Hrvatska javnost je zadnjih dana imala prilike da se upozna sa „repovima“ II. svjetskog rata i poraća na jedan drugi način: podsjetili su nas neki crkveni i državni čelnici iz Istre na činjenicu da je taj dio Lijepe naše pripojen Hrvatskoj slijedom pobjede „saveznika“ u II. svjetskom ratu i u vrijeme kada se našom domovinom upravljalo prema volju Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije.

Interesantno je bilo čuti kako istarski župan Ivan Jakovčić dramatično upozorava kako slučaj gdje Papa oduzima nekretnine biskupiji Porečko – Pulskoj i vraća benediktinskoj opatiji iz mjesta Praglia (talijanska pokrajina Veneto, desetak kilometara od Padove) predstavlja pokušaj dijela političkih i crkvenih krugova u Italiji da – koristeći ugled Svetog Oca Pape – ostvare reviziju Osimskih i drugih sporazuma koje su potpisale Talijanska Republika i bivša SFRJ. Od političara koji se i lokalno, i nacionalno i internacionalno hvali jednim bratskim odnosom sa Talijanima i svakovrsnim dobrim odnosima sa Italijom, doista je neobično slušati riječi koje glase: „To je suština ove nedopustive inicijative, to je flagrantan pokušaj, gdje se koristeći sporazum s trećom državom, tj. Vatikanom revidiraju ugovori između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, kao sljednice SFRJ, s Talijanskom Republikom.“ Poslije dodaje da Papa krši ugovor između Republike Hrvatske i Svete Stolice, da nas sve to uznemiruje, jer bi slučaj mogao postati presedan; „U tom slučaju neće bankrotirati samo Biskupija Porečka i Pulska, već je moguće očekivati desetke tisuća novih sličnih zahtjeva koji bi mogli dovesti u pitanje vlasništvo, ne samo u nekadašnjoj Zoni B i Istarskoj županiji, već i na području Rijeke i Dalmacije“.1

Vijest da odjednom čelnik IDS-a Ivan Jakovčić ispada tvrdi „Hrvatina“ i vodeći borac za nacionalne interese Hrvatske ipak više spada u kategoriju „interesantno“. Barem sa medijskog gledišta; politička supstanca njegovih izjava mogla bi imati i dalekosežnije posljedice, tko zna. Vijest da porečko – pulski biskup Ivan Milovan zaštitu od Pape traži kod predsjednice Vlade RH predstavlja međutim korak više: valjda je biskup u teškoj nevolji …

Ovu noćnu moru za odnose Crkve s javnošću, sa državom (tj. državama, spominje se više od jedne) i za odnose unutar Crkve pokušava Hrvatska biskupska konferencija staviti pod kontrolu izjavom koju objavljuje 4. kolovoza 2011. godine. Izjava je jedan primjer vrlo spretne komunikacije s javnošću, pa su je mnogi hrvatski mediji prenijeli u cijelosti. Učiniti ćemo to i mi:

Izjava HBK od 3. kolovoza 2011.

Budući da se u hrvatskoj javnosti putem raznih društvenih medija ovih dana višekratno moglo čuti i čitati o sporu između Porečke i pulske biskupije i benediktinske opatije Praglia u Italiji glede imovinsko-pravih odnosa, vezanih uz crkveno zemljište na području župe Dajla u spomenutoj biskupiji, smatramo potrebnim obratiti se ponajprije vjernicima, a zatim i cijeloj hrvatskoj javnosti kako bi se pridonijelo istinitomu uvidu u stvarno stanje i kako bi se otklonio neprimjeren, obmanjujući i za cijelo naše društvo štetan pristup.

Ovo prilično zamršeno pitanje treba promatrati prije svega kao unutarcrkveno pitanje, ne zanemarujući ni ostale vidike.

Ono je proizašlo iz postupanja fašističkoga, a zatim komunističkoga režima koji su proganjali njima nepodobne ljude dokidajući temeljna ljudska prava, oduzimajući imovinu, kako pojedincima, tako i institucijama, među kojima su se našli i benediktinci u Dajli.

Naime, ne ulazeći u odluke hrvatskih pravosudnih tijela i razloge tih odluka, ostaje činjenica da je godine 1999. benediktinska imovina pripala župi Dajla u Porečkoj i pulskoj biskupiji.

