NIJE PARTIJU STRAH PAVELIĆA, VEĆ TUĐMANA: Neovisna i uspješna Hrvatska za Partiju je pakao!
Jugokomunističko ustašiziranje Hrvatskoga državnoga sabora
Da je odnos pomahnitale Partije na čelu sa Zoranom Milanovićem prema predsjedniku Hrvatskoga (državnoga) sabora šizofreno paklen najbolje se vidjelo po dva detalja. HTV pod čizmom i šinjelom Partije nije snimila božićnu čestitku predsjednika Željka Reinera, već je prenijela amaterski uradak čestitke, istodobno ga već nekoliko dana napada zbog policijskog osiguranja i odlaska na odmor. Osiguranje i odmor koristi i Milanović, pa čak i Mesić, ali…
Neovisna i uspješna Hrvatska Partiji je pakao na zemlji!
Odnos prema predsjedniku Željku Reineru trasirala je u Jutarnjem listu Jelena Lovrić provodeći u praksu Milanovićevu zapovijed o tome da će novoj vlasti „prirediti pakao“ (Ne odustajući od pogrešne i štetne ideje promjene imena Sabora, Reiner ruši njegov dignitet i pritom kompromiti cijelu državu). Ona je otkrila i povod zbog kojega je akademik Reiner postao meta partijske paraobavještajne namještaljke, čiji su ciljevi višestruki, a svi se svode na opću destabilizaciju i ometanje formiranja nove vlasti.
Otvorivši vrata partijskoga pakla J. Lovrić je neformalnu inicijativu predsjednika Hrvatskoga sabora o vraćanju pridjeva „državni“ u službeno ime Sabora nazvala – reaktiviranjem imena koje je službeno uveo poglavnik Ante Pavelić. Odmah treba reći, nije u Paveliću problem partijskoga pakla. Problem jugokomunistički zadrtoj ljevicijest neovisna hrvatska država. Ona je Partiji – pakao na zemlji! Osobito ako je uspješna poput, recimo, mandatara Tihomira Oreškovića.
Nikako da se pomiri sa činjenicom da je Hrvatska slobodna od Beograda, a strah ju je da bi mogla biti oslobođena i od željeznog zagrljaja Partije. Zato bi lakše podnijela mandatara pridošlog iz Beograda negoli iz redova uspješne hrvatske dijaspore. Pavelić je Partiji neka vrsta trajne baba-roge. Na baba-rogizmu s pripadajućim sustavom etiketiranja, odgajana je većina današnjih jugokomunističkih sljedbenika. Na njemu su klasno svjesni i organizirani drugovi gradili karijere društvenopolitičkih radnika. Na istom obrascu, valja istodobno drugim okom primijetiti, odgajana je bivša i suvremena velikosrpska elita.
Hrvatski sabor može egzistirati bilo gdje, a državni samo u državi
Kad podmeću da je Hrvatski državni sabor pavelićevština, partijski aparat zapravo nosi vodu na mlin velikosrpskoj interpretaciji povijesti „na ovim prostorima“ u kojoj su Hrvati „ustaše“. Medijska ustašizacija prije četvrt stoljeća služila je kao topnička priprema i okidač za velikosrpsku agresiju. S velikosrpskim tezama, velikim dijelom i mitovima, Partija oduvijek koketira, kao da je s njome vezana pupčanom vrpcom. Hrvatska država ne može i ne smije biti talac protuhrvatskih teza.
Akademik Željko Reiner nije Pavelićev sljedbenik. Nije bio ni Tuđman, a razumljivo, niti Stipica Radić – premda su svi za Hrvatski državni sabor bili i ostali spremni. Jelena Lovrić bila je, čini se i ostala, spremna sljedbenica partijske ideologije i totalitarnoga jugokomunističkog režima. Kako komunisti u demokratskim okolnostima ne mogu dugotrajnije od jednoga mandata vladati hrvatskom državom, budući da su izvan svojega ideološkoga svijeta potpuno nesposobni u realnom vremenu o čemu zorno svjedoči Milanovićev mandat, moraju se držati nečega pouzdanoga. Od 1945. do 1990. pouzdano je bilo ustašiziranje svega hrvatskoga, osobito ideje o samostalnoj hrvatskoj državi sa, od Beograda neovisnim Hrvatskim državnim saborom.
