Gola agresija i beskrupulozan obračun s kritičarima unutar partije su do sad spašavali Milanovića. Još pred mjesec dana činilo se da je njegova pozicija u SDP-u relativno sigurna: velike igrače i staru gardu SDP-a je istjerao ili marginalizirao, oslonac gradio na ljudima bez vlastite političke karijere, beznačajnim. Onima koji bi se njegovim padom vratili na margine politike, gdje im je i mjesto, i radikalnom i glasnom podmlatku partije čiju je lojalnost kupovao zapošljavanjem u državnoj službi i dijeljenjem sinekura.

Zoran Milanović je najbolje što se ikad dogodilo HDZ-u. No unatoč tome, nakon izbora se činilo da će se održati: 56 mandata njegove koalicije bilo je iznad svačijih, vjerojatno i Braunovih, očekivanja. Procjene analitičara su bile da će Milanović, uspije li dobiti respektabilan broj mandata u Saboru – preko 50 – uspjeti opstati i ako izgubi vlast, jer se ionako drugom mandatu malo tko nadao, a unutarpartijske oporbe se davno riješio. One za koje je procijeno da mu mogu biti konkurencija je isključivao je iz stranke, micao s izbornih lista, gurao na marginu, sve je radio kako bi sebi osigurao neupitnu poziciju unutar stranke čak i ako izgubi vlast. No, prvo stidljivo, a potom sve glasnije, javili su se prvi kritičari unutar SDP-a. Očekivano, nitko se nije htio “autati” prije nego li su završeni pregovori s Mostom: Milanovićevi partijski suborci su tu bili korektni. Prvi glasan poziv na ostavku došao je od splitskog gradonačelnika Baldasara: “U demokratskoj proceduri postoji praksa da rukovodstvo koje nije uspjelo – a nažalost SDP-ovo nije – podnese ostavke i što prije raspiše redovne izbore”, rekao je Baldasar. “Želim da se izbori u stranci održe što prije. Rukovodstvo koje nije uspjelo, mora odstupiti, i to ne samo predsjednik, nego cijelo Predsjednišvo jer nije samo Milanović krivac što smo izgubili izbore i što nismo uspjeli sastaviti Vladu”. I Baldasar je tu u pravu: kad lider oporbe ne uspije osvojiti vlast, on i ne mora nužno dati ostavku – iako je i u tom slučaju ponuditi ostavku dobra demokratska praksa – ali kad premijer izgubi izbore, nepisano je pravilo u demokracijama da stavi ostavku na stol idućeg dana. Jer, razlika je između “ne uspjeti osvojiti vlast”, kao što je Milanović nije uspio osvojiti 2007. pa je svejedno ostao predsjednik stranke, i došao na vlast 4 godine kasnije, i “imati vlast pa je izgubiti”.

Usto, osudio je i militantnu, antidemokratsku retoriku Milanovića koja nas vraća u neka prošla vremena, kad u politici nisu postajali lijevo i desno, nego “radnici, seljaci i poštena inteligencija” s jedne strane i “narodni neprijatelji” s druge. “Ne slažem se s izjavama Zorana Milanovića koji je grubo prozvao, uvrijedio vodstvo HDZ-a proglašavajući ih neofašistima. A time je uvrijedio i sve birače jedne od najvećih hrvatskih stranaka. Dijalog da, pa čak i svađa, ali ovakve izjave ne mogu učiniti nikome dobro”, rekao je tada Baldasar.

SDP demokracija: “Tko nije za Milanovića neka napusti stranku”

U tom trenutku, gotovo cijeli SDP je osudio Baldasarov istup, a Milanović ga je žestoko napao. Vodstvo SDP-a je preko Milanke Opačić poručilo Baldasaru da mu više nema mjesta u stranci i proglasilo ga praktički izdajicom, kao da je SDP osobna Milanovićeva prčija, a ne demokratska stranka. Milanovićevi bliski suradnici, Branko Grčić i Milanka Opačić su pravdajući taj njegov istup frustracijom što se nije našao na listi SDP-a u X. izbornoj jedinici. I danas taj i takav Milanović ima obraza izjaviti “U HDZ-u, kad se netko protukandidira prvo ga zatuku pa izbace iz stranke?” Podsjetimo kako su prošli Milanovićevi protukandidati na dosadašnjim unutarstranačkim izborima! Bandić je izbačen iz stranke, Željka Antunović nestala netragom, Tonino Picula poslan “tamo daleko”! Rajko Ostojić, koji je na unutarstranačkim izborima dobio više glasova od Milanovića, poslan u unaprijed izgubljenu bitku s Bandićem, te sabotiran na mjestu ministra, kako bi ga se što više oslabilo. A Milanović se usto hvali kako je SDP demokratičan i kako svi članovi imaju pravo glasa? Po tome bi Ostojić trebao voditi SDP!