Ubrzo nakon toga, Biskupija i benediktinci opatije Praglia, kao dvije crkvene pravne osobe, znajući dobro što se sve događalo s oduzimanjem i vraćanjem imovine, nastoje na temelju kanonskih propisa pronaći najbolji način da ono što je vraćeno bude pravedno podijeljeno.

Ne želeći ni na koji način dovoditi u pitanje Osimske i Rimske sporazume, crkveni su subjekti međusobno isključivo željeli doći do pravednosti, pri čemu je razumljivo nastojanje i jedne i druge strane da zagovara vlastite interese.

Nakon što su u rješavanju spora svoj doprinos dale Kongregacija za biskupe te Kongregacija za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života, između Porečke i pulske biskupije te benediktinske opatije Praglia došlo je do dogovora da se imovina podijeli na pola.

Taj su dogovor zainteresirane strane potpisale u Rimu 17. svibnja 2006. godine. Budući da zainteresirane strane nisu mogle realizirati dogovorenu podjelu, Sveti je Otac 2008. godine imenovao kardinalsku komisiju koja je imala za cilj provesti već raniji dogovor između Porečke i pulske biskupije te benediktinske opatije Praglia.

Kardinalska komisija je u studenom 2010. godine rezultate svog rada predala Svetom Ocu, na temelju kojih je on donio svoju odluku.

Nije potrebno ovdje iznositi sve moguće razloge koji su vodili biskupa porečkoga i pulskoga mons. Ivana Milovana da ne potpiše zaključni dokument kojim se završavaju višegodišnji pregovori.

No, nužno je reći da je Sveti Otac imenovao svoga povjerenika kao potpisnika toga dokumenta da bi se mogle provesti unutarcrkvene odluke kojima se nipošto nije kanilo štetiti Porečkoj i pulskoj biskupiji.

Upravo suprotno, bez takvih dogovora ostali bi nejasni odnosi među institucijama unutar iste Crkve, što ne bi pridonosilo rastu u evanđeoskome duhu.

Mi biskupi i dalje ćemo – poštujući različitost stavova i mišljenja u raspravama – gajiti i razvijati crkveno zajedništvo.

Ostajemo čvrsti u jedinstvu biskupske službe, osobito u poštivanju odluka i u ljubavi prema Svetomu Ocu, Svetoj Stolici te prema raznim crkvenim institucijama, zalažući se za pravednost i otklanjajući sve ono što bi moglo narušiti mir među vjernicima, narodima i državama.

Kako se to pokazalo puno puta u prošlosti, samo vođeni istinom i pravednošću možemo svjedočiti i svoju ljubav prema hrvatskoj domovini.

I onda, je li u pravu biskup iz Poreča, ili opat iz Praglije? HBK ne želi, te zapravo i nije kvalificiran da daje takve prosudbe o jednom kompliciranom pravnom pitanju.

Situacija nije posve jasna; zacijelo ne bismo bili u stanju komplicirani pravni spor oko vlasništva nekretnine u Dajli dobro sagledati čak ni da su nam na raspolaganju sve činjenice koje u svojim spisima imaju Općinski sud u Bujama i kardinalska komisija u Rimu.

„Pravna i gospodarska pitanja“

Znamo da se u člancima 2. -5. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima iz 1998. godine2 RH obvezala na što potpuniji način obeštetiti Katoličku Crkvu za dobra koja su joj bila oduzeta za vrijeme komunističke vladavine. Tih dobara je u doba „prije Josipa Broza“ bilo mnogo, i bila su ustrojena na način da omogućuju uredno financiranje crkvenih ustanova – od župa do sjemeništa. Tako je u župi gdje živim imala Crkva pet hektara dobre zemlje, taman koliko je župniku trebalo da nadopuni očekivane prihode od vjenčanja, sprovoda i nedjeljne lemozine. Gradske župe su često imale u vlasništvu razne poslovne prostore čiji su prihodi uglavnom pokrivali održavanje crkvenih zgrada, možda i kakvu stipendiju sjemeništarcima … Komunisti su sve to lijepo nacionalizirali, a Katolička crkva je one mršave prihode od lemozina desetljećima nadopunjavala pomoći od crkvenih ustanova iz Njemačke, darežljivošću gastarbajtera i raznim improvizacijama. A nije se od Crkve više ni očekivalo da drži tamo neke škole, ubožnice … sve je te obveze država lijepo uzela sebi. Pa je onda uzela i odgovarajuće nekretnine; naposljetku i prihode koji su za sve to potrebni.

