300 godina od rodjenja p. Ruđera Boškovića

Subota, 28 svibanj 2011 19:40
Written by: admin
Leave a reply

Prije 300 godina u Dubrovniku se rodio najveći hrvatski fizičar, matematičar, astornom, geodet, inžinjer, pjesnik, filozof i diplomat – pater Ruđer Josip Bošković – isusovac.
Razgovor s p. Koprekom, provincijalom HPDI, o R. Boškoviću

Poznato je da ćemo u Hrvatskoj, ali i širom svijeta, slaviti 300. godina od ređenja slavnoga isusovca i znanstvenika R. Boškovića.
Da, isusovci su u svojoj slavnoj ali i teškoj povijesti Reda između ostaloga duboko zadužili povijest duhovnih ali i prirodnih znanosti. Jedna je od važnih osoba u tome upravo bio i R. Bošković. Bošković je, mogu slobodno tako reći, bio europljanin prije ujedinjenja Europe. Vjera i razum za njega nisu bila dva nepomirljiva i nedodirljiva pola koje je nemoguće objediniti. I to već u 18. stoljeću, u vrijeme tzv. “prosvjetiteljstva”.
Spominjete prosvjetiteljstvo. Koje su glavne ideje “prosvjetiteljstva”? Kako se Crkva ponašala u to vrijeme?
Osamnaesto stoljeće je bilo vrijeme vjerskih ratova ali i velikih znanstvenih otkića; vrijeme svojevrsnoga susretanja kultura i civilizacija; vrijeme napetosti i spajanja; vrijeme razuma i srca; vrijeme izrabljivanja i težnje za pravednošću (jednakošću); vrijeme velikih prirodnih katastrofa (razoran potres u Portugalu!) i revolucije (Francuska revolucija); vrijeme sukoba istine i laži; vrijeme kritike i napretka… U tom su se vremenu rodile nove predodžbe o čovjeku, o njegovom okolnom svijetu i društvenom životu. U razvoju modernoga života duha obično se 18. stoljeće naziva “vremenom prosvjetiteljstva”. To vrijeme označava epohu u kojoj je zapadno čovječanstvo, što je sazrelo do svoje neo¬visnosti, počelo proširivati ono mišljenje koje je razvio veliki znanstveni pokret 16. i 17. stoljeća na čitav život, tj. svijest o auto¬nomiji uma uzdići na načelo oblikovanja života. Preduvjete za to činili su svakako renesansa i reformacija, u kojima se dovršilo oslobađanje od Srednjega vijeka i proboj prema samostal¬nosti. Prosvjetiteljstvo je u mnogočemu upravo bilo nastavak i daljnja izgradnja tih pokreta.
Prosvjetiteljstvo se dičilo znanošću, posebno se u to vrijeme veličalo znanje…
Da, prosvjetiteljstvo je razvijalo poseban odnos prema zna¬nosti koja je svoju pobjedničku snagu pokazala stvaranjem i izgra¬đivanjem matematske prirodne znanosti. U toj znanosti, koja se ko¬rijenila samo na narav¬nom mišljenju i koja je trajno napredo¬vala, ljudski je um dostigao ponosnu svijest svoje suverenosti. Zato se tu pojavila zadaća, taj isti um primijeniti i na duhovno-povijesni svijet, te početke uzeti i provesti u prirodni sustav duhovnih znanosti te tako rasvijet¬liti čitav život uma i upravo tim umom nad njim zagospodariti. Tako je nastao ideal jedne intelektualne i na napretku spoznaje zasno¬vane kulture, koja se svojim oslanjanjem na opće istine uma i mogućnošću svojega neomeđenoga metodičkoga razvoja činila sposobnom za nedogledan napredak. Otuda proizlaze crte koje su posvuda prosvjetiteljstvu vlastite: ponosna samosvijest duha; osloboditi se svakojakoga ropstva i u svoje ruke preuzeti sudbinu budućnosti; euforično povjerenje u nezadrživo napredovanje prema slobodi; nepokolobljiva odvažnost da se sve podloži kritici uma…
U tom duhovnom kontekstu sudjelovali su i pripadnici isusovačkoga reda, isusovci. Pa i Ruđer Bošković…
Činjenica je da su isusovci u 18. stoljeću bili ispunjeni velikim ponosom na svoje uspjehe, zasluge i utjecaj… Pa i u znanostima. Isusovcima se pripisuje pronalazak sata s klatnom, pantografa, barometra, teleskopa, mikroskopa. Isusovci su kompetentno raspravljali o magnetizmu, optici i elektricitetu… Isusovci su promatrali, u nekim slučajevima prvi, trake na Jupiterovom disku, Andromedinu maglicu i Saturnove prstenove. Iznosili su teorije o cirkulaciji krvi, o mogućim tehnikama letenja, o načinu na koji Mjesec utječe na plimu i oseku, o valnoj prirodi svjetlosti… Geografski zemljovidi ali i karte zviježđa južne hemisfere, simbolička logika, mjere za suzbijanje poplava, uvođenje znakova za zbrajanje i oduzimanje… – sve su to bila tipična isusovačka dostignuća. Na nekima je izravno radio i pater Bošković.
Tko je Ruđer Bošković? Možete li kratko prikazati njegov život?
