JOSIP JOVIĆ: Novi sukob na ljevici
Kritika Ive Baldasara na račun Zorana Milanovića, nakon njegova izbornog poraza i posebno nakon njegovih izjava kojima je političke suparnike i samim tim njihove glasače nazvao kriminalcima špijunima i ustašama, površno je protumačena kao osveta splitskoga gradonačelnika šefu stranke, koji ga nije stavio na kandidatsku listu za izbor zastupnika. To je tumačenje posve površno.
Sukob na ljevici, kao uostalom i na desnici, ima svoju dugu tradiciju, mijenjale su se donekle samo okolnosti, teme, povodi i akteri sukoba.
Duga tradicija
Prvi sukob datira iz tridesetih godina prošlog stoljeća, a vezan je osobito uz ime Miroslava Krleže i uz njegove polemike sa staljinističkom strujom u Komunističkoj partiji, protagonisti koje su u ono vrijeme osobito bili Ognjen Prica te tri „ovna“, kako ih je Krleža počastio, i to Rad(ovan) Zogović, Mil(ovan) Đilas i J(ovan) Popović.
Već tijekom rata i naročito nakon njega u KPH/SKH na djelu je neprekidni, katkad otvoreni, katkad prikriveni i prigušeni sraz unitarnog ili integralnog bakarićevskog jugoslavenstva te hrvatskog federalizma i liberalizma na crti od Andrije Hebranka do Savke Dabčević Kučar.
Najizrazitije je taj sraz isplivao na površinu 1970./71. koji je, kao što se dobro zna i još pamti, završio uhićenjima, političkim suđenjima i zabranama.
U osvit velikih promjena i raspada Jugoslavije među hrvatskim komunistima, zahvaljujući ponajviše općem prijetećem kaosu prevladala je skupina demokratski opredijeljenih pojedinaca (Dimitrović, Sardelić…) koja je prihvatila ideju političkog pluralizma.
Vrijeme osnivanja stranaka i višestranačkih izbora početkom devedesetih donijelo je konačni razlaz. Dogmatska ili tvrdolinijaška, projugoslavenska struja ostala je u SDP-u, a federalisti su se razmilili po mnogim drugim strankama, ponajviše po HDZ-u.
Krupan korak natrag
Dok je Ivica Račan pokušavao barem prividno demokratizirati stranku, osvajanjem vlasti prije četiri godine SDP je s novim vodstvom na čelu s Milanovićem, iako se to s obzirom na to da je riječ o novoj generaciji nije moglo očekivati, učinio krupan korak natrag u pravcu oživljavanja jugokomunističkog i kroatofobičnog načina mišljenja i postupanja.
Afirmiran je model „klasne borbe“ i podjele na „mi“ i „oni“, svi koji drukčije misle iz vlastitih redova gurnuti su u stranu (Ž. Antunović, Lj. Jurčić, T. Picula, D. Vidović, D. Bernardić…), politički protivnici nazivani su najgrubljim imenima.
Grubom etiketiranju nije izmakao ni Baldasar samo zbog umjerene i razložne kritike pa je čak i on stavljen u kontekst 10. travnja, „poslan“ u HDZ i još nazvan štakorom! A radi se samo o čovjeku i političaru koji je želio biti iznad ideoloških podjela s uravnoteženim i objektivnim odnosom prema prošlosti te gradonačelnikom svih građana.
Za naciju nije važno hoće li Milanović i dalje voditi SDP, ali, to je jedino sigurno, s njim ova stranka nema perspektive.
JOSIP JOVIĆ/SLOBODNA DALMACIJA
