PRAVNA DRŽAVA I CENZURA MISLI
Svaka država tumači sebe pravnom, upravo kao što svaka vlada, u povijesnoj i kronološkoj perspektivi, voli sebe prikazivati kao oličenje građanskih sloboda…U najdemokratskijim državama Zapada, uz sve ustavne garancije na «pravo slobodnog mišljenja» i «javnog govora», postoje stavke koje historijski nepoćudan govor tumače kao «pozivanje na mržnju» i « poticanje
rasne netrpeljivosti». S obzirom na teško breme fašističkog nasljeđa i poradi rastućeg multikulturalnog profila, brojne države, poput Njemačke, Austrije, Francuske, Australije ili Kanade, uvele su nedavno u svoje krivične zakonike stroge članke i paragrafe koji (još) nisu na snazi u brojnim postkomunističkim zemljama istočne Europe.
Naročito su pod okom krivičnog zakona povjesničari revizionisti ili tzv. «negacionisti», koji bilo da umanjuju žrtve holokausta, bilo niječu postojanje plinskih komora, ili riječju i slovom ističu rasne i etničke razlike. Slijede brojne ekstremno desničarske i nacionalističke stranke i strančice, grupe «skinheadsa», i pojedinci koji se protive multietničkom multikulturalizmu. Djelomično su krvavi događaji vezani uz različite nacionalizme na Balkanu, uticali na stroge krivične zakonike u zapadnim državama. Dio literature, časopisa ili moderne nacionalističke «rock» glazbe («Blood and Honor»), koja je manje više dostupna u demokratskoj Americi, Engleskoj, Danskoj, Švedskoj, Hrvatskoj (a i većim dijelom i cijeloj istočnoj Europi i Rusiji !) nedostupna je i pravno kažnjiva u Njemačkoj, Španjolskoj ili Češkoj. Među najdemokratskijim zemljama Zapada ne postoji jasna i jedinstvena ocjena glede « slobode govora i mišljenja».
1990.g. Francuska vlada je donijela zakon «Gayssot» – po istoimenom komunističkom parlamentarnom zastupniku – na temelju kojeg je pravno i financijski kažnjivo nijekanje i umanjivanje žrtava holokausta. Od brojnih francuskih revizionističkih publicista, Roberta Faurissona, Sergea Thiona ili Henria Roquesa, najpoznatiji je slučaj Rogera Garaudyija, koji je na temelju svoje revizionističke proze osuđen na visoku financijsku i uvjetnu zatvorsku kaznu. Garaudy, koji je od visokog komunističkog teoretičara i političkog čelnika, postao danas muslimanski vjernik, uživa veliku reputaciju u islamskom svijetu, gdje je, za razliku od zapadnih medija, u lokalnom tisku raširena praksa negirati holokaust ili kritizirati Izrael. Koliko poimanje pravne države glede slobode govora i slobodnu riječi varira od kulture do kulture, od države do države, govori egipatski nobelovski laureat i književnik, Nagib Mahfuz, koji je tijekom skandala glede Garaudyija, javno kazao «da kakvo je to zdravlje zapadnih demokracija gdje je najnormalnije sumnjati u postojanje Boga, ali gdje je zločin sumnjati u holokaust»?
Jedan od novijih i delikatnijih slučajeva glede pravne države i njenog različitog poimanja, odnosi se na tužbu ugledne francuske udruge LICRA (Međunarodna liga za borbu protiv rasizma i antisemitizma) protiv velike američke internet tvrtke, «yahoo». Francuska LICRA predbacuje «yahoou» da preko svojih internet stranica omogućuje grupama skinheadsa, antisemitima i revizionistima poticanje rasne mržnju i da im omogućuje prodaju nacističkih rekvizita. Budući da u Americi ne postoji u krivičnom zakoniku zabrana protiv «verbalno delikta», tj. protiv pisanja ili verbalnog isticanja revizionizma ili nacionalne nesnošljivosti, «yahoo» ne može ući u krivično pravnu jurisdikciju Francuske, tako da parnica između LICRE i «yahoo» i dalje traje.