Nakon desetljeća boravljenja u siromaštvu i prikupljanju milodara, nema hijerarhija domaće Crkve više ni osobitog iskustva u gospodarenju (mimo poslovičnog prikupljanja milodara za izgradnju nove crkvene zgrade), niti neke osobito vrijedne gospodarske imovine.

Naravno da u kapitalističkoj zemlji (što je Hrvatska, eto, postala) financiranje ovećeg personala, održavanje mnoštva zgrada i organizacija takvih djelatnosti kao što su crkveni vrtići i srednje škole zahtijeva stanovite stabilne prihode – koje uopće nije normalno u cijelosti prevaliti na državni proračun. I onda se u čl. 2. Ugovora o gospodarskih pitanjima iz 1998. godine, „u želji da financiranje Katoličke Crkve bude uređeno na suvremen i djelotvoran način, u skladu s demokratskim društvenim ustrojem Republika Hrvatska obvezuje da će … Katoličkoj Crkvi vratiti imovinu koja joj je oduzeta u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koju je moguće vratiti prema zakonskim odredbama …  naći odgovarajuću zamjenu za dio dobara, koji nije moguće vratiti … isplaćivati pravnim osobama Katoličke Crkve naknadu u novcu za ostalu imovinu koja neće biti vraćena“. U članku 5. Sporazuma obvezuje RH da će „pravnim osobama Katoličke Crkve od godine 2000., kao naknadu za oduzeta dobra koja nije moguće vratiti isplaćivati primjerenu novčanu naknadu u četiri godišnja obroka .. ukupan iznos naknade za oduzetu imovinu, koja će se isplaćivati u novcu, utvrdit će crkveno-državno povjerenstvo stručnjaka na temelju procjene vrijednosti tih dobara…mjerodavno tijelo Republike Hrvatske isplaćivat će Katoličkoj Crkvi novčani iznos svaka tri mjeseca na račun Središnjeg fonda Hrvatske biskupske konferencije za crkvene ustanove. Središnji fond će dospjeli iznos dostavljati (nad)biskupijama te ustanovama posvećenog života i družbama apostolskog života, na temelju vrijednosti oduzete imovine.“

Inteligentna osoba može pretpostaviti, da provedba ovih pravnih odredbi zahtijeva mnogo posla, i da nije uvijek posve jednostavno utvrditi koju je imovinu „moguće vratiti prema zakonskim odredbama“. Ima „crkveno-državno povjerenstvo“ još i kompliciranu zadaću da procjenjuje vrijednost oduzetih dobara (da li prema cijenama nekretnine iz 1940.-ih ili onim današnjim, da li prema stanju nekretnina iz 1940.-ih ili prema današnjem), a i davanje „odgovarajuće zamjene za dio dobara koji nije moguće vratiti“ je ajme meni posao. Što je odgovarajuće, a što nije, pa koliko zapravo vrijede te nekretnine (npr. koliko vrijedi zgrada vojarne, u koju će Crkva useliti neku školsku ustanovu ili starački dom – „Plavi oglasnik“ sav vrvi ponudama za prodaju vojarni; tržišnu cijenu takvih objekata možete saznati kod svakog agenta za nekretnine ili kod referenata koji razrezuju porez na promet nekretnina).

Spominju se i “nekretnine koje nije moguće vratiti prema zakonskim odredbama”. To bi u slučaju Dajle valjda bila zemljišta na kojima je niknulo današnje naselje Dajla, imaju te kuće svoje zakonite vlasnike i ne mogu se stoga vratiti Crkvi.

A da, u Ugovoru iz 1998. godine se govori o „pravnim osobama Katoličke Crkve“, u koju kategoriju svakako pripadaju i crkvene ustanove iz Italije. Neke od njih su svoje nekretnine u Hrvatskoj svojedobno prepustile domaćim provincijama istih redova (talijanski kapucini hrvatskim kapucinima, talijanski isusovci hrvatskima … tko će znati na koji je to način bilo ugovarano prije pol stoljeća), benediktinci iz Praglie nisu, jer nakon konfiskacije 1948. godine nisu ni imali što ostavljati. Tko bi se tog pitanja sjetio 1998. godine.

