Isprika zbog izrazitijeg rječnika, ali Milanović se helikopterom spuštao na Grobnik kad god bi mu se doslovno *****
Milanović se helikopterom spuštao na Grobnik kad god bi mu se digao – Čitatelj će mi oprostiti izrazitiji rječnik i prošću retoriku – često se jedino jezik proze u trapericama probije do našeg čitatelja
Nisu svi znanstvenici samo zato jer su pisali i radili za socijalizma samim time bili irelevantni. Recimo, pokojni veliki sociolog Županov. On je nama samima, u Hrvatskoj, otkrio nesto silno važno o nama samima. Svojevrsnu dijagnozu. A dijagnoze, koliko god neugodne bile, ne valja poricati: kako ćete se izliječiti ako neugodnu dijagnozu proričete u ime prihvatljivije?
Gripa nije prehlada, a kamoli opasnije pojave kao što je ona koju je nepogrešivo detektirao profesor Županov: on je smatrao, i pisao je o tome uvjerljivo, da su od svih naroda na prostoru bivše SFRJ Hrvati najegalitarističkiji narod. I nije to pisao jer je mrzio Hrvate! Pisao je to kao što vaš doktor dijagnosticira djetetu ospice: naprosto je tome tako.
Koja je to vrst egalitarizma? Ona najtipičnija marksistička. Ona o kojoj sam Marx govori kao o vulgarnom komunizmu: taj, kao komunistička protofaza, pokušava apstrahirati od svega što ne mogu imati svi. Razmislite na tren što bi to bilo? Naravno, prvo vam padaju na pamet materijalne stvari, je li tako, ali, nije najgore to što nitko ne može imati jahtu ako je ne možemo imati svi, jer pod nekim okolnostima Katar bi mogao onda mirno biti komunistička zemlja. Ono na što Marx misli i što je uvod u pakao, sa socijalizmom ili bez njega, apstrahiranje je od onih darova koji krase svakoga od nas, a ne možemo ih svi imati: jedan ima sluha, drugi krasno slika, treći je brz, četvrti ima sklonost matematici, peti ima već neki peti talent, i – tu smo!
Vulgarni komunizam apstrahira od talenta! Od posebnih ljudskih sposobnosti nivelirajući sve po mjeri bezoblične prosječnosti, jer svi moramo biti i isti i jednaki, iako to nismo: po pojmu smo jednaki, pred Zakonom, ali po prirodi, Bogu hvala, različiti smo koliko to samo ljudi mogu biti! I u toj različitosti i jest draž ljudskosti.
Hrvati to često zaboravljaju i iako smo izašli iz socijalizma, nije on iz nas: sve što ne možemo imati i mi, neka nema nitko drugi!
I eto, ta vrst zavisti, ona koja zlim okom gleda na tuđi talent, znanje, vještine, sposobnosti, rad pa onda i na imovinu, razlog je velike buke oko puta akademika i predsjednika Sabora, prof. dr. Reinera, na skijanje.
Najprije nešto o samom dr. Reineru: znam ga osobno i to iz situacije u kojoj nema skrivanja ni laganja, u kojoj se ljudi upoznaju užurbano i bezostatno; znam ga s Rebra, ali – kao pacijenta. Ležali smo početkom devedesetih kod slavnog prof. dr. Gjurašina, ja zbog tlaka, a shvaćate da nije etično govoriti o tuđim bolestima, no dijelili smo sobu. Da. Dijelili smo sobu. Reiner nije ni u jednom trenutku tražio svoj apartman, svoju sobu, svoju komociju. Bio je pacijent kao i ja, pokušavajući me kao doktor pritom i ohrabriti i uješiti iako je imao svoj zdravstveni problem, i ako, dakle, išta nosim kao prvu impresiju o tom čovjeku kojega sam, jasno, kasnije kroz život često susretao u raznim okolnostima, onda je to ta svakidašnja normalnost, namjerno ne govorim skromnost, iako bi Reiner kao doktor lako od svojih kolega ishodio povlašten položaj u matičnoj bolnici: ne, naprosto normalnost jednog čovjeka koji nije htio ništa više od te bolnice no što i drugi pacijenti dobiju.
I u tom smislu Reiner jest bio egalitarist, ali ne opisanog tipa koji bi ljudima oduzimao ono što im je priroda dala ili što su radom od sebe napravili, nego je naprotiv za sebe tražio jednak položaj iako, budimo sada pošteni, 99% Hrvata bi na njegovom mjestu tražilo za sebe bolnički apartman. Vi to nazovite kako hoćete, za mene je to iskaz ponašanja jednog uljuđenog gospodina koji pred očima ima samo svoj zdravstveni problem, a ostalo mu je irelevantno.
I upravo zato jer znam Reinera i znam da se u međuvremenu nije promijenio, da je riječ o gospodinu koji ničim ne odaje neskromnost, razmetljivost ili koji bi izgubio obrise realnosti u prvom susretu s moći, napisao sam agresivan tekst koji je, začudo, odobrilo vise stotina mojih čitatelja na Facebooku:
Licimuri, licimuri, gdje će vam duša?
200.000 Hrvata, tog napaćenog naroda koji vapi za reformama jer stenje pod endemičnom desetljetnom recesijom koja zemlju tjera u stečaj, u kilometarskim kolonama gmiže svoj život ocrtati na vječnom fonu Alpa, i jedino što se u glavama tih vlasnika stanova otkupljenih za 20.000 maraka, apartmana na Viru ilegalno sagrađenih pa budzašto legaliziranih, kleti po Zagorju u kojima s otvorenim bolovanjem krstite mošteka, jest zakaj nas akademik pod rotirkama pretiče?
