Ideologije i totalitarizmi

Kako je službeno najavljeno. Hrvatska u utorak 23. kolovoza prvi put posvećuje pozornost spomenu Europskog dana sjecanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Premda je Europski parlament još 2009. godine donio rezoluciju kojom se svim parlamentima europskih država preporučuje da 23. kolovoza u svojim zemljama proglase danom spomena na žrtve fašizma, nacizma i komunizma, Hrvatska je tek ove godine donošenjem dopune Zakona o blagdanima omogućila da se i službeno uvede taj spomendan. Premda se u toj rezoluciji Europskoga parlamenta izričito spominju uvjetno rečeno i »desni« i »lijevi« totalitarizam, ona veći naglasak stavlja na komunizam jer se o njegovim žrtvama i zločinačkom karakteru nedovoljno govorilo sve do njegova sloma 1989. godine, kako se navodi u samoj rezoluciji, a ponegdje – kao u Hrvatskoj – istina o komunističkom totalitarizmu osporava

se sve do ove 2011. godine i još će se osporavati. Europska rezolucija također ističe da bi se otkrivanjem i ocjenjivanjem komunističkih i drugih totalitarnih zločina te prihvaćanjem odgovornosti i traženjem oproštenja postiglo pomirenje (što je krajnji cilj rezolucije), u kojoj se također navodi da Europa neće biti ujedinjena dok se ne stvori zajednički pregled povijesti i dok se kao zajedničko nasljeđe ne priznaju nacizam, staljinizam, fašistički i komunistički režimi.

Vrlo je indikativno što je Europski parlament, jedina od važnijih institucija Europske Unije izabrana demokratski na neposrednim izborima, svoje stajalište o totalitarizmima 20. Stoljeća izrazio umjesto zakonom – tek rezolucijom, što je znak da ni Europska Unija nije načelno spremna radikalno osuditi komunizam kao što je npr. radikalno i planetarno s pravom osuđen nacizam i fašizam. Ta važna nijansa možda se može tumačiti na više načina, a jedan, ne sasvim bez temelja, jest da je komunizam ipak bio svojevrsni pokus ili projekt u službi stvaranja anacionalnoga čovječanstva kojim bi u okviru tzv. novoga svjetskog poretka, upravljala tzv. svjetska vlada, a taj naum i danas živi i u dijelu moćnika Europske Unije.

Za totalitarizme 20. stoljeća posebno je bitna oznaka da su se razvili na tlu ideologija, tj. sustava ideja i uvjerenja koji pružaju orijentaciju za razumijevanje stvarnosti i društvenog djelovanja, ne mareći ni za stvarnost, ni za znanstvenu ni vjersku, religioznu istinu. Te ideologije, usprkos suprotnim stajališta i znanosti i vjera odnosno religija, nametale su svoju sliku stvarnosti: nacistička je ideologija nametala razliku među rasama i narodima, etničkim zajednicama, a komunistička ideologija, dijelom utemeljena na marksizmu, nametala je klasnu razliku i revolucionarnost. Posljedice obiju tih ideologija bile su katastrofalne, a samo komunistička ideologija prouzročila je smrt više od stotinu milijuna ljudi i – zbog svoga više od polustoljetnog prevladavanja u pojedinim zemljama teško ponizila i gotovo nepopravljivo ranila više naroda koji zajedno broje više od milijardu pripadnika. Baš zato što je ta komunistička ideologija tako dugo prevladavala u pojedinim zemljama i što je uvelike deformirala čitave naraštaje, kad bi se željelo stvarno oslobođenje pojedinih ljudi i čitavih naroda, nužna bi bila te ne bi smjela ni mogla izostati radikalna planetarna osuda komunizma – jednaka osudi nacizma i fašizma.

Činjenica da su te ideologije izazvale tako strahovite posljedice trebala bi biti presudno upozorenje za stav prema suvremenim ideologijama, kao što su npr. globalizam i libertinizam sa svojim segmentima kao što su: relativizam, hedonizam, sekularizam i korporativizam, individualizam i slično. Poduzima se sve da od ideje prvoga hrvatskog predsjednika o nacionalnom pomirenju ne bi ostalo ništaI te ideologije već sada izazivaju brojne žrtve – premda se to niječe i premda to mnogi i ne primjećuju – dok će se pravi razmjeri strahota tih ideologija tek očitovati u budućnosti, osobito ako ne prevagnu trijezna razumnost i gledanje na stvarnost bez ikakvih ideoloških naočala.

Većina hrvatskih građana i ove 2011. godine suočena je s još uvijek vrlo snažnim ostacima komunističke ideologije, a sve su prisutnije i utjecajnije i suvremene ideologije globalizma, relativizma, hedonizma, sekularizma i korporativizma. Da su ostaci komunističke ideologije u Hrvatskoj još uvijek veoma snažni, vidljivo je iz činjenice što oni koji kontroliraju hrvatsku državu i hrvatsko društvo, bilo to iz sjene bilo sa službene državne političke i javne scene, ne dopuštaju istinu o komunističkim zločinima u Hrvatskoj, niti dopuštaju nepristranu istragu i procesuiranje onih koji su kao komunistički orijentirani partizani ili kao komunisti okrvavili ruke te bez ikakva suđenja s lica zemlje izbrisali veliko mnoštvo pripadnika hrvatskoga naroda.

Štoviše, u današnjoj Hrvatskoj čini se sve da se ni približno točan broj pobijenih Hrvata nikada ne bi ni saznao; nema spremnosti da se žrtvama iskaže ljudski pijetet koji im po naravi pripada. Poduzima se sve da od ideje prvoga hrvatskog predsjednika o nacionalnom pomirenju ne bi ostalo ništa. Ne može se u današnjoj Hrvatskoj ne zapaziti ni činjenica da baš nekadašnji gorljivi pripadnici komunističke ideologije postaju apostoli globalizma i libertinizma te suptilno razaraju ne samo hrvatske nacionalne institucije i gospodarstvo nego i sam hrvatski narod. Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima trebao bi stoga pomoći da se rasvijetli prošlost, ma kakva ona bila, a trebao bi također buditi svijest da i sadašnje neke ideologije pripremaju teren za nove, možda još brojnije žrtve, ne samo među pojedincima nego i medu čitavim narodima.

Zato je velika odgovornost suvremenih kršćana da njegujući svoj autentični identitet, zaštite i hrvatski narod i čovječanstvo od razaranja novih ideologija i novih oblika totalitarizama koje one pripremaju.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save