‘BRATSTVO I JEDINSTVO JOSIPOVIĆA I KOSOR’
Ugovor s đavlom Bila je to najveća organizirana pljačka u povijesti: svekoliko veće i vrjednije privatno vlasništvo je revolucionarnim načinom postajalo društveno, tj. državno. A u stvarnosti gospodar opljačkanoga je bio partijski vrh na čelu s J. B. Titom, piše Josip Jurčević
Sve što postoji i što se događa na ovome svijetu nije uopće ni jednostavno niti jednoznačno. Ne odnosi se ovo samo na ono što je komplicirano po svojem sadržaju. Svaki čovjek, svaka institucija, svaka stvar, svaki događaja i sve ostalo uvijek u sebi sadrže svekoliku različitost i složenost, koje su često rastegnute do kontradiktornosti. Netko ili nešto što je lijepo istovremeno u sebi sadrži i ružnoću. Nešto što je dobro, sadrži i zlo, itd.
Ova životna istina je sažeta u običnoj izreci: „Svaka medalja ima dvije strane“ ili „Sve ima lice i naličje“. Ako nam se slučajno pričini da je bilo što jednostavno i jednoznačno budimo sigurni da smo u teškoj zabludi. Ako smo uvjereni da je netko ili nešto dobro, lijepo, korisno itd., lako ćemo pronaći nekoga tko će tvrditi da je to isto loše, ružno i štetno.
Ta složenost predstavlja istovremeno bogatstvo i prokletstvo svijeta, te je ishodište mnogih neslaganja, nesigurnosti i sukoba koji stalno postoje u svijetu. Stoga je osnovni problem svakog čovjeka i cijelog svijeta u održavanju kakve-takve ravnoteže između unutarnjih složenosti i kontradikcija s kojima su svi i sve obilježeni.
Ovi problemi su posebno teško nazočni u većini hrvatskih iskustava. Naročito suvremenih. Stalno smo razapeti između suprotstavljenih krajnosti. Ne postoji barem donekle uravnoteženo suglasje i pouzdanost između osnovnih i lako prepoznatljivih činjenica, percepcija, stanja i znanja.
Primjerice, velika većina građana je na temelju osobnih iskustava, kao i općih uvida, uvjerena da je opljačkana, prevarena, obespravljena i da živi loše, a gospodari Hrvatske tvrde potpuno suprotno. A ista je situacija i sa jednostavnijim pitanjima.
Ili, primjerice, većina hrvatskih građana iz svojeg iskustva zna da je komunizam bio zločinački sustav, a gospodari Hrvatske tvrde suprotno. Isto tako, još veća većina hrvatskih građana iz svojeg iskustva zna tko su heroji a tko zločinci u Hrvatskom domovinskom ratu, a gospodari Hrvatske tvrde i presuđuju suprotno.
No, u toj dugotrajnoj i uobičajenoj razapetosti između lica i naličja u Hrvatskoj, neočekivano se proteklih dana hrvatska javnost upoznala sa postojanjem dramatičnog i veoma poučnog svjetskog pitanja: tko je vlasnik jednog relativno malog dijela teritorija u hrvatskoj župi Dajla u Istri, te tko je nadležan za rješavanje toga pitanja?
Raspon lica i naličja
Netko će možda pomisliti kako se tu ipak radi o problemu koji nije ni za Hrvatsku bitan i poučan, a kamoli da je to svjetski zanimljiv i značajan problem. No, ako se samo osvijesti tko su akteri toga problema, koji su se do sada oštro i jasno javno očitovali, postaje očigledan svjetski razmjer dubine i širine problema.
U spor je izravno uključen Sveti Otac (Benedikt XVI) koji je (doživotno) istovremeno najviši vjerski autoritet Katoličke crkve i poglavar države (teritorija) Vatikan, nad kojim je politički suverena Sveta Stolica koja je subjekt međunarodnoga prava. Vatikan je – brojem stanovnika i površinom – najmanja država svijeta, ali Sveta Stolica ima golem opći svjetski utjecaj, a Sveti Otac je jedna od nekoliko najutjecajnijih osoba u svijetu.
Osim Svetog Oca u spor je na jednoj strani izravno uključeno papinsko kardinalsko povjerenstvo koje čine tri kardinala (jedan od njih je i nadbiskup zagrebački Josip Bozanić), te Benediktinski samostan iz Praglie u Italiji (Benediktinci su najstariji crkveni red u zapadnom svijetu) i jedan biskup iz Španjolske. Druga strana u sporu je Porečko-pulska biskupija i župa Dajla, te Hrvatska biskupska konferencija koju čine svi biskupi u Hrvatskoj.