Ne, ne jebe vas to što predsjednik Sabora odlazi za skijanje iako je netom stupio na dužnost, ne jebe vas ni pomjena imena Sabora, ništa zapravo vas toliko ne smeta koliko okolnost da vas je mimoišao pod rotirkama, a vi ste gmizali u svojim leasingima put skijanja na koje se i ove godine ponijela tradicionalna sarmica.
A kaj je trebao?
Pa on je predsjednik Sabora, a vi ste kumeki.
On je štićena osoba, a vi ste pizdin dim: mjesec i pol zajebavali su vas Tri P više nego vuk tri praščića, a vi se uspoređujete s Reinerom?
Stvarno ste licemjeri. Kako bi Reiner trebao ići na skijanje? Kao vi, s tupperware-posudama prepunim puničinih nakuhavanja, e da bi se provelo sedam dana Kreischberga?
Ma iditemi u mp3 i vi i vaši prigovori: šutite i kotrljajte se niz te jebene padine i molite Boga da i to možete.
Dejan Jović na svome je wallu napisao da bi prelazak na Maloj Bregani riješio stvar, pa sam i o tome dometnuo u nastavku:
Jović misli da bi prelazak na Maloj Bregani riješio stvar, to jest da je REINEROV grijeh taština, pokazivanje novostečene moći, a ne činjenica zlorabe državnoga proračuna u osobne svrhe, kao što to misli raja.
Imam samo jedan, ali supstancijalni prigovor Dejanovoj opasci:
Da je tako i dogovoreno, skandal bi bio to veći, jer bi ionako naša murija, koja takve dogovore za par sto eura odmah denuncira novinarima – ne govorim napamet, štoviše, govorim iz iskustva stvarnoga slučaja dogovora koji je bio istom izdan s državne razine, iako se radilo o silno osjetljivoj stvari! – ili se u ime političkih poena druka drugu stranu.
Da se prešlo na Malu Breganu, koja nije manje zakrčena, da i to Dejanu kažemo, NOVINARI bi vec pošlihtani čekali jer bi imali javku u trenu kad bi osiguranje odlučilo promijeniti smjer, skandal bi bio dvostruk jer bi izbor prelaza svjedočio o SVIJESTI akademika Reinera o neugodnosti situacije, dakle, o potrebi da se ona izbjegne ili zataška, i ništa se pod milim bogom tu ne bi promijenilo osim nagore.
Da ne velim da je je ova primjedba suspstancijalno nevažna, nego se tiče tek medijskog make-upa. Ako mi se ne odgovori da je danas politika medijski posredovana do te mjere da govori isključivo jezikom PR-a i medija, pa i nema svoj. Ako je tako, nema potrebe za Reinerom i Jovićem: neka vlada Braun, a tumači ga Macan.
Na kraju, poentirao sam ovim zaključkom o tome kako naši kurvini sinovi nisu kurvini sinovi jer su naši:
Milanović bi se vojnim helikopterom spuštao za mandata na Grobnik kad god bi mu se, i to doslovno, k…. digao, a vi pričate povodom Reinera o povratku bahatog hadezea.
Šutite! U kući obješenog o užetu se ne priča.
Čitatelj će mi oprostiti izrazitiji rječnik i prošću retoriku – često se jedino jezik proze u trapericama probije do našeg čitatelja.
Ali, u osnovi, to je to: Reiner je „kriv“ samo zato jer je izazvao zavist svih onih u redu na Bregani – ta, kao da je to red u pučkoj kuhinji?! – jer bi i oni tako, budući da po gradu upravo tako i voze, čim se stvori neki red, a sve ostalo je naslađivanje ljevice koja bi, vulgarnomarksistički, za glavu skratila svakoga tko za glavu strši, naravno, ako to nije Zombi, koji je privilegije koristio u izobilju, jedino, nitko se nije usudio ni zucnuti, jer u SDP-u demokratska je kultura do te mjere atrofirala da krajnike vadi prof. dr. Rajko Ostojić, na gastroenterologiji, rektoskopski, koliko se usta čvrsto drze zatvorenima.
Reiner je fin covjek, gospodin koji nema nikakvu ambciju zlorabiti svoju poziciju predsjednika Sabora e da bi se sada on naužio zivota: ta, život je ionako posvetio dobrim dijelom drugoj vrsti užitka, duhovnim užicima, znanosti i radu, pa i nije priroda koja bi bila sklona takvoj vrsti razmetljivosti. Naprosto nije takav.
To što je sjeo sa svojom gospođom suprugom u svoj privatni auto i to kao suvozač, e da bi ga u skladu sa zakonom i sasvim a part od njegove volje dva automobila kao štićenu osobu pratila, ha, čujte, on je predsjednik Sabora i dok takvi zakoni vrijede on se ponaša u skladu s njima. Sve ostalo naša je zluradost, zavist i – egalitarizam. Sve mane koje nam nikako ne daju da živimo, recimo, kao Danci.
I za to nam je najmanje kriv Reiner i rotirke u pratnji. Krivi smo mi, koji vijekovima kroz firange krišom zurimo gledajući tko je to došao susjedima u posjetu. Tu to počinje, ta komparacija. Taj pogled kroz zavjese na susjedov novi auto. I, u rjeđim prigodama, na rotirke.
Autor: Romano Bolković/direktno.hr
