Najkorumpiranija osoba američke politike i živući sukob interesa
Hillary Clinton se u mlađim danima nametnula u pravosudnom sustavu i vrlo brzo je preuzela, kao prva žena, sve pionirske konce u tvrtkama i institucijama, te ušla u odabir ‘100 najutjecajnijih odvjetnika SAD-a’. No, najveći uspon je ostvarila kao prva dama države kada je imala utjecaj ‘sive eminencije’ i – stvarnog predsjednika
Hillary Diane Rodham Clinton, po mnogima je glavna kandidatkinja za buduću američku predsjednicu i favoritkinja protiv republikanskih rivala, Trumpa ili Busha. S obzirom na naslijeđe američke državne tajnice predsjednika Obame i braka s nekadašnjim predsjednikom Billom Clintonom, takve relacije i favoriziranje zapravo i ne čude. Kao ni poveznice s klasičnim oligarsima koji “vedre i oblače” globalnom političkom scenom.
Bombastični počeci karijere
Chicago se kroz godine iskristalizirao kao ključni demokratski bazen, a Yale kao filter za buduće političko-interesne kartele. Hillary Clinton se u mlađim danima nametnula u pravosudnom sustavu i vrlo brzo je preuzela, kao prva žena, sve pionirske konce u tvrtkama i institucijama, te ušla u odabir “100 najutjecajnijih odvjetnika SAD-a” (‘The National Law Journal’). No, najveći uspon je ostvarila postavši prva dama države kada je, po mnogima, imala utjecaj “sive eminencije” i – stvarnog predsjednika. Prve kontroverze i optužbe ipak su došle ranije – čime se vrlo brzo nametnula kao idealna osoba za pozicioniranje.
Naime, još je krajem sedamdesetih, Hillary Rodham bila je upetljana u skandal trgovine stokom, kada je “nevjerojatnom srećom i igrom slučaja”, od 1000 dolara početne investicije, kroz deset mjeseci podignula – sto puta veću cifru. Kako je to moguće, zapitali su se jedino novinari, i to bez pokretanja službene istrage i optužnice – no, sumnjalo se na sukob interesa, mito i povezivanje s “Refco” investicijskim fondovima koji su kasnije otišli u terminaciju zbog prijevare i kriminala. Stranka koja je novac isplatila, bio je kontroverzni “Tyson Foods” koji je, istom tolikom slučajnošću, svoju današnju razinu dosegnuo tijekom Clintonovog mandata.
Afera za aferom, Clintoni uvijek nevini
Potom je karijera Hillary Clinton stalno rasla – ušla je u nadzorne odbore multinacionalki poput “Lafargea”, “TCBY”-ja i najpoznatije – “Walmart” lanca trgovina, a paralelno je radila na reformama zdravstvenog sustava i obiteljskim zakonima. Tijekom ulagačkih dana, supružnici Clinton su kupovali i zemljišta pod vlastitom tvrtkom “Whitewater Development Corporation” s partnerom Jimom McDougalom, koji je ulagao u političke kampanje i guvernerske utrke Clintonovih, a vezalo ih je i prijateljstvo. Kasnije je on osnovao banku koja je upravljala financijama investicijskog fonda, te je nakon poznatih malverzacija i skandala 1996., na suđenje pozvana i Hillary. Sukobi interesa, pranje novca, mito i korupcija – samo su neki od tadašnjih njenih krimena.
Naravno, tijekom slučaja smjenjivani su i suci (jer ih je postavljao Clinton unatoč tomu što je sudjelovao u suđenju), dok su odvjetnici i tužitelji podilazili osumnjičenoj, pa je rezultat bio očekivan – pala je mreža sa čak šesnaestero ljudi – od guvernera Arkansasa, McDougala, bankara, Clintonovih financijera kampanje, do ljudi koji su u pravnom sustavu procesuirali slučaj. Optužnice su uključivale pranje novca, zavjeru, prijevaru, mito, bankarske malverzacije… Pogađate tko o djelatnostima najbližih suradnika i kolega nije znao apsolutno ništa i protiv koga optužnica nije niti pokrenuta? Dapače, Clintonova isprika bila je jedini dokaz da je obitelj uopće sudjelovala u cijeloj priči.
