Pitanje odgovornosti i krivnje

Ljudska narav teško prima puninu kršćanske istine i njezin sadržaj ljubavi i slobode. Odatle proizlazi nesnošljivost, fanatizam i okrutnost, što su kršćani u povijesti dnevice činili. Čovjek je preuzeo tek isječak istine i time se zadovoljio. Tek je neznatnoj manjini ostala pristupačna punina istine, punina svjetlosti.

Čovjek može izobličiti bilo koju stvar, pa i najapsolutniju istinu može upotrijebiti kao sredstvo svojih strasti. Apostoli koji su bili blizu Kristu, božanskom Učitelju, i obasjani svjetlom njegove Osobe, ipak su izobličili njegovu istinu. Shvaćali su Njegovu istinu, Njegov nauk, ograničeno i previše ljudski, prilagođujući se ograničenosti svog židovskog shvaćanja.

Kada se napada srednjevjekovno kršćanstvo i kada se kršćanskoj vjeri predbacuje nepodnosivost, fanatizam i okrutnost, lomače, inkvizicije, redovito se to pitanje krivo shvaća i rješava. Napadaj protiv kršćanstva protiv kojeg se iznose stanovite činjenice – često su pretjerane, iako sigurne – nije zapravo napadaj protiv kršćanstva, već je napadaj protiv kršćana koji su iskrivljavali bit kršćanstva. Ispitamo li do kraja, ustanovit ćemo da ljudi napadaju sami sebe. Značajna crta srednjovjekovnog katolicizma jest načelo teokracije.¹² Po tom je načelu Crkva i previše postala slična običnoj državi. Papi se pridijevala stanovita zemaljska vlast. No za srednjovjekovnu nepodnosivost nije odgovorna Crkva katolička, već barbarska narav tadašnjeg čovjeka. Svijet tadašnjeg vremena bio je pun krvoločnih i okrutnih nagona. Crkva je u takvim okolnostima nastojala urediti to društvo sklono anarhiji i naprezala se da ga ublaži, da ga pokršćani, no u tome nije uvijek uspijevala jer se tome previše odupirala barbarska nastrojenost čovjeka. Crkvena je hijerarhija u svom sustavu, a to znači i s onim grešnim elementom, unosila u život Crkve vlastite mane; bila je častohlepna i često je iskrivljavala Kristovu istinu. Božanski je element u Crkvi nedirnut i tako je mogao i dalje obasjavati ljude. Kristov je evanđeoski glas neprestano odzvanjao u svojoj čistoći. Bez Crkve i bez kršćanstva srednjovjekovni bi svijet – okrutan i krvoločan kakav je bio – nestao u krvi, i duhovna bi kultura bila zauvijek izgubljena. Naime, moramo naglasiti da je staru grčko – rimsku kulturu u njenoj najuzvišenijoj baštini sačuvala Crkva i tako je predala novom svijetu. U Srednjem vijeku redovnici su bili jedini učenjaci, filozofi i intelektualci. S druge strane je kršćanstvo stvorilo viteški tip čovjeka u kojem je i prema kojem je ondašnja okrutnost i oporost oplemenjena i kultivirana. No moramo reći i to da je prirodna drskost srednjovjekovnog čovjeka u mnogočemu bila prihvatljivija od civilizacijske duševne praznine modernog i mehaniziranog suvremenog čovjeka.

Pravoslavna Crkva nije poznavala inkvizicije, nije upotrebljavala slična nasilja u pitanju vjere i savjesti, niti je fanatizam bio znak njezina djelovanja. Prvi grijeh pravoslavne Crkve bila je prevelika podređenost državnoj vlasti. Iskrivljavanja i ljudskih slabosti bilo je jednako u katoličkoj i pravoslavnoj Crkvi. Sve je to proizlazilo iz ljudske slabe naravi upravo zbog toga što pripadnici Crkve nisu živjeli po nauku Crkve, po Istini koju je Krist unio u svoju Crkvu. Čovjek je u tom smislu morao sebe okrivljavati zbog nepridržavanja istine, a ne Krista koji je istinu donio.