U spor je, naravno, uključena i država Republika Hrvatska sa nizom svojih državnih institucija i jedinica lokalne uprave i samouprave, te niz veoma zanimljivih pravnih i fizičkih osoba koje se polako javno otkrivaju.
Kad se promatra crkvena razina, nedvojbeno je da se radi o jednom od najtežih javno poznatih unutarcrkvenih sukoba, koji može imati nesagledive i višestruko negativne posljedice po Rimokatoličku crkvu općenito, kao i za crkvu među Hrvatima (u RH, BiH i iseljeništvu). Unutarcrkveni vlasnički i imovinski spor između Benediktinskog samostana (u Italiji) i većine crkvene hijerarhije u Hrvatskoj zasigurno predstavlja tek neznatni vršak goleme ledene sante koja ima duboke povijesne tragove.
Ovdje je dostatno tek podsjetiti na neke „novije“ veoma složene i vremenski dugačke (još trajuće) unutarcrkvene sukobe koji imaju i sve svjetovne dimenzije (političke, geostrateške, imovinske, psihološke itd.), a u njih je uključen i Rim i crkva u Hrvatskoj. Radi se o unutarcrkvenom (katoličkom) upravljačko-imovinskom sukobu u BiH koji je započeo 1878 . g. i koji na različite prikrivene i pojavne načine nije ni do danas dovršen, niti mu se vidi kraj. U nekoliko proteklih desetljeća taj sukob je javno najočitiji glede crkvenog statusa ukazanja Gospe u Međugorju.
Treba naglasiti da taj dugi unutarcrkveni sukob u BiH cijelo vrijeme bitno određuje, između ostalog, nacionalni i politički položaj Hrvata u BiH, jer su nastanak i djelovanje hrvatskih nacionalnih i političkih institucije u BiH bili i ostali neraskidivo povezani s crkvom.
I u Hrvatskoj je cjelokupni povijesni i aktualni društveni, nacionalni i politički identitet i život stoljećima nastajao te bio i ostao povezan s crkvom. Ne toliko izravno i vidljivo kao u BiH, ali temeljna dubinska povezanost je nedvojbena. Stoga, tj. zbog specifičnih prilika u Hrvatskoj, primjerice još nije javno vidljiv unutarcrkveni, društveni, nacionalni i politički teret kojeg predstavlja nelogični status Zadarske biskupije. Možda će se i on javno dimenzionirati u nastavku ovog vlasničko-imovinskog spora u Istri.
Nije potrebno naglašavati kolika je bila uloga Svete Stolice i Ivana Pavla II u međunarodnom priznanju Republike Hrvatske, te u aktualnom javnom i političkom životu. Ovo je prvi javni i izravni sukob između RH i Svete Stolice, a u sukobu se miješaju državne, svjetovne pravne i vjerske sastavnice.
No, kolumna je prostor na kojem se ne mogu ni naznačiti sve iznimno važne hrvatske dimenzije koje je otvorio javni sukob glede ovog vlasničko-imovinskog spora, a pogotovo se ne može ulaziti u razmatranje negativnih utjecaja koji će ostati na općem svjetskom duhovnom autoritetu Svetog Oca.
Međutim, Rubikon je sigurno prekoračen, jer Sveti Otac je zbog naizgled banalnog imovinskog spora, posegnuo za neuobičajenom jednominutnom suspenzijom biskupa Ivana Milovana, koji se nije htio pokoriti problematičnoj odluci pape i njegovog kardinalskog povjerenstva, a niti to namjerava nadalje učiniti ni on niti Hrvatska biskupska konferencija (kao proizlazi iz dosadašnjih javnih očitovanja). Ako to kojim slučajem i učine, priči sigurno neće biti kraj, jer su u nju već uključeni krajnje nemoralni politički i drugi pljačkaški interesi u Hrvatskoj i svijetu, za koje ne postoje nikakvi Rubikoni.
Stoga će za sva razmatranja mnogobrojnih posljedica ionako biti dovoljno budućeg vremena, a sada je najkorisnije razjasniti osnovne povijesne okolnosti i aktere koji su doveli do ovoga spora. Tim više jer je ovaj spor tipičan i za temeljitije prepoznavanje svega negativnog što se događa u Republici Hrvatskoj.
Ugovor s đavlom
I ovaj konkretni, kao i mnogi drugi problemi započeli su završetkom Drugog svjetskog rata kada je režim komunističke Jugoslavije krenuo u sustavnu pljačku velike većine privatnog vlasništva u Hrvatskoj i drugim dijelovima bivše Jugoslavije. Bila je to najveća organizirana pljačka u povijesti: svekoliko veće i vrjednije privatno vlasništvo je revolucionarnim načinom postajalo društveno, tj. državno. A u stvarnosti gospodar opljačkanoga je bio partijski vrh na čelu s J. B. Titom.