‘Samoubojstvo’ Vincea Fostera
No, prema mnogima je ipak najbitnija stavka ove velike afere – “samoubojstvo” Vincea Fostera, službenika Bijele kuće, navodnoumiješanog u špijunažu i koji je bio karika za transfere “prljavog novca” na tajne švicarske račune. Radio je i kao financijski kurir i računovođa, dok ga neki autori otvoreno povezuju s “Whitewater” slučajem u ulozi ključnog “perača novca”. Drugi pak smatraju da je radio na ocrnjivanju obitelji Clinton, a unajmile su ga desničarske interesne skupine. Bilo kako bilo, njegova smrt izuzetno je sumnjiva, a kao takva bila je i predmetom literature koja spada u etiketirani žanr – “teorije zavjere”. No, Clintonovi su i u tom slučaju amnestirani od krivnje čime su se, vjerojatno, do krajnjih granica zadužili svojim skrivenim dobrotvorima.
Tu su i afere “Travelgate” i “Filegate”. One ukazuju na praksu predsjedničkog bračnog para koja koketira s onima hrvatskih političara. U pitanju su bili otkazi zaposlenicima ureda za putovanja na čije su pozicije instalirani “ljudi od povjerenja” koji, naravno, uključuju obiteljske prijatelje i podobnike. Takva praksa nikada prije, a ni kasnije nije zabilježena u administraciji, a u pitanju je sukob interesa i monopolizam na posao putovanja.
Druga kontroverza vezana je uz špijunažu koja je, očito, vrlo draga obitelji Clinton. Naime, direktor osoblja Bijele kuće, Craig Livingstone, dobio je otkaz nakon što je otkriveno da je od FBI-ja protuzakonito preuzeo stotine izvještaja i dosjea ljudi iz Bijele kuće, kao i članova Republikanske stranke. Međutim, nikada nije otkriveno kome je dao papirologiju i tko mu je bio nalogodavac, a zaključak “neovisne komisije” je bio – da ne postoje dokazi koji bi povezivali Clintonove sa slučajem.
Prva dama, senatorica, ‘siva eminencija’
Tijekom muževog predsjedničkog mandata, Hillary je srušila sve rekorde u putovanjima (79 zemalja), jer je snažno radila na vlastitom PR-u, a prigodno je u jeku optužbi za navedene slučajeve iznjedrio i Billov skandal s Monicom Lewinsky, koji je fokus javnosti u potpunosti prebacio na ideološku i etičku komponentu. Hillary je tako, preko noći, od beskrupulozne i proračunate pravnice, postala simbol patnje svih prevarenih žena svijeta. Na krilima te afere (kažu, jedne od mnogih Billovih), Hillary je započela kampanju za upražnjeno mjesto senatora države New York, te je osvojila mandat pobjedom nad Republikancem Rickom Laziom.
U Senatu je stvarala lobističke i interesne saveze sa senatorima svih strana političkog spektra i paralelno razvijala mrežu sudjelovanjem u rekordnom broju različitih ureda, od onog za proračun, do vojnog. Neki je kao senatoricu okrivljuju za loše reakcije koje su (ne)posredno uzrokovale 11/9, a populističko predstavljanje u javnosti nastavljala je kritiziranjem “Patriot Acta”, zakona kojeg je kasnije potpisala, čime je podržala ukidanje građanskih sloboda.
Taj pristup je kasnije postao svojevrsni “brend” – opravdanje za invaziju na Afganistan, gdje se obračunala sa saudijsko-arabijskim teroristima, pronašla je u “borbi za prava talibanskih žena”, a napad na Irak amenovala je i kasnijom potvrdom kako je “demokratizacija Iraka uspjela i da zemlja funkcionira dobro”, unatoč potpunom kaosu. Tada je napisala i zakon kojim je povećala invazijske trupe SAD-a za 80.000 novih vojnika, čime je nastojala ojačati “volju naroda Iraka”.