Čovjek traži slobodu, ne želi biti ničim prisiljen u djelovanju za dobro, ali kad ne čini dobro, okrivljuje Boga zbog posljedica svoje neograničene slobode koju mu je On udijelio. Zasićenost ljudskog roda opačinom proizašla je od čovjeka, a ne od Boga, ne od Krista. Kristovu nauku ne tvori onaj dio kršćanstva što ga i sami ljudi kritiziraju i opovrgavaju, jer nije dobar. Da su ljudi slijedili Kristove zapovijedi, ne bi bilo nikakvog razloga na svijetu buniti se protiv kršćanske vjere.

U jednom Welsovom djelu nalazi se dijalog između Boga i ljudi: Ljudi se tuže na život pun nevolja, zala, i tako konačno postaje nepodnosivo. No Bog odgovara ljudima: ,,Ako vam se te stvari ne sviđaju, nemojte ih činiti!’’.

Ovaj je dijalog značajan po svojoj jednostavnosti i veoma poučan. Kršćanstvo je u svijetu okruženo nečuvenim otporima sila zla. Ono djeluje u tami, u tminama i ne opire mu se samo ljudsko zlo već i nadljudsko: sile pakla ustaju protiv Krista i njegove Crkve. One se ne bore samo izvana protiv Crkve i kršćanstva već i iznutra s namjerom da bi Crkvu iskvarile a kršćanstvo izobličile. Odurnost koja je uzrok opustošenja vladala je u svetom mjestu, ali time to mjesto nije postalo manje sveto, baš naprotiv njegova svetost sve jače sja! Kad bi ljudi posjedovali određeno duhovno zrenje (intuiciju)¹³, sigurno bi se sjetili, dok iskrivljuju kršćanstvo i okrivljuju ga zbog zla za koje kršćanstvo nije odgovorno, da time razapinju Krista koji vječno prolijeva svoju krv za grijehe svijeta, za grijehe onih koji ga se odriču i koji ga razapinju.

Ne prosuđuje se istina prema ponašanju ljudi, a još manje prema. ponašanju ponajgorih ljudi. Treba gledati istini u lice i napajati se svjetlošću koja iz nje izbija. Ljudske odsjeve te istine treba prosuđivati po najboljima, a ne po najgorima. Kršćansku vjeru valja suditi po apostolima i mučenicima, po herojima i svecima, a ne po masi duša koje su napola kršćanske, a napola poganske, koje nam jedino iskrivljuju pravu sliku kršćanstva u svijetu.

Svakako je kršćanstvo bilo postavljeno pred dvije velike kušnje, a to su bile kušnje progonstva i kušnja slavlja. Kršćani su nadvladali kušnju progonstva i postadoše mučenici i heroji. Bilo je to na početku kršćanstva. Izdržali su progonstva rimskih careva, a nadvladali su tu kušnju progonstva i u naše dane u Rusiji pritisnuti bezbožnim komunističkim progonstvom. No mnogo je teže nadvladati kušnju slavlja, a ta je bila u vezi s carem Konstantinom. Kad se on poklonio Križu i kad je kršćanstvo postalo službenom vjerom carstva, tada je doista počela duga kušnja slavlja. Često su sami postajali od progonjenih progonitelji i popuštali kušnjama kraljevstva ovoga svijeta i ovozemaljske vlasti. Tada su se uvukle u kršćanstvo one zloupotrebe, koje su kasnije postale uzrocima napada na kršćanstvo. Kršćanstvo nije odgovorno što ljudi nisu shvatili veselje njegova slavlja u svijetu i Krist je po drugi put bio raspet upravo od kršćana, koji su se smatrali njegovim službenicima na zemlji, a da nisu spoznavali, čijeg su doista duha.

