Dana 15. siječnja 1992. godine je 12 zemalja tadašnje Europske zajednice priznalo Republiku Hrvatsku kao samostalnu državu. Pored priznanja članica Europske zajednice Republiku Hrvatsku su priznale i druge države tijekom 1992. godine.

Danas je mali broj zemalja koje nisu priznale Republiku Hrvatsku kao samostalnu državu. Petnaesti siječnja je spomendan kojim obilježavamo i slavimo ponovnu uspostavu hrvatske državnosti.

Hrvatska je primljena u organizaciju Ujedinjenih naroda 22. svibnja 1992. godine. Hrvatski stijeg je pred sjedištem Ujedinjenih naroda u New Yorku podignut 22. svibnja 1992. godine. Na svečanom primanju u UN hrvatsko izaslantvo vodio je prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.

Dr. Franjo Tuđman ima velike zasluge za ponovno uspostavljanje samostalne države Hrvatske jer je ujedinio domoljube u narodni pokret i organizirao domoljubne postrojbe (Policija, ZNG – HV) koje su stale na branik domovine i onemogućile zločinački naum stvaranja velike Srbije. Nažalost, međunarodna zajednica je htjela očuvati nedemokratsku komunističku državu Jugoslaviju i sa zadrškom od nekoliko mjeseci je došlo do priznanja Republike Hrvatske. Nakon što je očuvanje zločinačke tvorevine Jugoslavije postalo nemoguće došlo je do priznanja samostalnosti. Prije priznanja Republike Hrvatske agresori na Republiku Hrvatsku su napravili niz zločina (Borovo selo, Vinkovci, Vukovar, Škabrnja, Gospić i drugdje), razarali hrvatske gradove i sela (Dubrovnik, Osijek, Slavonski Brod, Karlovac, Gospić, Kostajnica i drugdje).

Nakon međunarodnog priznanja Republika Hrvatske je pristupila Partnerstvu za mir, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, prvog travnja 2009. godine je postala punopravna članica NATO saveza, a prvog srpnja 2013. godine članica Europske unije. Stoljetni san hrvatskih sinova i kćeri se konačno ostvario uz velike žrtve tijekom stoljetne borbe za neovisnost.

Treba se podsjetiti da hrvatska državnost započinje u 9 stoljeću. Dan 7. lipnja 879. godine se može smatrati datumom početka hrvatske državnosti jer papino pismo datira od tog datuma. Naime 21. svibnja 879. godine na „Blagdan Uzašašća“ papa Ivan VIII je blagoslovio kneza Branimira kao vladara Hrvatske, na dana 7. lipnja je stiglo papino pismo pa se taj datum može smatrati datumom prvog priznanja samostalnosti Hrvatske. Dan 7. lipnja se danas slavi kao dan hrvatske diplomacije.

Hrvatski kralj Tomislav je ujedinio hrvatske teritorije i bio okrunjen 925. godine. Dana 8. listopada 1075. godine u Solinu je okrunjen kralj Zvonimir. Krunu mu je poslao papa Grgur VII, što je bila potvrda Kraljevine Hrvatske kao samostalne države.

Nažalost Hrvatska je izgubila samostalnost 1102. godine. Tijekom stoljeća je bilo više pokušaja ponovne uspostave samostalnosti. U novijoj povijesti možemo navesti pokušaj Eugena Kvaternika koji je pokrenuo Rakovačku bunu, 8. listopada 1871. godine ali bez uspjeha. Raspadom Austro-Ugarske monarhije je došlo do oslobađanja Hrvatske ali ta šansa nije iskorištena već je Hrvatska ušla u državu Slovenaca, Hrvata i Srba , kasnije Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca koju je forsirala međunarodna zajednica. Godine 1929. je uvedena diktatura i naziv države se mijenja u Kraljevina Jugoslavija. Ta tvorevina je bila velikosrbijanska diktatura koja je provodila šovinstičku politiku i negirala prava drugih naroda. Komunisti su je nazvali tamnicom naroda. Velikosrbijanskoj diktaturi su se suprostavili hrvatski domoljubi i nastao je Ustaški oslobodilački pokret (godine 1929.) na čijem čelu je bio dr. Ante Pavelić. Zbog nezadovoljstva hrvatskog naroda i jake opozicije kojoj je začetnik bio Stjepan Radić (koji je smrtno ranjen u beogradskoj skupštini 1928. godine) formirana je Autonomna Banovina Hrvatska, 1939. godine. Banovina Hrvatske je nastala temeljem sporazuma hrvatske oporbe i jugoslavenske vlade i bila je pokušaj veće autonomije unutar kraljevine Jugoslavije.