I da, odredbe Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima iz 1998. godine su za Crkvu mnogo „darežljivije“ od odredbi ranijeg Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine iz 1996. godine. Crkva je bila prema odredbama tog zakona već ranije – u prvoj polovini 1997. godine – podnosila zahtjeve za povrat imovine; međutim su odredbe tog zakona doista „škrte“. Ako bivši vlasnici, odnosno njihovi nasljednici nemaju sreću da nekretnina Državi stvarno uopće ne treba, oni dobiju naknadu koja je za državu otprilike onoliko jeftinija od stvarne vrijednosti oduzete imovine, koliko su jeftiniji za stanare bili „društveni stanovi“, a za novopečene kapitaliste dionice „pretvorenih poduzeća“ početkom 1990.- ih (te onda proizlazi da su „bivši vlasnici“ ti, koji efektivno plaćaju popuste „stanarima“ i „biznismenima“; možda i stranim bankarima koji su domaće bankarstvo također pokupovali po smiješnim cijenema). Odnos između Zakona o naknadi iz 1996. i Ugovora sa Svetom Stolicom iz 1998. godine nije 100% jasan; također nije jasan odnos između Ugovora sa Svetom Stolicom iz 1998. godine i Osimskih sporazuma iz 1975. (prema čijim su odredbama benediktinci dobili stanovito obeštećenje, u visini koja predstavlja samo mali dio “brojki” koje se danas spominju). Neki pravnici bi htjeli da Osimski sporazumi imaju prednost; među njima je i naš predsjednik Ivo Josipović 3 (sve sam Ivo do Ivana, na ovoj našoj hrvatskoj strani).

U svakom slučaju, „dušu dalo“ za dugotrajno sudovanje. Tako tipično izgledaju slučajevi koje u „šestom stupnju“ preispituje Europski sud za ljudska prava u Strassbourgu.

Benediktinci iz Praglie: njihova povijest

A naravno, treba i benediktincima novca, imaju i oni svoju priču sa nacionalizacijama. Pogledajmo zapravo njihovu povijest.

Na stranicama ove opatije4 (za one koji ne znaju, opat ima u okvirima opatije ovlasti slične onima koje ima biskup prema biskupiji – „moderniji“ redovi osnovani u drugom tisućljeću, kakve imamo u Hrvatskoj, opata nemaju) nalazimo da je benediktinski samostan ondje osnovan u XI. stoljeću, pod zaštitom velikaše obitelji Maltraverso. Papa Kalist II. dao je 1123. godine bulu prvom opatu Iselbertu iz Tadija. Car Fridrih II daruje 1232. godine opatiji iznimno veliki zemljoposjed (četiri grofovije); benediktinci su očito bili brojni i obavljali društvene funkcije koje su bile važne za šire područje države. Veličanstveni samostan (gotički, sa elementima rane renesanse) kakav danas možemo vidjeti je plod obimnih rekonstrukcija iz razdoblja 1460. – 1550. godine.

I onda dolazi 1806. godine Napoleon, koji nacionalizira samostan i njegova imanja. Taj je vladar Europe svoju rastrošnu vojnu mašineriju uglavnom financirao nacionalizacijom i potom brzom rasprodajom crkvenih dobara: Katolička Crkva je uglavnom držala u vlasništvu 20 – 25 % zemljišta u katoličkim zemljama, pa se na rasprodajama te imovine (u tim su privatizacijama mnogo profitirali Napoleonovi kolaboracionisti, tj. članovi lokalnih masonskih loža koje su po Europi osnivali Napoleonovi pukovnici i generali) moglo prikupiti mnogo novca. Poslije su se sredstva potrebna za uzdržavanje svih tih bolnica, sirotišta i škola koje je ranije držala Crkva riješilo tako da ih je preuzela država (sa idejom da će, naravno, državni službenici raditi savjesnije i bolje nego časne sestre i fratri), a država je naravno podigla poreze koliko joj je već trebalo.

Veliki samostan bez imanja se nije mogao održavati; čak niti poraz „Cara Francuza i kralja Italije“ i ukidanje protucrkvenih zakona pod novim vlastima 1814. nije opatu omogućio da ponovo uspostavi monastički život. Uz potporu austrijske države, koja je sada vladala nekadašnjim područjem Republike Svetog Marka, život opatije ponovo počinje 1834. godine. Bog je providio i za dostojno uzdržavanje : grof Francesco Grisoni ostavlja oporukom 1841. godine iznimno lijepo i bogato poljoprivredno dobro Dajlu. Dajla je okalitet blizu Novigrada u Istri, čije dojmljive slike mogu čitatelji pogledati na internetu; sadašnje istoimeno naselje je oko omanja niknulo u drugoj polovini XX. stoljeća. Grofu je naime bio u dvoboju poginuo jedini sin i nasljednik, pa je prosudio da će za njegovu lozu osuđenu na izumiranje od najveće koristi biti molitve redovničke zajednice za svoje dobročinitelje.