Nakon Baldasarovog napada, Milanović je nastavio drobiti o “kriminalnoj, špijunskoj, proustaškoj koaliciji” što je imalo jasan cilj: homogenizirati SDP uoči “majke svih bitaka” za vlastiti opstanak na čelu partije. To je stara komunistička taktika, preuzeta također iz preddemokratskih vremena: plašiti ljude ustašama, pa ih homogenizirati oko sebe. No, pukotina se otvorila, i sve više glasova u samoj stranci se moglo čuti protiv Milanovićeve samovolje i autokratskog, diktatorskog načina vođenja SDP-a, bez da se uopće i previše trudio ostaviti dojam demokracije. Davorko Vidović, član Glavnog odbora SDP-a, je bio idući koji se izautao: rekao je kako smatra normalnim da vodstvo stranke, ako se ne poluči obećani rezultat, treba snositi posljedice. “Vjerujem da stranka ima dovoljno demokratski potencijal da se nosi sa svojim problemima na demokratski način. Bilo kakva vrsta nasilja nije dopustiva. Imamo rezultat koji zahtijeva dubinsku analizu”, rekao je Vidović, stavši u obranu Baldasara. Podsjetio je kako je on podnio ostavku u Sisku kada je izgubio izbore za 145 glasova, i kako ga zabrinjava put socijaldemokracije u Hrvatskoj. Osudio je i Milanovićevu militantnu retoriku: “Taj latentni građanski rat u Hrvatskoj mora završiti. ‘Ili mi ili oni’, ta politika mora završiti.”

“Ne treba nam doživotni predsjednik”

Nakon toga se fronta protiv Milanovića počela širiti: Marko Melčić, ugledni SDP-ovac, je digao stvari na novu razinu: “Zoran Milanović je od 2011 izgubio SVE izbore, čak 5 njih, ali je uspješno izbjegavao analize i rasprave zbog čega je do toga došlo. Autoritativno je osobno vodio stranku i zaobilazio je stranačka tijela. Tako da je osobno i odgovoran za sve te izborne poraze. Na Zapadu je uobičajeno da politički lideri koji izgube izbore podnose ostavke no to Zoranu Milanoviću ne pada ni na pamet. Njemu se omilio šefovski slatki život sa luksuznim ručkovima u Taču i večerama u Asu, putovanjima, skijanjima, ljetovanjima i ne želi se toga odreći. … Zoran Milanović bi htio biti doživotni predsjednik kao drug J.B. Tito. Ili Maocetung. Ili Leonid Brežnjev”, rekao je Melčić. Prorekao mu je da će za 6 mjeseci pasti u zaborav: “Premijer na TV uživo. Izjavljivao je da u stranci možda od njega ima starijih, ali da je ON najiskusniji. I najkompetentniji. Najgore od svega on u to i sam vjeruje. Iako svaki dan čita Financial Times i The Economist gdje je pisalo da je hrvatska vlada najgora u EU i on najgori premijer”, rekao je Melčić. “Nakon vrlo tijesnog obračuna sa Slavkom Linićem je ubrzano dogradio svoju klijentelističku strukturu u SDP zapošljavanjem, dakle umrežavao članove koji su o njemu egzistencijalno ovisni. Za nekoliko mjeseci ta će se struktura početi osipati jer više neće biti prihoda iz vlasti. Ostati će tek šačica saborskih zastupnika koje je on sve rukopoložio u Sabor. Zato žurba. Dok traje lojalnost kupljenih”, skresao mu je.

