Obilježavanjem Međunarodnog dana života želi se ljudima skrenuti pažnja na nepoštivanje ljudskoga života, na nepoštivanje naravnih zakona. Ozakonjenjem prava na abortus i prava na smrt (eutanazija) se promiče kultura smrti a ne kultura života.

S jedne strane se deklaracijama i konvencijama (Deklaracija o ljudskim pravima, pravima djeteta, Konvencijama o pravu djeteta, Povelja o pravima nerođene djece) promiže pravo na život, slobodu, autonomiju a s druge strane se ta prava negiraju donošenjem Izjava, deklaracija, zakona o prava na ubojstvo (nemedicinski indicirani abortus, aktivna eutanazija). Živimo u vremenu nepoštivanja ljudskoga života, dehumanizacije medicine, kada se tehnološki prenosi život i vremenu kada se nasilno prekida ljudski život (abortus i eutanazija). Nova medicinska etika ne štiti život od njegova začetka (čina oplodnje) do prirodnog kraja.

Dehumanizacija medicine se očituje kroz medikalizaciju ljudskog rađanja, procjenu kvalitete tuđeg života, prekid života loše kvalitete, čipiranje ljudi, kloniranje ljudi. Radi se o trivijalizacija života umjesto svetosti ljudskoga života. Neoliberalna filozofija negira pravo na život jer priznaje autonomiju žene (pravo na slobodan izbor, pravo raspolaganja svojim tijelom) a negira pravo embrija na razvoj i opstanak. Autonomija za jedne a na štetu drugih! Nadalje ta filozofija navodno brine o prenapučenosti planeta Zemlja i nemogućnosti prehrane svih njenih stanovnika. Promiče se kultura smrt u ime navodne slobode pojedinca da radi što hoće sa svojim životom i svojim tijelom i to sve kao znak poštovanja slobode i autonomije pojedinca.

Međutim, ako se pogledaju zakoni modernih država vidimo da čovjek nigdje nije apsolutno slobodan niti apsolutno autonoman. S jedne strane se poštuje pravo žene na slobodan izbor da raspolaže sa svojim tijelom kako želi, a s druge strane se oduzima pravo embriju na njegov razvoj i opstanak. Takav pristup je u svojoj suštini kontradiktoran, nadasve neetičan i nemoralan jer sloboda izbora žene negira pravo nove jedinke na život. Embrij se ne može braniti, ne može organizirati protestne marševe, ne može davati izjave, ne može pisati prosvjede i donositi deklaracije. To što ne može embrij može čovjek koji poštuje naravne zakone, koji ima etička i moralna načela.

Čovjek mora dići glas pritiv kulture smrti koju je nametnula neoliberalna filozofija, protiv nepoštivanja temeljnog ljudskog prava a to je pravo na život. Pravo na život pripada svima bez obzira na etičku, vjersku ili političku opredjeljenost. Kažu da embrij nije osoba!? Zanimljivo je da postaje osoba kada se rodi!? Nakon rođenja bivši embrij (fetus) odmah postaje samosvjestan, bira svoje ime, izražava svoje želje, izabire svoju političku i drugu orjentaciju itd. Ako ubijemo embrij ne će biti novorođenca! Ne može se negirati kontinuitet razvoja jedinke od oplodnje do rođenja pa je nužno pravno zaštititi embrij (fetus), to je civilizacijski minimum ako želimo biti civilizirani ljudi. Čovjek je osoba već po svom nastanku koja ima fizičku i duhovnu komponentu.

Svesti čovjeka samo na fizičku komponetu, smatrati ga nakupinom različitih stanica je nedopustivo jer je čovjek i duhovno biće. Činom oplodnje započinje novi život, započinje razvoj nove jedinke u fizičkom i duhovnom smislu. Prekid normalnog razvoja nove jedinke znači smrt nove jedinke. Neoliberalna filozofija tvrdi da embrij nije osoba i da se zato može napraviti prekid razvoja nove jedinke. Međutim, još nitko nije dokazao da je embrij osoba niti da nije osoba. Mislim da to i ne će dokazati jer je to filozofsko pitanje. Filozofija da embrij nije osoba negira njegovo pravo na razvoj, na život i liberalna filozofija dozvoljava ubojstvo te jedinke. Onog trenutka kada se dijete porodi postaje osoba (svijest, samosvijest, memorija, sposobnost slobodnog djelovanja)!? Koliko je to novorođenče samosvjesno, slobodno? Koliko bi poživjelo bez pomoći sa strane?

Embrij (fetus) je ljudsko biće i ima pravo na život te je neprihvatljivo ubiti ga. Embrij mora imati svoja prava i nije ljudski niti moralno ukinuti mu prava. Ako se zaklinjemo na humanost, moralnost, poštivanje života onda moramo zaštititi embrij.