Sudjelovanje u Vijeću za međunarodne odnose dalo joj je ogromnu moć na geopolitičkoj sceni. “Povlačenje iz Iraka bit će velika pogreška”, smatrala je tadašnja senatorica koja se u potpunosti posvetila ulozi državne tajnice i ministrice vanjskih poslova, unatoč činjenici da te funkcije uopće nije obnašala. Lobirala je za vojne korporacije, te je uspjela ukinuti odredbu o zatvaranju vojnih baza, čime je kontroverznim tvrtkama zadržala ugovore i poslove. Na državnoj razini borila se protiv subliminalnih poruka u video-igrama i o istospolnim brakovima unatoč sve češćim medijskim šuškanjima kako je upravo ona – skrivena lezbijka.
Kreatorica Arapskog proljeća i uništenja Libije
Sukladno ranijoj praksi, podržala je famozni “bailout” program koji je iz proračuna poreznih obveznika izvlačio novac za spas onih koji su krizu i stvorili svojim kriminalnim poslovanjima. Kako je svaki njezin potez pomno isplanirani PR, poziciju je dodatno učvrstila kandidiranjem za demokratskog predsjedničkog kandidata, pri čemu je usko izgubila od Obame koji ju je kasnije, na temelju stečenog renomea, uzeo na ciljanu poziciju državne tajnice. “Hillaryna doktrina” postala je nit vodilja i najbolja izlika, te svojevrsni nadomjestak i nadogradnja čuvenog Bernaysovog “rata za sijanje demokracije”. Ona je militarističku i ekspanzionalističku politiku svrstala pod domenu već spomenute “borbe za ravnopravnost spolova”, čime je stekla simpatije ženske populacije diljem svijeta u posjetima čak 112 zemalja u mandatu. Iako su je netom prije zamjene Johnom Kerryjem mnogi smatrali “umjerenom”, njezina djela su bila sve samo ne smirena i kontrolirana.
Odnosi s Rusijom su na papiru bili vrlo romantično opisani, no kolizija nakon povratka Putina, bila je temelj današnjeg Hladnog rata – interesni karteli koje je zastupala nisu mogli s njim pronaći zajedničke interese. S druge pak strane, lobirala je za potpunu izolaciju Irana, bila je zadužena za “krizni menadžment” nakon WikiLeaks curenja, no najbitnija stavka njezinog djelovanja bila je podrška Arapskom proljeću. Mnogi joj zamjeraju podršku tzv. “Google revoluciji” u Egiptu, svrgavanje Mubaraka i uspon radikalnog Muslimanskog bratstva, kao i kontradiktorne postupke kojima je u jednom trenutku lobirala za “demokratske izbore”, dok je u drugome podržavala radikalne oporbene elemente.
Vrhunac takve politike bilo je njezino pokretanje invazije na Libiju i svrgavanje Gaddafija. Potpuno uništavanje nekad najbogatije afričke zemlje smatrala je “pobjedom demokracije”, ali današnju kalvariju tog zgarišta izbjegava kao temu brojnih predsjedničkih debata.
Benghazi kao ključna afera
I protuzakoniti napadi bespilotnim letjelicama na Jemen i Pakistan idu joj na dušu, ali je simpatije javnosti do kraja osvojila kontroverznim hvatanjem Bin Ladena, glumljenom reakcijom visokog osoblja u Bijeloj kući i bacanjem tijela u ocean po posve nepoznatoj “muslimanskoj tradiciji”. No, niti tu nije stala, pa je financijski i vojno podrivala sirijsku “oporbu” u borbi protiv demokratski izabranog predsjednika Al-Assada, kojeg je otvoreno pozvala na ostavku ili prihvaćanje puča.
Bijela kuća je odbila njezin prijedlog naoružavanja sirijske oporbe, što je rezultiralo formiranjem ISIL-a, naoružavanog kanalima iz Katara i Saudijske Arabije, tradicionalnih američkih “paravan” država. Nakon podrške Al Qaidi i formiranju Islamske države, Hillary Clinton je podrivala i nastanak afričke terorističke klike, zvane Boko Haram, čime je dosegla zavidan broj sumnjivih delikata kojima je po djelima ravan jedino njezin uzor – Henry Kissinger.
