Dubrovački simfoničari na prinudnom odmoru – na Presjednikov rođendan
Dok presjednik slavi svoj rođendan u društvi srbskih prijatelja i Beogradske filharmonije, Dubrovački simfonijskim orkestar je, u najboljem komercijalnom terminu, na prinudnom godišnjem odmoru.
Dubrovački simfonijski orkestar od ovoga je tjedna na prinudnom godišnjem odmoru. Iako je kraj kolovoza i početak rujna za simfoničare tradicionalna top-sezona, ove godine ravnatelj Pero Šiša dao je umjetnicima slobodno, uz obrazloženje da zbog održavanja Festivala komorne glazbe “Julian Rachlin & friends” (JRF) u Kneževu dvoru − nemaju gdje nastupati:
|
Čak ni u HrvatskojRavnatelj Pero Šiša: “Upravo sam se vratio iz Jakarte s potpisanim projektom za nastupe u Indoneziji vrijednim 1,25 milijuna kuna, da bi me kod kuće dočekao šok. Dobro je poznato da ovoga nema nigdje u svijetu, čak nigdje u Hrvatskoj osim u Dubrovniku” |
Dubrovnik− Na kolegiju ravnatelja gradskih kulturnih ustanova još prije tri mjeseca upozorio sam na to da će naš orkestar biti potpuno blokiran Rachlinovim festivalom, koji nam do 8. rujna “uzima” svaku koncertnu večer. Čak ni u HrvatskojRavnatelj Pero Šiša: “Upravo sam se vratio iz Jakarte s potpisanim projektom za nastupe u Indoneziji vrijednim 1,25 milijuna kuna, da bi me kod kuće dočekao šok. Dobro je poznato da ovoga nema nigdje u svijetu, čak nigdje u Hrvatskoj osim u Dubrovniku”Kad sam to doznao, ostao sam zatečen. Nazvao sam upravu festivala, gdje su potvrdili moje sumnje, osim za jedan dan. Još me više iznenađuju glasine da će dogodine njihov festival “zauzeti” cijeli rujan. U tom slučaju ne vidim razloge postojanja DSO-a − negoduje ravnatelj Pero Šiša, koji priprema prosvjednu peticiju Gradskom vijeću Dubrovnika, Udruzi hrvatskih orkestara i Međunarodnoj glazbenoj uniji.
Prošli pola svijeta
− Dubrovački simfonijski orkestar netko već dulje vrijeme ružno podcjenjuje i marginalizira. Prošli smo pola svijeta i
uspjeli nemoguće. Gradimo novi orkestar, DSO postaje biser Dubrovnika i nije zaslužio biti dijelom nečije sluganske politike i politike nezamjeranja. Iz Indonezije nas drugi put u godinu dana pozivaju na turneju te plakatima orkestra i Grada Dubrovnika obljepljuju pročelja nebodera u glavnom gradu, ne zbog toga što sam ja mađioničar, nego zato što je orkestar kvalitetan. Ne trčim na sto metara, nego maraton. Dubrovnik – kula MinčetaProblema ima, ali čemu ih stvarati tamo gdje ih ne bi trebalo biti − veli ravnatelj Šiša, koji smatra da ustanove u vlasništvu Grada moraju imati prioritet.
− Što će biti ako se ovakvo što dogodi Igrama, “Linđu”, kazalištu, muzejima?! E, a nama se događa. I sada bih ja trebao šutjeti, ali nema šanse. Upravo sam se vratio iz Jakarte s potpisanim projektom za nastupe u Indoneziji vrijednim 1,25 milijuna kuna, da bi me kod kuće dočekao šok. Dobro je poznato da ovoga nema nigdje u svijetu, čak nigdje u Hrvatskoj osim u Dubrovniku. Kada gostujemo u inozemstvu, kao, primjerice, nedavno u Ženevi, treba godinu dana prije zamoliti i platiti, a ugovor se može potpisati tek ako orkestar iz Švicarske toga dana nema koncert. Pa živim li ja u svojoj državi, u svojem gradu ili na Marsu?! − prosvjeduje ravnatelj DSO-a i pita predstavnike Rachlinova festivala Dubrovnik”gdje bi se drugdje na svijetu mogli ovako ponašati”.
Otkazani predugovori
− Može li se naš slučaj dogoditi Zagrebačkoj filharmoniji, Simfonijskom orkestru HRT-a, splitskom i riječkom HNK-u? Ostat ćemo na nogama, makar nam prijeti financijski suicid i gubitak od oko 300 tisuća kuna u najboljem dijelu sezone, kako bi stranci mogli zaraditi. Osim što smo otišli na prisilni godišnji u špici koncertne sezone, morao sam otkazati i nekoliko predugovora s eminentnim glazbenicima koji su puno učinili na promidžbi Grada u svijetu. Sve to stoji i novca i ugleda − kaže rezignirani Pero Šiša i predlaže Julianu Rachlinu da festival organizira u siječanjskom terminu:
− Neka nastupi kada “kiša pada vodoravno, a bura puše sto na sat”, pa neka onda produžuje sezonu i zove svoje prijatelje. Mi i tada sviramo novogodišnji koncert, i to na otvorenom − poručuje ravnatelj Šiša kojega, veli, posebno boli to što su “rachlinovci” zaobišli i dobru praksu angažmana lokalnog orkestra na festivalskim zbivanjima:
− Naša suradnja s Igrama primjer je kvalitetne suradnje od koje obje strane imaju koristi. Ako nam JRF već nije ponudio takvu suradnju, onda nas je barem mogao na vrijeme obavijestiti da nećemo moći svirati za vrijeme njihova privatnog festivala − zaključio je Pero Šiša.
Gabrijela Bijelić
Slobodna Dalmacija
