Sv. Benedikt i njegovo Pravilo (Proslov)
Benedikt se rodio oko 480. u biskupskom središtu u gradu Nursiji u dobrostojećoj obitelji. Poslan je u Rim na odgoj i školovanje, ali ga tamošnji život i ponašanje rimskog klera nisu nimalo oduševili. Mladi i ozbiljni Benedikt težio je za dubinom i ozbiljnošću, pa napušta Rim i studije nastojeći se osloboditi spona koje su ga u tome spriječavale. Njegov ideal duhovnog života odveo ga je u potpunu samoću u jednu od špilja kraj mjesta Subiaco
gdje je počeo provoditi život u strogosti, samoći i pokori nadahnut redovništvom kršćanskog Istoka. Benedikt je nakon tri godine takvoga života, stekavši brojna duhovna iskustva i spoznaje, osnovao malu zajednicu s kojom je povezan zajedničkim idealima slavio Boga živeći životom odmjerene i uravnotežene askeze. Njegovi životopisci navode da je kao samotnik imao jake tjelesne napasti protiv koji se borio veoma odlučno bacivši se gol u trnje kupina. Vodio je kao poglavar i jednu monašku zajednicu u Vicovaru želeći raspuštenim monasima uvesti red i zdravu stegu, a kad su mu neki od njih pružili čašu otrovana vina, Benedikt je čudesnim Božjim zahvatom bio izbavljen od sigurne smrti. Nakon Vicovara vratio se u Subiaco gdje su ga monasi zamolili da im bude duhovni otac. Benedikt je monahe podijelio u 12 manjih samostana, a na čelo svakog postavio je jednog monaha kao oca. Preuzevši duhovno vodstvo svih samostana polako se počeo oblikovati benediktinski način monaškog života. Bila je to škola služenja Gospodinu koja je oživljavala duh prvih kršćana gdje su se osobito poštovale molitva, rad i poslušnost da se u svemu slavi Bog. Benediktinski samostan na Monte Cassinu koji će kasnije osnovati postao je u doslovnom smislu grad na gori gdje su braća živjela monaški ideal moli i radi ostvarujući stalnost na jednom mjestu uz bratstvo rada i molitve. Uz molitvu je njome prožet stajao i rad braće, jer je nerad najveći neprijatelj monaškog života te bi monasi trebali živjeti od rada svojih ruku. Takvo shvaćanje nije ni do danas izumrlo što dugujemo sv. Benediktu. Benediktovo Pravilo je na Monte Cassinu dobilo svoj konačni oblik. Ono svjedoči o Benediktovom idealu svetosti očitujući veliku životnu mudrost i zahvaćenost Bogom koju je kroz stoljeća svjedočila velika benediktinska obitelj skrovitih redovnika i redovnica. Sv. je Benedikt svojim zajednicama kao program ostavio ove riječi: Božjem se djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije pretpostaviti, pa je tako sav benediktinski život određen i prožet svetom liturgijom koja za monaha predstavlja vrhunac dana. Zajednička molitva bratsko je slavljenje Boga iz koje izlazi snaga i hrana za život. Sv. otac Benedikt umro je 21. ožujka 547. te se njegov blagdan stoljećima slavio na taj dan. Kako je u Korizmi slavljenje suzdržano njegov je blagdan premješten na 11. srpnja da mu se može nesmetano posvetiti prikladna i zaslužena pozornost. Grob mu se nalazi u crkvi opatije Monte Cassino, a u ikonografiji ga se obično prikazuje sa štapom i knjigom Pravila, dok kraj njega stoji gavran koji mu je donosio komad kruha dok je živio u špilji. Benediktinci su svojim djelovanjem oblikovali europsku povijest stoga je papa Pavao VI. sv. Benedikta proglasio zaštitnikom Europe. Oni su prvi koji su donjeli kršćanstvo i pismenost na hrvatske prostore i naša se povijest bez njih ne može zamisliti. O tome govore i tri debela sveska djela dr. Ivana Ostojića Benediktinci u Hrvatskoj. Za sada jedini muški samostan u Hrvatskoj nalazi se na otoku Pašmanu (Ćokovac). Ženski benediktinski samostani su u Zadru, Trogiru, Hvaru, Krku, Šibeniku, Pagu i Cresu. Federacija benediktinskih koludrica u Hrvatskoj izdaje svoje glasilo Mir naš.
Monaško Pravilo sv. Benedikta
Proslov
1Poslušaj, o sinko, pouke učitelja
i prikloni uho svoga srca;
rado primi savjet dobrohotnog oca
i uspješno provodi u djelo.
2Tako ćeš se naporom posluha vratiti onomu
od kog si se udaljio nehajnim neposluhom.
3Tebi mi je, dakle, sada govor upravljen,
tko god ti bio, koji se vlastite volje odričeš,
te prihvaćaš najjače i najblistavije
oružje posluha
da vojuješ Kristu Gospodinu,
istinskomu Kralju.
4Prije svega, započneš li neko dobro djelo,
svesrdnom molitvom išti da ga On dovrši;
5udostojao se ubrojiti nas među svoje sinove
i sada ga ne smijemo žalostiti
svojim zlim djelima.
6Moramo mu, dakle, s darovima
što nam ih je On udijelio
uvijek tako služiti
da nas ne bi jednom
kao rasrđen otac razbaštinio,
7ili kao strašan gospodar,
uvrijeđen našim grijesima,
predao vječnoj kazni,
jer ga kao nevaljale sluge
ne htjedosmo slijediti u slavu.