Stručno se to zvalo promjenom vlasničkih odnosa. Konfiskacijom, nacionalizacijom i drugim oblicima nasilja, preko noći su mnogobrojne osobe ostajale bez svojih zemljišnih posjeda, tvornica, banaka, obrta, zgrada, stanova i druge imovine. Usput, kako bi se pljačka javno opravdavala, režim je proglasio ratnim zločincima i narodnim neprijateljima veliki broj imućnijih osoba koje nisu sudjelovale u ratu ni oružano niti politički.
Najčešće kazne su bile vješanje, strijeljanje ili dugogodišnje zatvaranje u komunističke logore. Veliki broj pogubljenja dogodio se bez suđenja, ali su presude pisane posthumno, kako bi se legalno uknjižila promjena vlasničkih odnosa. Svaka presuda obvezno je sadržavala i refren-odredbu: „konfiskacija cjelokupne imovine“.
Istu sudbinu je doživjela i Katolička crkva, kojoj je jugoslavenski komunistički režim opljačkao više od 70% cjelokupne imovine, uključujući i dio u Istri koji je sada predmet spora. Usput je komunistički režim i pogubio više od 600 svećenika, časnih sestara i sjemeništaraca.
Posebno veliki i dugotrajni „poratni“ zločini i nasilja vršeni su nad pučanstvom i crkvom u Istri, u kojoj je Drugi svjetski rat okončan tek 1954. godine. Dakle, punih devet godina kasnije nego je isti rat završen u svijetu.
Godinu dana prije kraja Drugog svjetskog rata u Istri, bivša Jugoslavija je prekinula odnose sa Svetom Stolicom (1953. g.). No, međunarodne okolnosti, politički, crkveni i ostali interesi doveli su 1966. g. do, dugo pripremane, obnove odnosa između međunarodnih pravnopolitičkih subjekata – komunističke Jugoslavije i Svete Stolice. I danas su javno nepoznati pregovarački detalji i sve odredbe tog međudržavnog ugovora. Jedna od nepoznanica – tada i danas – bila je u činjenici da se svećenik Krunoslav Draganović iznenada (1967. g.) iz iseljeništva vratio u bivšu Jugoslaviju, a misterioznim je ostao motiv i način njegova povratka, te razlozi zbog kojih ga režim nije procesuirao, iako ga je smatrao državnim neprijateljem broj jedan.
Nešto kasnije, 1975. g. potpisan je tzv. Osimski ugovor (Osimo je grad u Italiji), tj. međunarodni ugovor između država Jugoslavije i Italije, s kojim je riješen niz međusobnih spornih graničnih i drugih pitanja. Ugovor je uključivao i sporazum o naknadi za imovinu koju je bivša Jugoslavija konfiscirala i nacionalizirala u bivšoj zoni B (Istri). Dio toga fiksnog duga (35 milijuna US dolara) naslijedila je Republika Hrvatska nakon raspada Jugoslavije. Na taj način formalnopravno je riješen i problem naknade talijanskom Benediktinskom samostanu.
Međutim, početkom 1990-ih i u Hrvatskoj je otvoren problem povratka imovine ili nadoknade za masovnu pljačku koju je počinio komunistički režim. No, iako postoji određena pravna regulativa, stvarni proces povratka ili nadoknađivanja suočen je sa nepremostivim i različitim preprekama. Stoga je veoma mali broj oštećenih ili njihovih pravnih slijednika koji su ostvarili bilo kakvu zadovoljštinu.
Među njima je i Katolička crkva u Hrvatskoj, kojoj je vraćen veoma mali postotak opljačkanoga. Pitanje neke nedostatne nadoknade je uključeno u javnosti još cjelovito nedostupne međudržavne ugovore između RH i Svete Stolice, te u različite vrste izravnih ili posrednih (neformalnih i moralno upitnih) dogovora koje postižu različita državna, lokalna i stranačka tijela upravljačkih struktura RH sa pojedinačnim biskupima, župnicima i crkvenim redovima.
Na taj način su i dijelovi crkve postajali polako uvučeni u đavolske ugovore sa đavolskom upravljačkom strukturom u Republici Hrvatskoj, a opravdanje tog čina može se ponekad čuti u naivnim svećeničkim sugestijama vjernicima da treba politički podupirati navodno manje zlo. A glavni cilj đavolske upravljačke strukture u Republici Hrvatskoj je nakon 1990. g. ostao isti kao što je bio i 1945. godine: sustavna promjena vlasničkih odnosa. Samo se sada – u ovih dvadesetak godina – sve društveno, tj. zajedničko (a to je praktično sve što vrijedi u Hrvatskoj) pretvara u privatno.