Švicarska je 1994. i 1995. godine donijela stroge zakone protiv svakog vida «rasne i etničke netrpeljivosti». 1997. švicarsko lokalno pravosuđe osudilo je umirovljenog učitelja, osamdesetogodišnjeg Arthura Vogta na kaznu od 15 tisuća dolara radi dijeljenja revizionističke literature svojim poznanicima. Do sredine prošle godine, cca 200 kaznenih prijava podneseno je protiv revizionista i navodnih šovinista kod lokalnog pravosuđa u Švicarskoj. Najpoznatiji je slučaj publiciste i profesora, Jürgena Grafa i njegove revizionističke knjige «The Holocaust on the Test Stand,» objavljene 1993.g. 1998. godine Graf gubi posao na školi i biva osuđen na 15 mjeseci zatvora, dočim njegov izdavač Gerhard Főrster dobiva 12 mjeseci zatvora. Da bi izbjegao pravomoćno stupanje na snagu zatvorske kazne, u listopadu 2000.g. Graf bježi u Iran – gdje ga već čeka serija predavanja na univerzitetima.
Najstroži zakoni protiv bilo kave vrste negacionizma, revizionizma, i nacionalne i rasne netrpeljivosti postoje u Njemačkoj – što je i povijesno i pravno shvatljivo s obzirom na njemačku nacističku prošlost. Čak i strani državljani, osumnjičeni radi promidžbe revizionizma ili rasne netrpeljivosti u Njemačkoj, mogu završiti na sudu. Njemački krivični zakonik «StGb», tj. paragrafi # 130 o « podsticanju na nacionalnu mržnju» (Volkshetze), ili članci # 189. i #194, gdje je riječ o kaznama za «vrijeđanje na sjećanje preminulih» (Verunglimpfung des Andekens Verstorbener), izuzetno je teško prevesti na običan njemački jezik. Za razliku od francuskog «Gayssot» zakona, koji jasno i glasno kaže da je pravno kažnjivo negiranje holokausta, njemačke pravne jezične kovanice nevjerovatno su rastezljive, tako da u njih može ući običan apolitički pojedinac koji priča vic na račun nekog ilegalnog turskog radnika, upravo kao i neki nasilnik koji riše svastike na sinagogama. U Njemačkoj je nedavno poluslužbeno i diljem školskih ustanova počela kampanja koja nosi naslov, «borba protiv desnice» («Kampf gegen Rechts»), prilikom čega je čak i nekim konzervativnim listovima blokiran žiro račun. Znatan broj umjerenih konzervativnih političara proziva neslužbeno aktualnu ljevičarsku vlast u Njemačkoj posprdnim riječima, «DDR –light», tj. koriste aluziju na bivšu komunističku istočnu Njemačku, dakako u «mekanom» izdanju.
No rastući revizionizam kao i kritika na navodno represivna krivična zakonodavstva liberalnih sustava nije stvar samo desničara nego i brojnih lijevih intelektualaca. Tako i Noam Chomsky, američki ljevičar i svjetski poznati lingvist i politolog židovskog podrijetla (koji je svojevremeno oštro kritizirao i srbijansku i hrvatsku vladu) već godinama vodi akademske bitke sa američkim akademskim establishmentom i židovskim lobbijima. Usprkos svojih izrazito antifašističkih stavova, Chomsky se zauzima za pravo na slobodnu riječ francuskih i američkih revizionista i svih vrsta antikonformista. Slična je stvar i sa američkom lijevičarskim povijesničarom židovskog podrijetla, Normanom Finkelsteinom i njegovim nedavnim eksplozivnim bestsellerom «The Holocaust Industry». U knjizi autor zastupa tezu da se ogromne žrtve holokausta (uključujući i njegove stradale rodbine), instrumentaliziraju u prljave financijske igre i politički raket – što upravo stvara novi latentni anti-semitizam.
