi se da veliku većinu hrvatskoga naroda nije strah tih opasnosti kojima ih plaše Novosti, Milorad P., Vesna Pusić, Zoran Milanović ili Slavko Goldstein.
Jer takvih opasnosti – nema.
Moguće da bi i bilo kad bi Tihomir Orešković i njegova vlada proglasili Milijana Brkića službenim Djedom Božićnjakom, ali to nije za očekivati.
Odakle onda takvi strahovi?
Ti strahovi potječu iz svijesti o nepravednoj nadmoći nad hrvatskim narodom, nezasluženim benefitima, nezasluženim životnim pogodnostima i na prijeziru svih civilizicijskih stečevina na kojima počiva kršćanska Europa.
Jesu li onda oni ludi, haluciniraju li kad vide ono čega nema?
Nisu ludi.
Pokvareni su.
Zbog toga im ne želim ispunjavanje istinskih želja i namjera, a želim im iz sveg srca ispunjenje većine onoga što javno zagovaraju skrivajući svoje iskrene namjere prema hrvatskome narodu i društvu.
Vesni Pusić na primjer želim da se u Hrvatskoj potpuno ostvare standardi europske civilizacije, najviša dostignuća nacionalnih, ljudskih i građanskih prava, te da joj se ostvari želja da Republika Hrvatska u svemu funkcionira kao Velika Britanija, Sjedinjene Države, Njemačka ili Izrael.
Primjera radi, ima li što poštenije od zaželjeti Marasu da sve one pogodnosti i ideje koje je nudio malim i srednjim poduzetnicima sada zavrti na sebe, stvori desetak poduzeća i ostvari golemi međunarodni uspjeh, a da mu to donese milijarde Eura na tržištima Njemačke, Francuske, Australije?
Kako ne zaželjeti Matiću da mu nova vlast ispuni najveću moguću želju kao ministru te uvede red i potpunu čistoću u objavljene popise branitelja?
Kako mu ne ispuniti želju pa poslati inspekciju provjeriti Fredu način stjecanja invalidnosti, prestanka te invalidnosti, kako ne provjeriti pred Bogom i ljudima ratnu prošlost njegovog kompanjona Ercega, koji malo ima malo nema nogu?
Jesu li zagovarali pravnu državu?
Jesu.
Jesu li zagovarali pravdu?
Jesu.
Treba li im to ispuniti ako sami nisu uspjeli?
Svakako. Kršćanski je.
Ja im to iz sveg srca sve želim a mislim da bi najviše uvažavanja nova vlada iskazala prema svojim prethodnicima kad bi ostvarila ono što su oni isticali kao svoje ciljeve.
Dobro, reći će netko, nisu li to same po sebi vrhunske želje?
Jesu, naravno.
Dakle, kako takvima iskreno zaželjeti – sreću?
Jedino tako da njihove ciljeve ostvare po mjerilima i standardima koje oni sami ne propisuju.
Jer, po njihovim standardima Hrvatska je do sada propadala, nitko ni standarde ni njihove kreatore u svijetu nije htio kupiti niti se početi usrećivati njima.
A autori takvih standarda su u Hrvatskoj postajali sve ugledniji, bogatiji i sretniji.
Dakle, pitanje za razmišljanje, jesam li ja zaželio sreću navedenim ljudima ili nisam?
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