A zatim se stvar ubrzala: Leko, Bernardić, Ostojić, Zlatko Komadina, sve je više bilo otvorenih oponenata. Gvozden Flego mu je napisao više nego oštro otvoreno pismo, optužio ga za frapantno besmislene izjave, vraćanje verbalnog delikta u partiju. “Kulminaciju tvoga poimanja politike nazirem u najavi da ćeš iz opozicije vladajućima proizvoditi pakao … smatram da ta dijabolička izjava, kojom u 21. stoljeću nekome obećavaš pakao, ulazi u katalog političkih strahota. Nadam se da će ti koalicijski partneri kazati što si ovom izjavom zaslužio, a ja nazirem dva moguća razloga zašto politički akteri nisu na nju žestoko reagirali – ili su Hrvatice i Hrvati nedovoljno politički osviješteni ili te više nitko ne uzima za ozbiljno. Umjesto da analiziram pretpostavke i konzekvence tvojega najnovijeg narcisoidnog ispada “ja sam najiskusniji u Hrvatskoj”, predlažem ti da čitaš i slušaš što drugi misle o tebi i tvojem iskustvu. Ili su, možda opet, svi osim tebe u krivu?” Spomenuo je da je Milanović doživio pet uzastopnih izbornih poraza, i primijetio ono o čemu su do tad govorili samo Milanovićevi politički oponenti i manji dio medija – da je Milanović posve izgubio ne samo kontrolu nad situacijom, nego i nad samim sobom.

Jelena zabija zadnji čavao u lijes?

Milanoviću je ostala uglavnom Milanka Opačić, i Hajdaš Dončić, dakle figure bez ikakve težine i značenja. No, da je Milanović stvarno gotov i da su ga igrači iz sjene otpisali, najbolje se da zaključiti po pisanju Jelene Lovrić, neslužbenog glasa UDBE u Hrvata. Bivša članica CK SKH – u Komunistu od 15. prosinca 1989. stoji da je među 75 članova izabranih u CK SKH i ona – je inače sklona iritantnom moraliziranju, iako bi je njen CV u demokratskoj i sređenoj državi diskvalificirao za bilo kakvo istupanje u javnosti (lustracija se naime tamo gdje je provedena uglavnom odnosila na članove CK, agente tajne policije, i slične). “Zašto stranku pokušava držati pod visokim adrenalinom potpuno nerealnom nadom da još može doći u priliku vratiti se u vlast? Zato što Milanović svoje poraze jednostavno ne može priznati? Možda. On i danas tvrdi da se SDP na recentnim izborima pokazao “jačim nego ikad”. Ali prave razloge njegova autizma u ovom slučaju treba tražiti u zamisli da se stranci ne dopusti vrijeme potrebno za “duboke introspekcije””, piše Jelena JNA. “Dok traje rat, demokracija šuti. Pa i ona unutarstranačka”, tumači nam ona očito. Nije da je napisala nešto što do sad nismo znali – no kad se ona obruši na Milanovića kao autističnog i militantnog, nedemokratskog lidera, to znači da je na “višim instancama” i u pozadini Milanović već otpisan. Da su njegove šanse da opstane na čelu SDP-a jako, jako slabe. Ne zato što je Jelena naročito dobar prognostičar, već zato što ima pristup senatorima ljevice u Hrvata od Manolića na dalje.

Pa kad ona napiše kako se Milanović sukobljavao s njoj mrskim HDZ-om “uglavnom oko ničega” – “Malo su se tukli oko svjetonazorskih pitanja, uglavnom na liniji ustaše – partizani, s ekstenzijom prema ćirilici, ali ni tu situacija nije crno-bijela”, kaže Jelena JNA, pa još doda kako “Milanović grmi protiv HDZ-ove proustaške koalicije, ali sam je bio spreman na pakt s Glavaševom strankom, koja se predizborno – da ne bude zabune! – odjenula u crne košulje” – to treba čitati kao “stari, žao mi je, ali mi smo te otpisali”. A kad usto i konstatira kako je “car gol” – upučujući to i Karamarku i Milanoviću, no jasno je da to zapravo ide samo Milanovića jer Karamarko ionako nije u njenoj domeni – onda nam ne ostaje nego zaključiti da je stvar za Zorana Milanovića gotova. Izletio je iz Banskih dvora, uskoro će kako stoje stvari izletjeti i s Iblerovog trga, a priča se da bi mogao izletjeti i iz svog stana. Može li biti gore? Pa, za sad još nitko ne spominje Remetinec…

Autor: Marcel Holjevac
Izvor: ovdje

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save