Nažalost, embrij nije pravno zaštićen već to postaje činom rođenja. Nedavanje pravne zaštite embriju, odvajanje intrauterinog i ekstrauterinog razvoja jedinke je proizvoljni odabir neoliberalnog prava. S jedne strane se brani autonomija žene, a s druge strane se negira pravo i autonomija embrija. To je čin diskriminacije koji nije etički ni moralno dopustiv. Autonomija i sloboda čovjeka nisu neograničene, apsolutne. Sloboda izbora nije neograničena, sloboda jedne jedinke ne smije ugroziti slobodu druge jedinke, niti društva kao cjeline. Sloboda izbora je ograničena pravom drugih, pravom zajednice. Deklaracije, konvencije, izjave na međunarodnoj razini (Deklaracija o ljudskim pravima, Deklaracija o pravu nerođenog djeteta!) proklamiraju jednakost svih. Svatko ima pravo na život! U praksi se to pravo krši ozakonjenjem abortusa (nemedicinski indicirani abortus) i ozakonjenjem eutanazije. Utvrđivanje vrijednosti ljudskog života prolazi kroz subjektivni proces onoga tko vrednuje!?

Zakoni mogu biti humani i nehumani, pravedni i nepravedni, etični i neetični, zavisno o tome tko ih donosi i s kojim ciljem. Zakonima se želi postići neki cilj bez obzira je li on dobar, pravedan, etičan. Za razliku od zakona etika gleda je li neki čin dobar ili ne, da li se čini dobro ili zlo. Etika ne gleda je li taj čin rezultat nečije autonomije. Pravo na autonomiju je ograničeno pravo izbora jer se korištenjem prava jednih ne smije ugroziti pravo drugih.

Pravo na život je temeljno ljudsko pravo pa ne treba nikakvim neoliberalnim pristupima ukidati to pravo. Priznavanje prava ženi na autonomiju da raspolaže svojim tjelom bez ograničenja je etički neprihvatljivo. Žena može prodavati svoje tjelo, može posuditi svoju maternicu za nošenje ploda, može izvršiti abortus jer je slobodna i autonomna.

S druge strane koje su posljedice takvog postupanja žene? Je li takvo ponašanje u skladu s etikom i moralom? Je li prodavanje svoga tijela, iznajmljivanje i odstranjenje ploda u skladu s etičkim načelima i dobrim građanskim moralom? Nije! Ako to netko smatra civilizacijskim dosegom trećeg tisućljeća naše civilizacije treba se zahvaliti na takvoj civilizaciji.

Do danas znanstvenici nisu stvorili novi život, oni su samo modificirali život, manipulirali životom na Zemlji. Znanost bez etike je opasna znanost pa je nužno poštivanje usvojenih etičkih načela pri istraživanjima, nužno je postaviti granicu koja se ne bi smjela preći (npr. ne dozvoliti kloniranje ljudi, ugradnju čipova ljudima, transplantaciju spolnih stanica).

Pravo na život je zajamčeno nizom deklaracija, konvencija ali se u praksi to pravo krši. Nažalost u današnje vrijeme neoliberalna filozofija smatra da je pitanje ozakonjenja abortusa i eutanazije mjerilo demokratičnosti društva!? To nema veze s demokratičnošću društva već je znak ozbiljnog zastranjenja i gubitak humanosti i etičnosti društva. To je mjerilo nepravde jer demokratičnost za jedne ukida pravo drugih. Ljudska sloboda je ograničena na više razina pa država propisuje što sve čovjek ne smije napraviti, s jedne strane ograničena sloboda a s druge strane neograničena sloboda kada je u pitanju embrij! To je očita kontradiktornost, neprincipijelnost koja nije humana, koja nije etična, koja nije pravedna. Zakon neke države nije mjerilo da li je nešto dobro ili loše. Zakone donose diktatori i takozvana demokratski izabrana većina i ne mogu biti mjerilo etičnosti ni humanosti!

Piše se i govori o pravu na smrt! Zašto pravo na smrt, zar ne ćemo svi jednog dana umrijeti? Pod tim pravom se traži od liječnika da primjenjuju eutanaziju, da potpomažu nasilni završetak ljudskog života što je etički neprihvatljivo. Nasilni prekid života se treba smatrati ubojstvom a ne činom milosrđa.

Pitanje pobačaja i eutanazije je etičko pitanje, medicinsko-psihološko pitanje i pravno-zakonodavno pitanje a nije političko pitanje. Ozakonjenje abortusa i eutanazije ne može biti mjerilo demokratičnosti nekog društva kao što nam udruge i mediji sugeriraju. Dobro je uvijek dobro bez obzira tko ga čini, zlo je uvijek zlo bez obzira tko ga činio.

Ljudska prava su stvar definicije a ne rasprave. Osoba nije objekt interpretacije niti atribucije, već definicije. Još nitko nije pružio ni dokaz ni argument da čovjek prije rođenja nije osoba i vjerojatno i neće. Država je dužna da svojim zakonima štiti osobno dostojanstvo i vrijednost svakog ljudskog bića od začeća do prirodne smrti. To su univerzalne vrijednosti!

Za kulturu života a protiv kulture smrti koja nam se nameće!

Dr. sc. Marko Jukić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save