¹² Sama riječ označuje Božju vladavinu. No, to valja dobro shvatiti. Nigdje nije postojala ,,teokracija’’ u pravom smislu riječi, već su ljudi to tako nazvali u povijesti, a prava teokracija će biti u slobodi i ljubavi na koncu svijeta, Berdjajevljeva je misao.
¹³ Intuicija je neposredna spoznaja, uzmimo, Boga, no to je dar Božji ili milost. Kod suvremenih egzistencijalista, a tima pripada i Berdjajev, upravo se to naglašava kao naravna sposobnost kojom se čovjek susreće i doživljava Boga, dok je redovito spoznaja Boga u filozofiji takva da se polazi od stvorenih, materijalnih stvari i dolazi se do spoznaja da nas sve vodi zaključku: Netko – Bog – je taj svijet takvim učinio ili tako ga je stvorio.

Crkva i grešnici

Ljudi našeg vremena koji su se udaljili od kršćanstva rado tvrde da bi kršćanska Crkva trebala biti sastavljena od savršenih ljudi, od svetaca. Ujedno okrivljuju Crkvu što se u njezinim redovima nalaze toliki grešnici, tolike nesavršene duše, toliki lažni kršćani. To je uostalom redovit prigovor protiv kršćanstva. No takvima nije poznata sama narav Crkve i oni zaboravljaju na njezino bitno poslanje. Crkva prije svega postoji zbog grešnika, radi nesavršenih i izgubljenih među ljudima. Ona se nalazi na zemlji među ljudima preplavljenim grijesima. Nebeska Crkva po svojoj ustanovi, po svom porijeklu, vječna po svom načelu – ne ostaje na vrhuncima.

Ona prije svega mora priteći u pomoć ovom svijetu, spasiti ga za vječni život i uzdignuti ga sve do neba. Bit se kršćanstva sastoji u sjedinjenju vječnog i vremenitog, neba i zemlje, božanskog i ljudskog, a ne u njihovom razdvajanju. Ljudsko i prolazno u Crkvi nije zanijekano i zabačeno, već prosvijetljeno i preobraženo.

U prošlosti se unutar kršćanstva pojavio jedan sektaški pokret, montanizam, koji je tvrdio da Crkvu moraju sačinjavati isključivo savršena i sveta bića.¹⁴ Montanizam je zahtijevao da se nesavršeni i grešnici moraju isključiti iz njezina krila. Za montaniste Crkva je bila zajednica kojoj je Duh Sveti udijelio posebne darove i na taj način veći dio grešnog čovječanstva nalazio izvan kršćanstva. Crkvena je svijest osudila montanizam i Crkva je prigrlila raskajane grešnike. Sveci su bedem i potporanj Crkve, ali ona ne zavisi isključivo od njih, jer njoj pripada čitavo čovječanstvo koje traži vlastito spasenje svim načinima moralnog usavršavanja. Crkva je na zemlji vojujuća Crkva u borbi protiv grijeha i protiv zla. Ona još nije proslavljena Crkva. Recimo da je Krist u svoje vrijeme bio uz grešnike i carinike. Zbog toga su ga farizeji optuživali. Crkva Kristova mora biti slična Kristu: ne smije stajati samo uz savršene, već mora biti i uz one koji gube. Kršćanstvo koje bi priznavalo samo čista bića bilo bi farizejsko: samilost, opraštanje i ljubav prema grešniku (pa ma kakvi bili njegovi grijesi i prijestupi) plod su kršćanske ljubavi i put njezinog savršenstva. Okrivljivati kršćanstvo poradi sjene, koje potamnjuju Crkvu u njezinom zemaljskom putu je farizejizam. A moramo naglasiti da nije nikako dokazano da su njezini tužitelji tako savršeni i čisti.