Nedavno je Germar Rudolf, koji je radio kao kemičar i doktorand na glasovitom Max Planck institutu u Njemačkoj, također osuđen radi revizionizma. Svojevremeno se bavio forenzičkim pretragama plinskih komora u bivšem nacističkom logoru Birkenau. U svojoj brošuri, «The Rudolf Report» on piše da «plinske komore nisu tehnički mogle funkcionirati za masovno ubijanje ljudi». Okružni sud u Bielfeldu, 1996.g. osuđuje Rudolfa na zatvorsku kaznu. Nakon što zatvorska kazna od 14 mjeseci stupa na snagu, Rudolf bježi u Englesku, a zatim u Ameriku. U Austriji je poznat nedavni slučaj profesora Wernera Pfeifenbergera, koji je 1995 godine objavio knjigu «Internationalism and Nationalism : A Never-Ending Mortal Enmity». U očekivanju kazne koja ga tereti za poticanja antisemitizma, u svibnju 2000, neposredno prije suđenja, Pfeifenberger se odlučuje na samoubojstvo.
Sličnih i slabo medijskih poznatih slučajeva ima u Kanadi, Australiji i Njemačkoj na pretek. Problem u krivičnim zakonicima glede pisanja o fašističkom razdoblju, često leži u semantičkoj nedorečenosti pravnih formula, tako da svaki lokalni pravnik ili pokrajinski sud može krivičnu prijavu tumačiti na svoj način. Donekle je takav slučaj bio i u jugoslavenskom krivičnom zakonu paragraf # 132 i «# 133 iz 1974.g., gdje se paragraf o «neprijateljskoj propagandi» mogao tumačit u svakoj bivšoj komunističkoj republici na različite i proizvoljne načina. U tu rastegnutu pravnu i krivičnu formulu mogao je ući miran građanin koji je pravio viceve na račun Jovankinih nogu ili Titine dikcije, upravo kao i pojedinac, koji je pripremao oružane akcije protiv komunističke Jugoslavije. Nije za zaboraviti da su Slobodan Milošević i njegovi mediji nastupali sukladno slovu tog bivšeg komunističkog paragrafa, i da su za svoju rat protiv Hrvatske, 1991.g, pravno opravdavali optužbama da «Hrvatska nasilno razara Jugoslaviju i restaurira fašizam.»
Strogi zakoni protiv revizionista znaju biti mač sa dvije oštrice. To pokazuje sve veći broj internet stranica europskih nacionalista i sve veće zanimanje kod mladih za revizionističku, i neo-fašističku literaturu. Klasičan je ovdje primjer Hitlerove knjige «Mein Kampf». Svojevremeno su ljevičari i antifašisti isticali da je i te kakao potrebno pročitati tu knjigu da bi se upoznao bolesni mozak Hitlera i barbarstvo nacizma. Danas antifašisti tvrde upravo suprotno – tj. da knjigu treba zabraniti da ne bi negativno uticala na mlade mozgove. U Češkoj, slično kao i Njemačkoj, knjiga je zabranjena. No upravo kao svako zabranjeno voće, knjiga se prodaje putem raznih «samizdata» i interneta, više nego ikada prije.
S druge pak strane shvatljiv je i donekle opravdan strah i strogi antifašistički zakoni diljem Europe. U kontekstu Balkana očito je da su prevelike građanske i nacionalne slobode, dovele do krvavog rata koji još pravno tinja i koji će još dugo tinjati. Možda stoga ima istine da samo priglup čovjek i apatrid i analfabeta zna što je spokoj i sreća. Pravda i istina, upravo kao i njihovo utjelovljenje u «pravnoj državi» uvijek su proizvoljnog karaktera, i velikim dijelom, kao što uče grčki i latinski klasici, ovise o duhu vremena i konstelaciji političkih snaga.
U tom smislu suprotno raširenom mišljenju, bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, nije bio toliko neomiljen u brojim zapadnim krugovima radi neke navodne krive politike prema Bosni. Prvenstveno on je bio na meti kritika radi svog revizionizma i svog provincijskog i nezgrapnog medijskog nastupa, koji nikako nisu bili po volji arhitektima svjetskog poretka 1919 i 1945 i 1989. g. Konačno i sam nastanak samostalne države Hrvatske 1991.g, primjer je historijskog i pravnog revizionizma u praksi.
Tomislav Sunić