8Ustanimo stoga već jednom
jer nas Pismo budi govoreći:
Vrijeme je napokon da se oda sna prenemo.
9Otvorimo svoje oči božanstvenom svjetlu
i pažljivim uhom poslušajmo opomene
što nam ih božanski glas
svagdano dovikuje:
10O da danas glas mu poslušate,
ne budite srca tvrda!
11I nadalje: Tko ima uho
neka posluša što Duh govori Crkvama.
12A što govori?
Dođite, djeco, i poslušajte me,
učit ću vas strahu Gospodnjemu.
13Trčite dok imate svjetlost života
da vas ne obuzme tama smrti!
14Dok Gospodin u mnoštvu ljudi
dovikujući traži svoga radnika,
iznova kaže:
15Tko je čovjek koji ljubi život
i želi se dana naužiti dobrih?
16Ako to čuvši ti odgovoriš: „Ja“,
Bog će ti reći:
17Želiš li imati istinski i vječni život,
onda jezik svoj oda zla suspreži
i usne svoje od riječi prijevarnih.
Zla se kloni i čini dobro,
traži mir i za njim idi!
18Ako to budete činili,
moje će oči biti nad vama,
moje uši nad vašim molitvama
i prije nego me zazovete, reći ću vam:
Evo me!
19Što bi nam, braćo predraga,
moglo biti milije
od toga glasa Gospodnjeg koji nas zove?
20Gle, Gospodin nam u svojoj dobroti
put života pokazuje.
21Opašimo, dakle, svoje bokove vjerom
i vršenjem dobrih djela
i stupajmo pod vodstvom Evanđelja
putovima njegovim,
da bismo zavrijedili ugledati onoga
koji nas je pozvao u svoje kraljevstvo.
22Ako želimo stanovati
u dvorima njegova kraljevstva,
moramo se žuriti dobrim djelima,
inače nećemo onamo stići.
23No upitajmo s Prorokom Gospodina
govoreći njemu:
Gospodine, tko smije stanovati u šatoru tvome,
tko li počivati na gori svetoj tvojoj?
24Nakon toga pitanja
poslušajmo, braćo, Gospodina
koji nam odgovara
i put prema svome šatoru pokazuje,
25govoreći: Koji živi bez ljage
i koji čini pravicu,
26koji istinu iz srca zbori
i ne kleveće jezikom;
27koji bližnjem zla ne nanosi
i ne sramoti susjeda svoga;
28koji zlobnoga đavla,
kad govoreći nešto ga nagovara,
skupa s njegovom napasti
odbaci s vidika svog srca
i uništi ga,
te njegovo nagovaranje
odmah na početku zgrabi
i razbije o Krista;
29koji se boji Gospodina
i ne uznosi se svojom vjernom službom
znajući da dobro u njemu
nije djelo njegovo, već Gospodnje.
30I zato veličaju Gospodina
koji djeluje u njima,
govoreći s Prorokom:
Ne nama, Gospodine,ne nama,
već svom imenu slavu daj!
31Kao što ni apostol Pavao
nije ništa od svog propovijedanja
sebi pripisivao,
nego je rekao:
Milošću Božjom jesam što jesam.
32I još izjavljuje:
Tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali.
33Zato i Gospodin u Evanđelju kaže:
Tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih,
prispodobit će se mudru čovjeku
koji sagradi kuću na stijeni.
34Zapljušti kiša, navale bujice,
duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću,
ali ona ne pada,
jer je utemeljena na stijeni.
35Tako završivši Gospodin očekuje od nas
da ćemo na njegove svete poticaje
iz dana u dan djelima odgovarati.
36Zato nam se i produžuju dani ovoga života
kao odgoda da popravljamo svoja zla djela,
37kako i Apostol govori:
Zar ne shvaćaš da te strpljivost Gospodnja
k pokori privodi?
38Ta milostivi Gospodin veli:
Neću smrti grješnikove,
nego da se obrati i živi.
39Kad smo, dakle, braćo, upitali Gospodina
tko će stanovati u njegovu šatoru,
čuli smo kako ondje možemo stanovati,
ali samo ako dužnosti stanara ispunjavamo.
40Moramo, dakle, držati spremnim
srca i tijela svoja,
da u svetoj poslušnosti
vojujemo za te zapovijedi.
41A ono što naša narav ne može,
Gospodina ćemo moliti,
da se udostoji svojom nam milošću pomoći.
42Ako želimo paklene kazne izbjeći
i u život vječni dospjeti,
43onda, dok je još vremena
i dok se u ovom tijelu nalazimo,
i dok možemo sve to izvršiti
u svjetlu ovog života,
44trčat nam je i činiti
što će nam za vječnost koristiti.
45Stoga nam je, dakle, osnovati
školu službe Gospodnje.
46U toj ustanovi, nadamo se,
ne odrediti ništa oštra, ništa teška.
47No, ako bi razuman razbor
nešto malo i tvrđega tražio,
zato da se mane isprave ili ljubav očuva,
48nemoj se tada odmah prestrašiti
i ostaviti put spasenja
koji u početku ne može biti nego uzak.
49Ali napredujući u monaškom životu i vjeri
srce nam se širi
i s neizrecivom slatkoćom ljubavi
hrlimo putem zapovijedi Božjih.
50Tako se nikada nećemo
od njegova učiteljstva udaljiti,
nego ćemo u samostanu
u njegovu nauku do smrti ustrajati
i u Kristovoj muci trpljenjem sudjelovati
da u njegovu kraljevstvu zaslužimo
i udjela imati. Amen.