Montanizam je primjer maksimalizma u kršćanstvu. To je manjak ljubavi. To je duhovna oholost i lažni moral. Njegova se laž pokazuje u tome što najviše moguće savršenstvo zahtijeva od drugih, a ne od samog sebe. Odmah možemo dodati: Vi koji optužujete druge što nisu ostvarili čistoću, savršenstvo i svetost doista ne pomišljate na to da bi to sami morali ostvariti na sebi. Oni, međutim, koji su istinski doprli do savršenstva i svetosti ne običavaju optuživati ostale. Sveci i ,,starci’’ su milosrdni i blagi prema ljudima.¹⁵ Sami prema sebi moramo biti strogi, ali to ne smijemo biti prema drugima. Na taj ćemo način izbjeći licemjerju i farizejstvu. Kršćanstvo je religija ljubavi. Ono ujedinjuje u sebi strogost, oprost i iziskuje od nas zajedno s ljubavlju oproštenje, blagost i milosrđe prema drugima. Što se tiče naših suvremenika, njihovih napadaja na kršćanstvo možemo reći da nisu ništa drugo nego izlike kojima bi oni htjeli iskaliti svoj bijes i opravdati se što su ga izdali. Oni se pokrivaju lažnom moralnošću.

Kršćanstvo se jasno razlikuje od tolstojizma koji sve stavlja u nekakav apstraktni moralizam. Tolstoj strogo i temeljito kritizira tzv. povijesno kršćanstvo. Njegova je kritika često temeljena na činjenicama i u tom smislu opravdana. On iznosi da se kršćanstvo ispovijedalo kao apstraktna nauka, a da se nije ostvarilo u praktičnom životu i da se nisu iznosile njegove zapovijedi.

Po njegovom mišljenju kršćanstvo se sastoji potpuno i jedino u samom moralnom Kristovom naučavanju i u njegovim zapovijedima. Tajna, mističn strana naše vjere njemu e ostala nepoznata i odbojna budući da je smatrao da sve ovisi o jasnoći pojmova. Držao je da je jednostavno provesti u životu ono što se spoznalo. Spoznati pravi zakon, a to je onaj koji nam je dan od Učitelja života, tj. Boga, već je samim tim usmjeren za lako ostvarenje. No iz toga je očito da Tolstoj nije spoznao ljudsku slobodu i nije upoznao izvor zla koje je ukorijenjeno u dubini ljudske naravi.

On je držao da se porijeklo zla krije u samoj svijesti, a ne volji i slobodi. Gledajući tako na zlo držao je da je potrebno samo stvar spoznati, a ne i utjecati se Božjoj pomoći za svladavanje zla.

Krist za njega nije bio Otkupitelj i Spasitelj, već samo veliki osloboditelj života i zakonodavac moralnih zakona i zapovijedi. Tolstoj je držao da je lako provesti u život kršćanstvo, jer je lakše, korisnije i mudrije živjeti po zakonu ljubavi nego po zakonu mržnje što nam ga pruža ovaj svijet. Mislio je da nas Krist uči da ne činimo budalaštine. Kršćanstvo se nije uozbiljilo u životu, zapovijedi Kristove svijet nije primio zato jer teološko naučavanje nije bilo valjano, jer je sve svoje naučavanje stavilo u okvir opažanja Kristove pojave. Tolstoj je sve stvari promatrao na osnovi nekakve teologije koja je tobože sve temeljila na dovršenom otkupljenju i na božanskoj milosti. No time je Tolstoj rušio temelje kršćanske nauke i Crkve.

On ima pravo kad naglašava da se kršćanstvo ima ozbiljno shvatiti, kad zahtijeva da Kristova zapovijed bude djelima provedena u našem životu, ali je u zabludi kad misli da je to lako, da je za to dovoljna jasna spoznaja i da se to može postići bez Krista Spasitelja i bez milosti Duha Svetoga. Tolstoj na taj način pada u pogrešku pravog i jasnog moralnog maksimalizma u okviru kojega, nažalost, ni sam ne uspijeva ostvariti nauku koju propovijeda drugima. On je samo individualno kršćanstvo poznavao autentičnim i okrivljivao je većinu ljudi radi nemoralnosti, jer se nisu odricali svoga vlasništva, jer se nisu bavili manualnim radom, jer su pušili i jeli meso. No sam nije imao snage da u djelo provede taj moralni maksimalizam. Ljubav je za njega postala suhi zakon bez ugodnosti koji nije proveden čistom savješću i opet ostaje izvor osuđivanja drugoga.