Optužbe u Libiji za nestanak 143 tone zlata i pomoć pri zapadnjačkoj kontroli tamošnjih naftnih polja, polako su gurnuti “pod tepih”, no napad na Benghazi ponovno je aktualizirao čitavu situaciju. Smrt američkog veleposlanika Christophera Stevensa, koji je poslužio kao “žrtveno janje” i svojevrsna argumentacija nužnosti vojnog desanta i danas su pod istragom. No, Clinton je po tko zna koji put pokazala odlične reakcije u kriznim trenucima (za interesne klike, naravno), te je čitavim nizom lažnih i nepotpunih iskaza obmanjivala američku javnost i obitelji žrtava.
Interesantno, ranije je radila optužnicu protiv Juliana Assangea za zlouporabu klasificiranih podataka, dok je kasnije i sama bila optužena za isto djelo u velikoj e-mail aferi u povodu slučaja “Benghazi”. Doduše, suđenje je više puta eskivirala “dehidracijom”, “gripom”, “potresom mozga” i sličnim dijagnozama, a cijeli slučaj je zataškan nakon što se pod pritiskom povukla s mjesta državne tajnice, prepustivši ga Kerryju. Nakon tridesetak godina, po prvi put se vratila u civilno društvo, no samo kao pripremu za najveću ambiciju do sada – utrku za prvu predsjednicu SAD-a.
Rothschild, Rockefeller i Buffet u izbornom stožeru
U toj utrci je glavna favoritkinja, a nekadašnji obiteljski prijatelj Donald Trump postao joj je glavna opozicija, uz teške optužbe o “ratnim zločinima, mitu i korupciji”. No, u jeku kampanje okitila se i neslavnom titulom najkorumpiranije osobe 2015. godine u dodjeli “Watchdog” fonda. Laureat su joj “osigurale” osnovane sumnje o zlouporabi položaja državne tajnice, korupciji pod domenom lobiranja, sukobu interesa, korištenju državnih mail adresa za vlastito poslovanje, potpuno netransparentnoj kampanji 2008. godine i dr. Retorika u kampanji bila joj je izuzetno oštra – pozivala je na nove ratove, željela bilateralni sporazum s Izraelom o vojnoj suradnji u budućim invazijama na neovisne države, a jedan od glavnih financijera, lobista i simpatizera joj je superkontroverzni Evelyn Robert de Rothschild. Njegova podrška jednoj globalnoj valuti, usko je povezana s drugim velikim financijerom Laurenceom Rockefellerom, koji joj je i bliski prijatelj. Ova bizarna ekipa krovno je povezana s interesnim kartelom i trustom mozgova zvanim Vijeće za međunarodne odnose, koji služi kao Clintoničina dugogodišnja logistika.
Tajkunski oligarh Warren Buffet, još je jedan od korporatista uključenih u njezinu kampanju, a on je i prvi najavio njezinu kandidaturu i pobjedu na izborima. U stožer je okupio praktički i sve ključne ljude zaslužne za globalnu financijsku krizu, iste one kojima je Hillary osigurala “bailout”, a snažan novčani priljev osiguravaju joj i vojne korporacije, iste one koje je podržala u Afganistanu. S tako moćnom ekipom, ne samo da je vjerojatan budući američki predsjednik, već je i njezina “Clinton zaklada” vrlo blizu ostvarenju vlastitih agendi, poput planiranja obitelji, izjednačavanja spolova i sl.
Jedini potencijalni problem je taj što trostruki mandat jedne političke opcije nije američka praksa – no pravila su tu da se krše, naročito ako na pravila utječu isti oni koji su ih i napisali.
Mediji u posljednje vrijeme navode njezine zdravstvene probleme kao jedinu potencijalnu prepreku kandidaturi, a vrijeme će pokazati je li riječ o naklapanjima ili stvarnom problemu. No, kada su vam najveći protivnici kontroverzni populist Trump i najopskurniji element Bush dinastije, Jebb – pozicija vam je praktički nadohvat ruke…
Autor: Ratko MARTINOVIĆ
Izvor: ovdje
