Ponukan netočnim izjavama o helikopterskom zbrinjavanju navodim slijedeće svjedočanstvo:

Auto-moto savez Jugoslavije (AMSJ) je pokrenuo inicijativu zračnog spašavanja u prometnim i drugim nesrećama. Inicijativa je pokrenuta na osnovu obveze zemlje za zbrinjavanje povrijeđenih i oboljelih prema međunarodnoj konvenciji: Chichago konvencija o međunarodnom civilnom prometu 1947. godine, zatim obveze prema Međunarodnom savezu za turizam(AIT) i Međunarodnoj automobilskoj federaciji (FIA).

Posebnim zakonom i nadopunom istoga AMSJ je dobio ovlaštenje da organizira korištenje sanitetskog helikoptera u bivšoj Jugoslaviji:Službeni list 22/78,52-53/82,9/86 i 18/87.

Savezni komitet za rad, zdravlje i socijalnu zaštitu u sporazumu sa Saveznim sekretarijatom za narodnu obranu su propisali: “PRAVILNIK o medicinskim indikacijama i kriterijima za korištenje helikoptera u prevoženju povrijeđenih, odnosno oboljelih lica u javnom saobraćaju, opremljenosti helikoptera kao i osposobljenosti ekipe za pružanje medicinske pomoći pri prevoženju.”

Transport zračnim putom može biti primarni ili sekundarni. Primarni transport predstavlja brzo i učinkovito prebacivanje medicinske ekipe na mjesto nezgode, ukazivanje hitne medicinske pomoći i transportiranje povrijeđenog-oboljelog u bolnicu, kliniku s time da se tijekom transporta neprekidno vrši reanimacija i nadzor bolesnika.

Sekundarni transport predstavlja premještanje primarno već zbrinutih bolesnika u drugu ustanovu zbog definitivnog zbrinjavanja, liječenja i to zbog specijaliziranosti medicinske ustanove, bolje opremljenosti i kadrovske specijaliziranosti.

Upućivanje helikoptera na mjesto intervencije kod primarnog transporta vrši se samo na poziv liječnika ekipe hitne medicinske pomoći sa terena ili na poziv ovlaštene osobe. Sekundarni transport helikopterom s medicinskom ekipom vrši se na osnovu indikacije, odnosno dogovora liječnika ustanove u kojoj je bolesnik smješten i liječnika ustanove u koju se bolesnik premješta. Za svaki transport su se morale poštivati medicinske indikacije koje su bile propisane. 

Organizirani način spašavanja povrijeđenih i oboljelih helikopterima je razrađen za vrijeme zimskih Olimpijskih igara u Sarejevu, 1984. godine. Prva helikopterska stanica u bivšoj Jugoslaviji je bila formirana u Beogradu 1984. godine. U tijeku 1985. godine su bile formirane helikopterske stanice u Zagrebu, Splitu i Skoplju, tijekom 1986. godine su bile firmirane stanice u Ljubljani i Titogradu. Bilo je formirano 6 helikopterskih stanica i planirano je da se oforme još dvije (Pula i Sarajevo).

Sanitetski avion je bio od ljeta 1986. godine lociran u Titogradu. Bio je namjenjen za prevoženje povrijeđenih-oboljelih na veće udaljenosti u zemlji i inozemstvu.

Bivša država Jugoslavija je imala jedinstveni sustav zračnog spašavanja u koji su bile uključene slijedeće zdravstvene ustanove: Vojno medicinska akademija (VMA)-Beograd,

Klinički centar medicinskog fakulteta u Beogradu, Univerzitetski klinički centar Ljubljana,

Klinički bolnički centar Split, Vojna bolnica u Splitu, Klinička bolnica Medicinskog zavoda Titograd, Neurokirurška klinika u Skoplju, Vojna bolnica u Skoplju i Hitna medicinska pomoć u Zagrebu. 

AMSJ i VMA su organizirali edukativni seminar za medicinske posade iz svih helikopterskih stanica. Medicinske posade su bile sastavljene od specijaliste anesteziologa i medicinskog tehničara. Pravilnikom je određeno da helikopterskim stanicama rukovodi anesteziolog ili specijalista druge specijalnosti (nije napisano koje specijalnosti). 

Prve letjelice su bile žute boje sa znakom crvenog križa, amblemom AMSJ i uniformama crvene boje. Kasnije su korišteni vojni helikopteri V-8.

 Helikopterska stanica Split za zbrinjavanje povrijeđenih i oboljelih

Helikopterska stanica Split je formirana 1985. godine. Baza helikoptera je bila u Divuljama (blizu aerodroma Split). Letačku ekipu su sačinjavali pilot i mehaničar. Medicinsku ekipu su sačinjavali liječnik specijalista anesteziolog-reanimatolog i medicinski tehničar. Letovi su vršeni letjelicama V-2 i V-8. Od 1988. godine korištene su vojne letjelice V-8.

Tijekom tri ljetna mjeseca medicinska ekipa je dežurala u bazi Divulje od jutra do mraka. Ostali dio godine medicinska ekipa je bila u pripravnosti i dolazila po pozivu. Poziv za intervenciju upućivao je liječnik hitne medicinske pomoći ili liječnik regionalne ambulante na osnovu indikacija za korištenje helikoptera. Poziv je primao dežurni u Centu za uzbunjivanje i obavještavanje Zajednice općina Split. Dežurni Centra je obavještavao letačku i medicinsku ekipu o pozivu. Odluku o korištenju helikoptera donosila je Komanda u Zemunu što je nepotrebno kompliciralo intervenciju. Kada je medicinska ekipa dežurala u bazi u Divuljama, polijetanje se moglo obaviti nakon 15 minuta od primitka poziva. Bolesnik se preuzimao na određenim mjestima, neka su bila uređena a druga nisu tako da se radilo o improviziranim heliodromima. Medicinska ekipa se informirala o bolesniku, vršila neophodne medicinske postupke i preuzimala bolesnika za daljnji transport. Tijekom transporta medicinska ekipa je vršila neophodne medicinske radnje i nadzor nad bolesnikom. Letjelica s bolesnikom je slijetala u bazu u Divuljama ili u ratnu luku Lora. Bolesnika je pruzimala ekipa hitne medicineke pomoći. U Dalmaciji je bilo predviđeno da na 76 mjesta može sletjeti helikopter V-2.