Tolstoj je imao sjajan kritički duh i njim je otkrio mnoge grijehe, kao što su nekršćanski karakter kulture i društva, ali nije vidio kršćanstvo koje je stalalo iza grijeha, iza iskrivljavanja i ljudskog nesavršenstva. Oholust njegova racionalistička gledanja spriječila ga je da postane intimni kršćanin. On nije mogao shvatiti Krista koji je i za njega ostao odgojitelj koji djeluje na duše izvana. Tolstoj je bio genijalan čovjek, imao je neobično veliku žeđ za božanskom istinom, ali nije nastojao ostvarivatu u sebi savršenstvo kršćanskog života. Mnogo ih je koji i nemaju žeđ za istinom pa jednako napadaju kršćanstvo i kršćane, a da uopće ne trpe radi problema o smislu života i njegova opravdanja.

¹⁴ Montan je živio u drugom stoljeću. Umro je najkasnije oko 179. godine.
¹⁵ ,,Starec’’ u ruskim pravoslavnim manastirima su bili nazivani oni monasi koji su samom manastiru davali razborit, duhovan i svetački smisao. Berdjajev će prema djelima Dostojevskog spominjati o. Tihona i o. Zosimu.

Novo vrijeme

Vara se tko misli da je lako živjeti po Kristovim zapovijedima i tko osuđuje njegovu nauku samo zato jer je kršćani ne provode u život. No, griješi se i na drugi način jer se pretpostavlja da nije potrebno ostvariti kršćanstvo u čitavoj punini života. U svakom času svog života kršćanin mora težiti za savršenstvom, kao što je savršenstvo Oca Nebeskoga, a to znači da mora težiti za Kraljevstvom nebeskim. Čitav se kršćanski život temelji na načelu: ,,Tražite najprije Kraljevstvo nebesko, a sve će vam se drugo dodati’’ (Mt 6,33).

Ne smije se uništiti težnju za savršenstvom i želju za božanskom pravdom i Kraljevstvom Božjim polazeći sa stanovišta grešne ljudske naravi i općenito nepristupačnosti tog ideala ovdje na zemlji. Čovjek mora primjenjivati Božju istinu kolikogod mu je moguće i ne obazirući se na način u kojem će se ona ostvariti u punini života. Pa kad bi bio veoma mali broj ljudi koji bi primjenjivali Kristovu istinu na zemlji i kad bi joj čovjek posvećivao jedan sat u svome životu, ona se uza sve to mora ostvariti. A pravi put sastoji se u nastojanju da se ispuni istina i traži Kraljevstvo Božje bez osuđivanja svoga bližnjega. Kršćanstvo ulazi u sasvim novi oblik djelovanja: Sada je sve manje moguće samo izvanjski proživljavati svoju vjeru, kršćansku vjeru, i ograničiti se samo na obredne pobožnosti. Sami će kršćani morati s većom ozbiljnošću shvatiti ostvarenje svoga kršćanstva u punini života. Morat će braniti svoju vjeru osobnim stavom, svojim životom, svojom vjernošću Kristu i njegovim načelima, suprotstavljajući ljubav mržnji ovoga svijeta.

U našoj Pravoslavnoj Crkvi provodi se selekcija onih boljih, onih gorljivijih, onih sposobnijih za žrtvu i vjernijih Kristu, dok naprotiv otpadaju svi oni koji su bili pravoslavni samo iz običaja, pravoslavci po vanjštini, koji nikad nisu ni shvatili smisao svoje vjere, ni ono na što ih ona obvezuje. Moglo bi se reći da prestaje razdoblje u kojemu se miješalo kršćanstvo i poganstvo i da započinje novo doba pročišćenog kršćanstva. Kršćanstvo se svojevremeno izobličilo postavši vjerom svjetske prevlasti, vjerom države, kada je Crkva bila napastovana carskim mačem, znakom svjetovne vlasti. Ona se tim mačem poslužila protiv onih kojima vjera nije bila odobravanje vjere vlastodržaca. To je razlog zbog kojega je kršćanstvo u svijesti mnogih prestalo biti vjerom Križa ukoliko se izjednačilo s vjerom progonitelja, a ne progonjenih. Mnogi su ljudi počeli tumačiti kršćanstvo kao jednostavno posvećenje poganskih obreda kojih bi osvjetljenje, tumačenje pretpostavljalo i zbiljsko probraženje.