„Hrvatski sabor“ može egzistirati u bilo kakvoj naddržavnoj tvorevini. Ali, „Hrvatski državni sabor“ ne može drugdje negoli u hrvatskoj državi. Izgleda kako je to razumljivo predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, pa je, također neformalno, poduprla Reinerov prijedlog. Partija, međutim, smatra da je Predsjednica Republike „brzopleto“ i „iz neznanja“ poduprla prijedlog, te kako bi joj „najpametnije bilo da javno prizna grešku i odustane od suportiranja Reinerove inicijative“. Jelena Lovrić još ne kuži da Grabar-Kitarovićeva nije Josipović u onom smislu u kakvom je Sanader pristao biti Račanom, a isto tako da ni akademik Reiner nije partijski činovnik, da ne rečem Milanovićev aparatčik. Najpametnije bi joj bilo da pomete najprije partijsko dvorište.
Nije Partiju strah Pavelića, već Tuđmana
Pogledajmo kako i kome J. Lovrić dijeli partijske lekcije: „Izostane li ograđivanje (Predsjednice, nap. a.), taj će se promašaj, vjerojatno nehotičan, morati smatrati svjesnim izborom. Izmotavanje i pokušaj relativiziranja problema, s tvrdnjama da je riječ o povijesnom nazivu, koji – kako reče šef Sabora – potječe iz sredine 19. stoljeća, sličan je onim bizarnim izmišljotinama da ustaški Za dom spremni! potječe iz jedne opere“. Što ako Predsjednica ustraje u potpori? Priprema li se za nju „sud Partije“, obavještajno-medijske sačekuše ili nešto treće?
Jelena Lovrić i u ovom dramoletiću svjesno i hotimično radi partijski posao. Jer, bez Partije i partijske države, svjesna je, nema joj posla. Partijsko izmotavanje i pokušaj ustašiziranja Hrvatskoga državnoga sabora, s tvrdnjom da nije riječ o povijesnom nazivu, sličan je bizarnim izmišljotinama da je Hrvatska slučajna država svaki put kad nije u sastavu Jugoslavije. Hrvatske je bilo i prije Partije i prije Jugoslavije, kao što će se svatko razborit složiti s time da danas u njoj postoji Partija i Jelena Lovrić s platformom zalutalom u 21. stoljeće.
Nije Partiju strah neuspješnoga Pavelića, već uspješnoga Tuđmana! Nije nju strah od NDH, već od dekomunizirane, moguće i lustrirane RH. Zato razapinje Reinerov neformalni prijedlog i zato traži posipanje pepelom Grabar-Kitarovićeve. Tuđman, koji sigurno nije bio Pavelićev đak, uveo je u modernoj hrvatskoj državi naziv Hrvatski državni sabor i obrazložio zašto je to učinio. Njega su komunisti prvom prigodom preimenovali onako kako je to odgovaralo propaloj jugokomunističkoj ideologiji, što je Sanader naknadno bespogovorno prihvatio ne pitajući se pritom zašto je Račan skratio ime Hrvatskoga državnoga sabora. Današnja Partija i njezini medijski istureni igrači odlični su đaci totalitariste, druga Tita i njegove „doktrine“ o hrvatskom nacionalizmu, koja se, iako je preminula, još oživljava po hrvatskim fakultetima i medijima.
Osnovna razlika između pravaša i jugokomunista
Ako bi se HDZ ponovo tuđmanizirao, što podrazumijeva radikalnu desanaderizaciju u kadrovskom, lustracijskom i svakom drugom pogledu, onda bi se Partija vrlo brzo suočila s maksimalno 30 osvojenih zastupničkih mandata, koliko iznosi 20 posto od ukupno broja zastupničkih mandata. To je realna težina Partije. Sve iznad toga plod je medijske obradbe, partijskih diverzija i drugih oblika proizvodnje pristanka, te nerada oporbe i pogubnih kompromisa s partijskim politikama.
Hrvatski državni sabor nije „kompromitiran ustašlukom“. Partija je duboko kompromitirana protunacionalnom politikom Sabora Socijalističke republike Hrvatske. To je opće mjesto političke povijesti Hrvatske. Još od 1945. sve što joj nije odgovaralo proglašavala je „ustašlukom“. Višedesetljetni jugokomunistički, jednopartijski i jednoumni režim napravilo je hrvatskome narodu više zla negoli četverogodišnja avantura Pavelićeva režima. Partiji, očekivano, kako piše u dramoletiću, smeta i pravaška sastavnica hadezeove koalicije. U njemu ne piše u čemu je osnovna razlika između pravaša i jugokomunista. Ukratko: Pravaš je za samostalnu hrvatsku državu. Jugokomunist je za Hrvatsku kao sastavni i neraskidivi dio sa Srbijom.