Taj proces goleme sustavne pljačke – koja se naziva tzv. pretvorbom, privatizacijom, privatno-javnim partnerstvom itd. – nastoji se legalizirati nelegitimnim zakonima i korupcijskom upravljačkom praksom, koja uključuje malobrojne asocijalne i nemoralne podobnike, a isključuje većinu građana i uspješnih poduzetnika.
O čemu se radi i tko su podobnici najzornije svjedoči činjenica da se do sada u Hrvatskoj sve događa prema privatizacijskom modelu kojeg je osmislila i započela provoditi posljednja jugoslavenska vlada (na čelu s Antom Markovićem), a ta struktura i danas gospodari Hrvatskom. Državne i političke promjene koje su započele 1990-ih nisu im predstavljale ozbiljniju prepreku.
Stoga će biti iznimno zanimljivo i poučno pratiti spor oko posjeda i imovine u Istri, jer već i sada su isplivale kapitalne naznake. Ponajprije je začudno da je „povrat“ značajne imovine Porečko-pulskoj biskupiji tekao veoma brzo (u odnosu na druga uzaludna crkvena traženja), te da je ta imovina veoma brzo pretočena mreži privatizatorske strukture s prostora bivše (ili buduće) Jugoslavije, koja će valjda uskoro postati javno poznatija.
Tim više je začudno, jer se radi o imovini za koju je Osimskim sporazumom isplaćena naknada. To znači da je upravljačka struktura u Hrvatskoj jednostrano prekršila Osimske sporazume tijekom igre u privatizacijskoj pljački bivše crkvene imovine. Bit će zanimljivo vidjeti kako će institucije i pojedinci u RH, koji se sada drečeći pozivaju na Osimski ugovor, objasniti javnosti i pravosudnim ustanovama razloge svojeg kršenja Osimskog sporazuma dok je to bilo u korist njihovog pljačkanja zajedničke nacionalne imovine.
Na tom tragu kršenja (jednostranog odustajanja) od dijelova Osimskog ugovora, vjerojatno i leži stvarna osnova potraživanja talijanskog Benediktinskog samostana te odluka kardinalskog povjerenstva i Svetog Oca, koji su se vjerojatno koristili logičnim racionalnim i pravnim načelom: ako se već nepotrebno vraća imovina, onda je treba vratiti onome tko je bio vlasnik u vrijeme otimanja. Ovdje nećemo ulaziti u „mali“ problem kako se vraćanje već nadoknađenog može uklopiti u moralna ili evanđeoska načela.
Za hrvatske prilike je posebno zanimljiv visok stupanj bratstva i jedinstva kojeg su u javnim očitovanjima o sporu pokazali J. Kosor, I. Josipović, I. Jakovčić i ostali dijelovi strukture koja upravlja Hrvatskom. Njihova propagandna retorika je tipično agitpropovska, te se pokušavaju javno predstavljati braniteljima interesa naroda i države, a u pomoć su pozvali i svoje predstavnike u korumpiranom pravosuđu. Svi zajedno udarnički mlate po crkvi, kao da namjeravaju postići ono što ni njihov drug Tito nije uspio učiniti u vrijeme nadbiskupa i kardinala Stepinca.
Pozivanje te strukture na međunarodno pravo i više interese bilo bi čak i uvjerljivo da iste osobe i strukture nisu ranije počinile niz veleizdaja koje su neusporedivo važnije i državno i nacionalno. Primjerice, prije godinu i pol (2009. g.) ista struktura je u samo jednome danu donijela veleizdajničku odluku ulaska u škare političke arbitraže koja će Hrvatsku koštati golemog teritorijalnog gubitka, poput Rapalskog ugovora (1920.), Rimskih ugovora (1941.) i komunističkih ugovora (1944.-1948.). Đavolski ugovor 2009. potpisali su Vlada na čelu s J. Kosor, sadašnji saziv Sabora i bivši Predsjednik RH (S. Mesić) čiji posao ustrajno nastavlja sadašnji (I. Josipović).
Prema tome, spor oko imovine u istarskoj župi Dajla je veoma složen i ima više značenja. Najbolje je promatrati ga kao Dar Božji koji će svim ljudima dobre volje – u Crkvi i izvan nje – pomoći u suočavanju s poučnom istinom da svaki ugovor s đavlom završava na isti način, tj. prema narodnoj izreci: „Tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbiju!“.
Josip Jurčević/dnevno.hr