No, došlo je vrijeme u kojem će kršćanstvo opet biti progonjeno, u kojem će se od kršćanina zahtijevati mnogo veći heroizam, veća gorljivost za zadovoljštinom, veća potpunost i samosvijest, veće poznavanje svoje vjere. Došlo je vrijeme u kojem neće kršćani biti zapreka za samo kršćanstvo.

Novo kršćanstvo

Kršćanska nas vjera pozivlje da najprije tražimo Kraljevstvo Božje i njegovu pravdu (božansko savršenstvo). No, naglasimo da su daleko od kršćanske vjere različita fantaziranja, utopije i lažni maksimalizmi. Kršćanstvo je u svojoj zbilji veoma realistično i sveti su oci uvijek opominjali na trijeznost duha. Kršćanska svijest opaža sve teškoće koje su zapreka na putu k savršenstvu, no ona znade i to da se Kraljevstvo nebesko postiže samo uz velike napore. I da ga samo silnici osvajaju. Kršćanstvo nas pozivlje da se borimo iznutra prema van, a ne obrnuto, jer nikakav put započet izvana ne može dovesti do savršenog života, bio taj individualni. pojedinačni ili društveni. Zato nam je potreban duhovni i nutarnji preporod, preporod koji proizlazi iz slobode i milosti. Prisiljavanjem se ne mogu stvoriti dobri kršćani ni savršeno kršćansko društvo. Potrebna je zbiljska i djelotvorna izmjena u samoj duši pojedinca i naroda. Ta činjenica da se ljudi kite kršćanskim imenom ne znači odmah da su oni postigli savršenstvo života, savršenstvo kojega je ostvarenje povezano s neizrecivim teškoćama.

Zanijekati kršćanstvo zbog nesavršenosti kršćana znači ne shvaćati i ne poznavati istočni grijeh. Onaj tko zna i shvaća istočni grijeh neće u nevrijednosti kršćana vidjeti nevrijednost kršćanstva. Kršćanska je religija religija otkupljenja i spasenja i ona nam pokazuje da se svijet naslađuje u zlu. Bezbrojne nauke tvrde da se može doći do savršenosti života i bez pobjede nad zlom. Kršćanstvo ne misli tako. Ono naprotiv zahtijeva tu pobjedu, ono zahtijeva ponovno rođenje i nutarnji preporod. Kršćanstvo je mnogo radikalnije i ono mnogo više zahtijeva.

Mnogi su se uvelike diljem povijesti kitili kršćanskim znakovima i načelima, a da to nisu ni zaslužili. No naglasimo da nema ništa odvratnije od hinjenja istine i licemjerja. Bilo je sasvim naravno da takvo stanje proizvede prosvjed. Država se kitila kršćanskim simbolima, a da uopće nije bila u pravom smislu kršćanska. A jednako je to bilo u životu, nauci i umjetnosti, gospodarstvu i pravu te u čitavoj kršćanskoj kulturi. Kršćanstvom su opravdali i samo društveno iskorištavanje čovjeka po čovjeku. Moralno su bili zaštićeni bogataši i mogućnici ovoga svijeta. Još je u kršćanskom svijetu živio stari poganin, koji je doista bio pozvan na izgradnju kršćanskog života, ali još uvijek zasićen starim kvascem rđavih stvari. Crkva, iako je na unutarnji način djelovala na njega, ipak nije mogla silom pobijediti staru narav. Proces je te pobjede sasvim unutarnji, nevidljiv i sakriven Kraljevstvo se Božje pojavljuje neprimjetno. U kršćanskom su se svijetu nagomilala mnoga licemjerja, mnoge laži i konvencionalnosti, mnogo retorike. Prosvjed je postao neizbježiv: protest i napuštanje kršćanstva često su bila samo očitovanja uistinu iskrene želje da bi se i vanjština pokazala u skladu s nutrinom, a to će biti veća potvrda za ono što kršćanstvo po sebi hoće: cijelog čovjeka prožeti Evanđeljem.