Tijekom 6 godina (1985-1990) su prevežena 733 bolesnika s helikopterom i avionima (primarni i sekundarni transport). Jedan dio bolesnika je prevežen redovnim avionskim linijama civilnog zrakoplovstva i nije obuhvaćen u navedenoj brojci preveženih.

U tablici 1.prikazan je broj preveženih bolesnika po godinama:

Tablica 1.Broj preveženih bolesnika tijekom razdoblja 1985-1990. godine. 

Tijekom 1988. godine je preveženo 135 bolesnika od toga broja helikopterom 107 bolesnika, avionom 19 i brodom (gliserom) 9 bolesnika. Najčešće su bili prevoženi bolesnici s: povredom kralježnice, zbog politraume, krvarenja, povrede glave, gubitka svijesti, opeklina, transplantacije bubrega i infarkta srca.

Tijekom 1988. godine je bilo 56 sekundarnih letova. Bolesnici su transportirani u Zagreb (28), Beograd (7), Ljubljana (10), Split (4), Rijeka (2), Osijek (1), Maribor (2), Sremski Karlovci (2).

Godine 1989. je preveženo 140 bolesnika, od toga broja 111 helikopterom, 24 sanitetskim avionom i pet brodom.Te godine 9 poziva nije realizirano i to zbog meteoroloških  uvjeta 3 poziva, jedan je bolesnik odustao od transporta, a u 5 slučajeva nije bio jasno naveden razlog. 

Helikopterska stanica Split je bila najefikasnija helikopterska stanica u bivšoj Jugoslaviji. Imala je više od 60 % svih letova zračnog zbrinjavanja u bivšoj državi.

Komentar rada stanice 

Medicinske ekipe uglavnom nisu prošle posebnu obuku i testove koji su potrebni da bi se zadatak mogao izvršiti na najvišoj razini. Letjelica V-2 je bila neadekvatna za pružanje pomoći (nedostatak prostora, visoka temperatura ljeti veća od 50 stupnjeva C, jake vibracije, velika buka u letjelici). Letjelica V-8 je bila neadekvatno opremljena za transport povrijeđenih, oboljelih tako da je uvijek trebalo ukrcavati i iskrcavati medicinsku opremu. Mjesto iskrcavanja bolesnika (uglavnom ) je bilo udaljeno oko 25 kilometara od bolnice. Vozila hitne medicinske pomoći su često imala samo tehničara, tako da nije bilo liječničke pratnje od letjelice do bolnice ili je liječnik iz helikoptera pratio bolesnika u bolnicu. Nije bilo koordinacije između liječnika u letjelici i liječnika koji je uputi poziv kao niti između liječnika u letjelici i liječnika u vozilu hitne medicinske pomoći. Komunikacija između pilota i liječnika u letjelici je bila otežana.

Protokol rada je neadekvatno sastavljen tako da kasnije nije bilo moguće izvršiti analizu rada ekipa na osnovu prikupljenih podataka ili je analiza bila nedostatna.

Nakon više godina priprema 1992 godine ( u tijeku rata) je izgrađen heliodrom u neposrednoj blizini kliničke bolnice u Splitu i tako su otklonjeni neki od nedostataka dotadašnjeg rada.

Za naglasiti je da indikacije za upotrebu helikoptera nisu uvijek bile ispoštovane i da su bolesnici uglavnom neadekvatno bili pripremljeni za transport (nije bio osiguran venski put niti prikljkučena infuzijska otopina, nije izvršena toaleta dišnih putova kao ni osiguranje njihove prohodnosti), često bez adekvatne pratnje do letjelice i od letjelice (misli se na liječničku pratnju). 

Zaključak 

Zračni transport povrijeđenih,oboljelih pokazao se veoma djelotvornim,uspješnim usprkos nedostatcima i visokoj cijeni koštanja. Zračni transport ranjenika u ratu je još djelotvorniji i omogućuje brzo zbrinjavanje većeg broja ranjenika, spašavanje života, otklanjanje ili smanjivanje stupnja invaliditeta na najmanju moguću mjeru. Na osnovu iskustava zračnog zbrinjavanja u miru i u ratu treba stvoriti novi sustav zračnog helikopterskog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj. Važno je odabrati adekvatne letjelice, opremiti ih provjerenom medicinskom opremom, odabrati posade prema kriterijima te izvršiti njihovu obuku adekvatnog zbrinjavanja bolesnika u zraku tijekom transporta kao i način ponašanja u slučaju nezgode letjelice.

Treba napraviti sveobuhvatan protokol zbrinjavanja ranjenih i oboljelih, standardizirati opremu, postupke, riješiti pitanje trajnog financiranja, osigurati police životnog osiguranja za letačku ekipu i za medicinsku ekipu. 

Napomena: Autor je bio aktivni sudionik helikopterske medicinske službe od njenih početaka 1985. do 1989. godine. Ovaj osvrt je napisan 1992. godine.

Dr. sc. Marko Jukić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save