Nakon raspada jugoslavenske monarhije ponovno se teži obnovi samostalne Hrvatske i tako nastaje Nezavisna država Hrvatske (NDH) (10. travnja 1941. godine) uz suglasnost Italije i Njemačke. Nezavisnu državu Hrvatsku priznale su države koje su bile uz sile Osovine (više od 20 država od tadašnjih 55 država svijeta). NDH nije mogla biti samostalna s obzirom na geopolitičke prilike koje su tada vladale u Europi. Fašistička Italija je podržala stvaranje NDH sa željom da prisvoji cijelu hrvatsku obalu. Poglavnik dr. Ante Pavelić se suprostavio traženjima Italije ali je morao pristati na neke ustupke (gubitak dijela Dalmacije) da ne izgubi sve. Njemačka je podržala svog glavnog saveznika, fašističku Italiju, pa je dio hrvatskog teritorija pripao Italiji. Međutim, Kraljevina Jugoslavija je Italiji dala djelove hrvatskog teritorija temeljem Londonskog sporazuma (1915. godine su Italiji obećani djelovi hrvatskih teritorija) i Rappalskih ugovora (1920. godine). Četnici (napomena: četnički pokret je započeo djelovati 1903. godine, dakle 25 godina prije ustaškog pokreta koji se borio za osamostaljivanje Hrvatske) su surađivali s talijanskim fašistima i dijelili hrvatski teritorij u zamjenu za izlazak Srbije na more. Komunistički povjesničari marginaliziraju davanje hrvatskih teritorija Italiji od strane Kraljevine Jugoslavije u vremenu 1918. do 1924. godine, dakle prije stvaranja Nezavisne države Hrvatske, već sve prepisuju kvislinškoj vladi Ante Pavelića. NDH nije bila u dobroj poziciji da određuje granicu prema Italiji jer je Njemačka bila na strani fašističke Italije.

Nezavisna država Hrvatske je bila važna za očuvanje hrvatskog teritorija jer je onemogućila da talijanski fašisti i četnici podijele Hrvatsku. Četnici su težili velikoj Srbiji i izlasku Srbije na Jadransko more a fašistička Italija je željela cijelu hrvatsku obalu ali je bila spremna napraviti ustupak i dati Srbiji izlazak na more.

Nažalost, hrvatski domoljubi koji su se borili za osamostaljivanje Hrvatske su se često nalazili na suprotnim stranama pa su tako tijekom Drugog svjetskog rata rođena braća bili na suprotnim stranama, jedni u vojsci NDH a drugi u partizanima. Hrvatski partizani su se borili za samostalnost Hrvatske unutar Jugoslavije (ZAVNOH, AVNOJ) ali su na kraju rata bili grubo izigrani jer su komunisti oslobodilački rat iskoristili za nametanje komunističke diktature. Nakon završetka rata nad hrvatskim narodom su komunisti i bivši četnici (koji su prešli u partizane) izvršili mnogobrojne zločine (Bleiburg, Kočevski Rog, Huda jama, Maceljska šuma, Jazovka, Zagreb i zagrebačka okolica, Daksa, Kevina jama i mnogobrojni drugi) za koje nitko nije odgovarao. Nažalost, pisci novije povijesti se služe neistinama, podmetanjima i zanemarivanjem činjenica o zločinima nad hrvatskim narodom. Svaki povijesni događaj se mora tumačiti u datom vremenu i prostoru a ne gledati ga iz pozicije pobjednika niti van vremena i prostora što se na našim prostorima radi. Laži, podmetanja, izvlačenja događaja iz vremena i prostora se ponovilo i tijekom Domovinskog rata (npr. Medački džep). Sramotno je da režimski analitičari govore o ratu kao o igri u toplom salonu. Ti koji nisu bili na prvoj crti bojišnice, koji nisu vidjeli spaljena sela, crkve, masakrirane bojovnike i civile nemaju prava govoriti o ratu jer ništa ne znaju o ratnim zbivanjima. U ratu vrijede drugi zakoni i pravila, u ratu normalan čovjek može postati zvjer zbog boli koju je izazvao neki događaj (npr. stara žena je upucala kalašnjikovom hrvatskog vojnika s leđa).

Za opstojnost naše Hrvatske moramo zahvaliti domoljubima tijekom stoljeća koji su svojom žrtvom osigurali tu opstojnost bez obzira jesu li bili na „pravoj“ ili „krivoj“ strani. Oni su bili domoljubi i voljeli su svoju Domovinu Hrvatsku, oni su postupali u najboljoj vjeri i s najboljim namjerama. Nažalost, bilo je i loših postupaka koje osuđujemo i žao nam je da je do njih došlo ali podmetanja i laži o navodnim zločinima ne možemo prihvatiti. Svatko odgovara za svoje postupke i ako je napravio zločin treba odgovarati ali za izmišljene zločine treba suditi onima koji ih izmišljaju. Za ponovno osamostaljenje Republike Hrvatske moramo zahvaliti hrvatskim braniteljima i mudrom vođenju države od strane dr. Franje Tuđmana. Gledajmo u budućnost ali ne zaboravimo prošlost jer narod bez prošlosti je izgubljen narod. Po pitanju povijesti tražimo samo istinu jer istina nas oslobađa i jača jer se hrvatski narod nema čega sramiti jer nikada nismo bili osvajači već smo branili svoju djedovinu. Čuvajmo svoju domovinu i učinimo je boljom za sve one koji žive i žele u njoj živjeti!

Dr. sc. Marko Jukić

(hrvatski domoljub i branitelj)

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save