Ako država, kultura, društvo nisu u svojoj nutrini kršćanski, neka ne nose toga naslova. ne treba ni hiniti ni lagati, već nastupati s istinom. Zato je taj prosvjed imao i svoju protivnu stranu: mržnju protiv laži i ljubav za istinom. No opasno je da se u isti mah s tom istinom i iskrenošću uz protest protiv laži i licemjerja ne pojavljuje još jedna laž i jedno novo licemjerje. Polazeći sa stanovišta da su društvo i ljudi samo izvanjski bili kršćanski, moglo bi se doći do tvrdnje da je kršćanstvo samo utvara i laž i da se ono što je doista dovodilo do neuspjeha ljudi smatralo neuspjehom kršćanstva. U tom smislu moglo bi se reći: mislilo se da se došlo do jednog višeg stupnja, do jednog višeg savršenstva, do jednog vjerodostojnog ispovijedanja vjere, a ono je kršćansko licemjerje samo zamijenilo protukršćansko, poganska licemjerje.

Protivnici se kršćanstva smatraju boljim i prosvjetljenijim od kršćana i misle da bolje poznaju istinu. Moramo reći da su zapravo duše zavedene mentalitetom ovoga svijeta, koje niječu istinu; no što su udaljenije od iskrivljavanja istine, to su i bliže istini. Mnogi su daleko inferiorniji od kršćana ukoliko su izgubili pojam o grijehu. Nietzsche je strastveno napadao kršćanstvo jer je vidio samo izrođene i površne kršćane; nikada, međutim, nije pokušavao shvatiti i otkriti samu kršćansku vjeru.

Kršćanski svijet proživljava krizu, koja potresa njegovim temeljima. Zato više ne može postojati sasvim izvanjsko kršćanstvo, hinjeno i lažno, retorično kršćanstvo. Prošlo je njegovo vrijeme. Počinje razdoblje istinskog realizma u kojem se otkriva prvotna zbilja života, u kojoj padaju izvanjski zastori i ljudska se duša suočuje s tajnama života i smrti. Politička i upravna konvencionlnost kao i formalizam izgubili su svaki smiao. Ljudska duša hoće prodrijeti u dubine samog života, hoće spoznati korisno i bitno hoće živjeti u pravdi i istini.

U naše vrijeme pod utjecajem ovih podnesenih nevolja dolaze do svjetla mnoge duše koje iznad svega žeđaju za istinom, koju neće moći ništa zasjeniti ni izobličiti. Čovjek je već umoran od laži i konvencionalnosti, od svih tih izvanjskih oblika i tih znakova koji su zamijenili istinske znakove života. Ljudska duša nastoji da spozna zbilju bez tog pokrova laži koju su sami kršćani postavili. Ljudska bi se duša htjela sjediniti sa samim Kristom. Kršćanskom nedosljednošću i nedostojnošću Krist je bio zarobljen. Izgubio se iz vida. Stoga će kršćanski preporod biti prije svega poziv Kristu i njegovoj istini, slobodnoj od svakog ljudskog iskrivljavanja i nadodavanja. Svijest o istočnom grijehu ne smije kod čovjeka oslabiti svijest o njegovoj odgovornosti prema Kristovu djelu u svijetu; ne smije paralizirati njegovo služenje Kristovu djelu. Ljudima se često čini ostvarenje kršćanstva, Kristove istine i zapovijedi teškim i neostvarivim pothvatom. No sama nas kršćanska nauka poučava da se poziv na kršćanski život ne može ostvariti samim ljudskim snagama; no ,,što je ljudima nemoguće, to je Bogu moguće’’ (Lk 18,27). ono što nije moguće čovjeku vlastitim snagama, moguće je čovjeku ostvariti božanskom snagom, božanskom pomoću. Tko vjeruje u Krista zna da nije sam, da je Krist s njim i da je pozvan ostvarivati Kristovu istinu u zajednici s Kristom Spasiteljem.

Nikolai Berdjaev

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save