Najprije svećenik, isusovac a potom znanstvenik. Rodio se u Dubrovniku, 18. svibnja 1711. godine, kao sedmo od osmero djece majke Paule (rođene Bettera) i Nikole Boškovića, trgovca porijeklom iz istočne Hercegovine. Bila je to uvažena dubrovačka obitelj, koji su svu svoju djecu šaljući ih u slavni isusovački kolegij “Collegium Ragusinum” odgojili kao izuzetne intelektualce. Četvero djece iz obitelji Bošković odlučili su se za duhovno, redovničko zvanje. Marija je stupila u red dominikanki, Ignacije u dominikance, a Baro i Ruđer u isusovce. Druga su djeca imali važnu ulogu u hrvatskoj kulturnoj povijesti. Petar je primjerice bio hrvatski književnik i prevoditelj, Anica pak, s kojom je Ruđe bio posebno povezan, spada u prva velika ženska imena hrvatske književnosti. S nepunih 15 godina Ruđe je stupio u isusovački novicijat u Rimu. Prošao je uobičajnu formaciju isusovačkoga reda. Svoj filozofsko-teološki studij dovršio je sjajnim uspjehom. Kako je to u isusovaca tada bio običaj, 5 sati je izlagao i od iznesenih prigovora branio pred sveučilištem i profesorskim zborom, cijelu teologijsku i filozofijsku znanost – tzv. „examen ad universum”. Za svećenika je zaređen 5. studenoga 1740. godine. Na oltaru svetoga Alojzija Gonzage služio je svoju prvu sv. misu. Uz znanstveni rad Ruđe je, kao svećenik, obavljao i svoje pastoralne aktivnosti najviše u kolegijskoj crkvi sv. Ignacija: slavio je mise, katehizirao, propovijedao i ispovijedao.
Kako je Ruđer zapravo postao poznat u znanstvenim krugovima?
U javni znanstveni život Bošković je u Rimu ušao onda, kada mu je papa Benedikt XIV. povjerio da s drugim matematičarima, ispita pukotine na crkvi sv. Petra – osobito na kupoli. Svoje je pak znanje iz mehanike i hidrodinamike Ruđe pokazao onda kada mu je bio predstavljen problem o pitanju isušenja tiberskih močvara u Rimu. Povjerene je zadaće obavio s velikim uspjehom. Bošković je na¬pisao mnoštvo rasprava, surađivao je u raznim časopisima i dopi¬sivao se sa svim velikim učenjacima svojega vremena. Ta bi pisma često postajale znanstvene rasprave, i svim tim stekao je toliki ugled, da je postao članom svih glavnih akademija i učenih društava Europe. Privlačilo ga je mnogo toga. No narav mu je bila uvijek zagledana u bitno. Nije se volio družiti sa sporednim, kratkotrajnim, prolaznim. Nije ga zanimala vanjska i prolazna površnost, nego nutarnja struja i snaga. Uvijek je htio nekuda zaroniti, nekamo se popeti, dublje pogledati, jače promotiriti… Ništa od površnosti fenomena nije ga trajno moglo zaustaviti. Uvijek se želio spustiti da pogleda onu tajnovitu strukturu, nutarnji sastav, nepoznato (zapravo sveto)… Pri tome mu se ljudsko znanje i cijeli ljudski rod činio kao neki mikroskopski crvići koji su se ugnijezdili u siru i “koji bi iz relativnih opažanja tako kratkog svog života sudili o apsolutnim i vječnim zakonima prirode”.
Kako je Bošković spjao svoje svećeništvo i svoje bavljenje sa znanošću, pa i diplomacijom…?
Tu bih rekao da Bošković nije bio ništa drugo nego jednostavno isusovac. Nije činio ništa drugo do ono što su činili i drugi isusovci njegova vremena ali i svih vremena. U „Formuli Instituti”, temeljnom dekretu našega Reda iz 1540. godine čitamo da je Družba Isusova ustanovljena da radi na napredovanju i spašavanju duša. To je bio ideal duhovnosti sv. Ignacija: „pomoći dušama“. U izrazu „pomoći dušama“ isusovci su nalazili i nalaze još danas svoju motivaciju da pomognu ljudima da se osamostale, da budu sposobni donositi dobre odluke i da tako bolje žive. Bošković je živio iz tih ideala i po sredstvima svojega vremena to je želio i ostvariti. Pokazao je da onaj tko se bavi znanošću mora biti svjestan da njegovo istraživanje nikada ne prestaje, čak i onda kada se tiče nekoga određenoga dijela svijeta ili čovjeka; ono ga naime upućuje u smjeru onoga što se nalazi ponad neposrednih predmeta studija, to jest prema pitanjima koja otvaraju pristup k otajstvu. Mogao bih tako reći da je Bošković anticipirao ono o čemu govori enciklika “Fides et ratio”, blaženoga pape Ivana Pavla II. “Otvorenosti i iskrenosti vjere”, piše ovaj blaženik, „treba odgovarati smjelost razuma”. No, ovome bih nadodao: Bošković nikada nije bio tek samo hladni znastvenik. Iz Beča se je zauzeo, preko svojega brata Bože u Dubrovniku, za nekoga albanskoga vojnika jer, kako je sam napisao ”nema većega veselja nego kad se može pomoći sirotinji”. Eto, to je Ruđer Bošković, isusovac svećenik i znanstvenik čiji 300 rođendan ovih dana slavimo.