Povijest ima i daljnje obrate: nakon što 1866. godine Austrija gubi u Ratu sa Pruskom, trupe mlade talijanske kraljevine6, koje su u ratu pripomogle na strani pruskog kralja Wilhelma i kancelara mu Bismarcka, ulaze u Padovu. Povijest Opatije bilježi da je 4. lipnja 1867. godine, primjenom zakona od 7. srpnja 1866. – kojom su bile ukinute sve redovničke zajednice u Italiji – redovnička zajednica bila raspuštena po drugi put. Sve nekretnine Opatije koje se sada nalaze na teritoriju Italije, bivaju nacionalizirane. Kanonsko pravo Crkve se nije poklapalo sa državnim talijanskim zakonom (te, koliko se Crkve tiče, nije Opatija prestala postojati zato što je talijanski kralj tako propisao). Austrijska država je prihvatila da većina monaha „optira“ za Austriju – i doseli se u Dajlu.

Koristeći bolje odnose između Crkve i Države u Italiji, ovi „austrijski“ redovnici uspijevaju 1900. godine otkupiti degradirani samostan – iz kojega su odnesena umjetnička djela, te se čak niti u velebnoj samostanskoj crkvi nije već dugo slavila misa – od bankara koji su ga u međuvremenu kupili na dražbi. Prva dvojica benediktinaca su se u obnovljene prostorije samostana uselila 1904. godine. Dalje bilježe kronike da je u II. svjetskom ratu cijela redovnička zajednica bila angažirana na „spašavanju civila i vojnika, Hebreja i arijaca, domaćih i stranaca, posvećenih osoba i laika“, uz to su od ratnih razaranja i pljačke spašavali razna kulturna dobra – među kojima su se našla čak i četiri brončana konja iz bazilike sv. Marka u Veneciji. Prije dvadesetak godina osnovali su malu benediktinsku „filijalu“ u Bangladešu.

I da, „partizani“ su ih 1948. godine istjerali iz Dajle. Hrvatski povjesničar Stipan Trogrlić bilježi da je benediktinski samostan u Dajli s „uzor imanjem“ od 586 ha obradive zemlje – nakon što je već 19. prosinca 1946. na stranicama „Glasa Istre“ objavljen članak pod naslovom „Ostaci fašizma u samostanu Dajla kod Umaga“ u kojem se djelovanje benediktinaca prikazuje kao dio vatikanske zavjere, zaredale tu tijekom kolovoza 1947. godine tri provale u samostan, da bi naposljetku 29. kolovoza 1947. godine bila uhvaćena četiri redovnika, kojima su redovnici iz Praglie ostavili brigu za samostan i imanje. Redovnici Teodor Amato, Alfonsko del Signore, Amroggio Segatori i Mauro Leilo osuđeni su na „gubitak slobode i prisilni rad“ u trajanju od četiri mjeseca do godinu i pol. Navodno su se bavili „privrednim kriminalom“ – izvozili su poljoprivredne proizvode u Italiju, sakrivali gorivo (500 litara) i poljoprivredne strojeve od narodnih vlasti, te su ilegalno kupovali tzv. „jugolire“ i lažno prijavljivali samostanske poljoprivredne prinose (pronađeno je kod njih 100 kila “neprijavljene” svinjske masti). Sva dobra samostana, kao imovina narodnih neprijatelja, odmah je konfiscirana. Povjesničar bilježi: „Reorganizirano na komunističkim zadružnim načelima samostansko uzor imanje ubrzo je doživjelo svoju devastaciju i propast.“6 

Na crkvi sv. Ivana Krstitelja u Dajli i drugim zgradama u Dajli i danas stoje štukature sa „medaljonima sv. Benedikta“.

Biskupija je prihode od prodaje zemlje u Dajli iskoristila za obnovu raznih crkvenih zgrada. Biskupija danas ponovo vodi gimnaziju, ima sjemenište, postoji dom za stare svećenike, starački dom za laike, crkveni vrtići … malo tko bi u Istri bio „zahvalan“ da novci od prodaje tih nekretnina (nije se baš nešto govorilo da bi talijanski benediktinci htjeli otvarati samostan u Istri) odu za Italiju.