Svaki potez koji jača hrvatsku državu, pa makar i na simboličkoj razini, samo u interpretaciji Partije može postati „incident“. Samo Partija može pravašku stranku nazivati „proustaškom“. Povrh toga J. Lovrić traži od Mosta da se bavi „korisnom ucjenom“ nove hrvatske vlasti, dakle, provodi naredbu šefa Partije o uspostavi „pakla“. Nije li to incidentno ponašanje i zahtjev da se pojača temperatura pakla? Kako s oporbom koja nam sprema pakao provoditi reforme na koje je SDP pristao dok se s figom u džepu borio za naklonost Mosta? Most je za dlaku izbjegao paklenu koaliciju, ali pravo je pitanje kako će se Hrvatska obraniti od zazivatelja pakla.
Putokaz reformi: Hrvatski državni Sabor plus ukidanje lex Mesić
Reinerova inicijativa ima samo jednu „manu“. Dijametralno je suprotna jugokomunističkoj teoriji i praksi Partije. I kad se Lovrićeva poziva na Sanadera, onda je to jasan signal HDZ-u da se Tuđmanova stranka mora do kraja otresti sanaderovštine i nastaviti izgrađivati državu blagostanja tamo gdje je Tuđman morao stati. U Sanaderovo vrijeme HDZ-om je što na daljinski upravljač, što uz pomoć trojanskih konja, upravljala Partija. HDZ je provodio partijske politike, koje su nametnuli Račan, Tomčić i Mesić, a nastavili ih provoditi u petoj brzini Sanader s Kosorovom i Josipović. Rezultat je katastrofalan: Enormni vanjski dug, uništeno gospodarstvo, masovno iseljavanje, demografski slom, siromaštvo i sigurnosni vakuum, bez ikakve budućnosne perspektive države i nacije.
I na kraju, unatoč objektivnim pokazateljima, ultimativan, komesarski zahtjev partijske komentatorice! Ona od HDZ-a „zahtijeva da se u tom pogledu“, državni ili ne, izvoli odrediti. Pred HDZ-om je ultimatum: Pjevaj kako Partija svira, ili ćeš dobiti – „pakao“ (Z. Milanović). Nadajmo se da će HDZ ovaj put izabrati Tuđmanov put, onaj s kojim smo izašli na kraj i s većim paklom od ovoga kojega zagovaraju zaostali jugokomunistički ustašizatori moderne hrvatske države.
Nova vlast uvođenjem Hrvatskoga državnoga sabora i ukidanjem tzv. Mesićevog zakona (Sanaderov lex Mesić preteča je Milanovićeva lex Perković) već u proračunu za 2016. pokazala bi smjer i kriterije reformi koje nas očekuju. Što se manje bude osvrtala na ideološkim paklom nadahnute bodlje Partije servirane putem partijski kontroliranih proteza agitpropa, imat će više vremena i koncentracije za provođenje reformi. Svi vidimo: HTV je doslovno podivljala glede pumpanja sačekuše Reineru, kojom se pokušava urušiti ugled novoga predsjednika Hrvatskoga državnoga sabora. Pritom se ne postavlja pitanje gdje se već nekoliko dana skriva tehnički šef vlade Zoran Milanović i vozi li se okolo naokolo sa ili bez sigurnosne pratnje. Ili, kako to da HTV nema snimku Mesića s doživotno plaćenim vozilom i pratnjom?
S ideološkim bodljama Partije umjesto visoke politike trebali bi se baviti mediji neupitne državne orijentacije. Kako pak njih skoro pa i nema, jasno je da ih treba hitno pokrenuti i jednom zauvijek ukinuti partijski medijski monopol. Pritom HRT temeljito i hitno prosijati – rekroatizirati, reeuropeizirati i dekomunizirati. Izostane li to, svjedočit ćemo reprizi Sanaderove medijske politike na koju je narod reagirao na originalan način simbolički je javno zalijavši kantom punom govana.
Popusti li se partijskom „paklu“ i odustane od pridjeva „državni“ Partija će prvom prigodom iz imena ukinuti i „hrvatski“. Ostat će samo „Sabor“ bez identiteta i sadržaja. HTV bi se tada mogao još bolje manijakalno iživljavati nad partijskim neistomišljenicima i po narudžbi Partije priređivati nam svakodnevni pakao kaosa i podjela. Uvertiru takvoga stanja imali smo prigodu gledati u proteklom četverogodišnjem kokodakajućem mandatu objektivno šeste najlošije vlade na svijetu.
Nenad Piskač/hkv.hr