Papa

I dobro, koji su zaključci? To će trebati pričekati, do tada nam je važno što je o stvari odlučio  Papa:

Ja, Benedikt XVI

imajući na umu dugogodišnji spor između benediktinske Opatije iz Praglie i Biskupije Porečke i Pulske, koji se odnosi na dodjelu i podjelu imovine, koju je kao zapis ostavo Grof Francesco Grisoni svojom vlastoručnom oporukom od1841. u korist navedene Opatije;

primajući na znanje zaključke, do kojih je dana 18. studenog 2010. godine došla posebna Kardinalska Komisija, osnovana dana 21. studenoga 2008. godine, koji su meni predočeni i koje sem izričito potvrdio;

utvrđujući sa žaljenjem, da je Biskup Biskupije Porečke i Pulske odbio i da odbija pristupiti pred imenovanog javnog bilježnika, dr. Denisa Krajcar, radi potpisivanja Sporazuma o nagodbi sa Abbazia di Praglia, u tekstu kojega je utvrdila citirana Kardinalska Komisija;

radi zaštite pravde i dobrobiti Crkve;

na temelju redovne, vrhovne, potpune, izravne i univerzalne ovlasti nad Crkvom, koju na temelju moje službe mogu uvijek i slobodno izvršavati (cf. can. 331. Zakona i kanonskog prava), i derogirajući u ovom slučaju can. 393., koji dodjeljuje Biskupu biskupije zakonsko zastupanje u svim pravnim poslovima Biskupije,

IMENUJEM

Nj. Ekscelenciju gdina Mons. Santos Abril y Castello, rođenog u Alfambra (Španjolska) dana 21. rujna 1935. godine, Nadbiskupa titulara Tamade, Vice Camerlenga od S.R.C., za Povjerenika ad actum, radi definitivnog rješenja gore opisanog spora; te ga precizno upućujem i ovlašćujem da može zaključiti i potpisati u ime i za račun Biskupije Porečke i Pulske i Župne Sv. Ivana Krstitelja (nazvana Župa Dajla), i to umjesto Biskupa Mons. Ivana Milovana, zakonskog zastupnika Biskupije Porečke i Pulske i umjesto Župnika Milevoja Korena, zakonskog zastupnika Župe Sv. Ivana Krstitelja, „Sporazum o uređenju međusobnih odnosa“ (između navedena dva subjekta i Abbazie di Praglia), čiji je integralni tekst priložen ovom aktu i čini njegov sastavni dio, zajedno sa svim aktima koje bude pripremio imenovani Javni bilježnik, a koji su potrebni radi ispunjenja i izvršenja Sporazuma u hrvatskom pravnom sustavu.

Nj. Ekscelencija Povjerenik treba postupiti sa maksimalnom žurnošću, te u dogovoru sa Opatom Samostana u Pragli i sa imenovanim javnim bilježnikom dr. Denisom Krajcar, dogovoriti datum zaključenja Sporazuma.

U Vatikanu, 6. srpnja 2011. godine

[1] Citati prema: „Dio političkih i crkvenih krugova Italije pokušava ostvariti reviziju Osimskih sporazuma“, izvješće sa konferencije I. Jakovčića za novinstvo održane u Umagu 31.7.2011., izvještaj „Dnevnik.hr“ http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ovo-je-pokusaj-dijela-politickih-i-crkvenih-krugova-u-italiji-da-ostvare-reviziju-osimskih-sporazuma.html

[2] http://narodne-novine.nn.hr/medunarodni/default.aspx

[3] „Josipović za angažman DORH-a u svezi s Dajlom“, „Glas Istre“ 01.08.2011. http://www.glasistre.hr/hrvatska/vijest/340713

[4] http://www.praglia.it/storia.htm; http://www.praglia.it/Sito%20inglese/History.htm

[5] Italija je nastala ujedinjenjem raznih država na Apeninskom poluotoku sa Pijemontom 1861. godine

[6] Trogrlić, Stipan, „Represija jugoslavenskog komunističkog režima prema Katoličkoj Crkvi u Istri (1945.-1947)“, Croatica Christiana Periodica Vol. 65, kolovoz 2010., str. 157 – 158

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save