RELATIVIZACIJA NAJVEĆIH ZLOČINA U POVIJESTI: Antifašizam je horor izmišljotina za neuke i naivne!
Svojevremeno je Tomislav Karamarko rekao da ga vrijeđa kad ga zovu antifašistom, i time postao za domaće, da ne kažem hrvatske, medije neprijatelj broj jedan. Danas pak tvrdi da je antifašist, ali i antikomunist. Ja nisam niti jedno od tog dvojeg, i vrijeđa me i jedno i drugo. Jer, zna se tko su danas antikomunisti: to su na zapadu uglavnom neonacističke bande skinheadsa. Antikomunizam kao ideologija danas nije povezan s demokracijom, već s neonacizmom.
Isto tako, antifašizam je pojam koji se povijesno može povezati samo i jedino s genocidnim manijacima i diktatorima, nipošto s demokratskim liderima. Da raščistimo prvo pojmove: ne, antifašisti nisu jednostavno ljudi koji se suprotstavljaju zlu fašizma, kako to pogrešno velika većina Hrvata smatra. To je tumačenje koje su manipulativni mediji nametnuli neukim i izmanipuliranim ljudima. Jesu li antifašisti bar povijesno ipak bili pozitivci? Ne. Dok se pojam antikomunizma danas veže prvenstveno na djelovanje ćelavih tipova u Martama s čudnim žnirancima, on se povijesno može vezati na vrlo pozitivne osobe koje su rušile komunizam, poput Vaclava Havela ili, u Hrvatskoj, Vlade Gotovca kojem je njegovo antikomunističko djelovanje priskrbilo dugi niz godina na robiji. No danas, antikomunizam, osim možda u Venezueli ili Sjevernoj Koreji, ima vrlo totalitaran prizvuk, ne bez razloga. Kao i antiislamizam: ja osobno sam veliki protivnik dovlačenja “migranata” s Bliskog istoka, pa ipak ne bih otišao na antiislamistički skup niti se učlanio u antiislamističku organizaciju, jer to u pravilu podrazumijeva nedemokratsko djelovanje i metode. Dovoljno je sjetiti se McCarthyjevnog antikomunizma iz Amerike pedesetih: da, komunizam je bio opasnost po SAD, i zlo. Ali McCarthy je to zlo zloupotrijebio kako bi suspendirao slobode i demokraciju.
Tko su dakle, i tko su bili antifašisti? To su bili diktatori i ratni zločinci, poput Staljina, Ceaussescua, Envera Hoxhe, Josipa Broza. Svi su se oni pozivali na svoj antifašizam i njime su pravdali svoje diktature. Antifašisti su i kod nas bili zločinci poput Veljka Kadijevića, Josipa Boljkovca, Manolića. Danas je antifašizam svašta, od apologetike izbjeglica koje siluju po Kölnu, do zagovaranja ukidanja ekonomskih i inih sloboda i nekontroliranog ljevičarenja. No mnogi kažu da su antifašisti bili i Roosevelt, Churchill, čak je Patton spomenut u tom kontekstu, neki – jučer je to spomenuo Komadina – čak tvrde da su i hrvatski branitelji bili antifašisti. Antifašisti se na taj način pokušavaju “nakačiti” na domovinski rat kao na vlastiti legitimacijski izvor. No, njihova politika nije u sebi nikad imala ideju hrvatske državnosti niti ju je uopće tolerirala, pa je to besmislica.
Zanimljivo da se nikad nitko ne sjeti činjenice da je Tuđman bio sudionik Drugog svjetskog rata, njega antifašisti ipak ne žele prigrliti! To jasno upućuje da pojam “antifašizma” u Hrvatskoj nema veze s otporom fašizmu kao takvom, ni Hitlerovom ni Miloševićevom, koji se isto pozivao na antifašizam a bio je fašist, već s komunizmom i jugoslavenstvom, antihrvatstvom. Unatoč tome, mnogi ljudi tvrde da je antifašizam svaki otpor fašizmu, da je svatko tko se borio protiv Njemačke ili Japana u drugom svjetskom ratu antifašist, i da se pojam antifašizma može primijeniti i na demokratske lidere. Usto, tvrde i da je antifašizam u temeljima Ustava, i vrijeđaju se kad ih Hasanbegović upozori da to nije tako.
Zloporaba termina
Niti jedno od tog dvojeg nije točno. Pojam antifašizma se, istina, koristio u Italiji (pa i Istri) dvadesetih, no u upotrebu u današnjem značenju ulazi početkom 1935. godine, kad Kominterna radi ideološki zaokret nakon potpunog neuspjeha sintagme “klasna borba” i uvodi “antifašizam” kao novi oblik pakiranja komunističke ideologije, odnosno kao rezervnu doktrinu komunizma koja naučava da nema slobode bez stavljanja pod komunističke skute. Ista ta doktrina naučava da je izvor fašizma u kapitalu i tržištu, iako je Hitler bio izrazit protivnik tržišta i kapitalizma, a zanimljivo da nitko ne primjećuje da su ekonomske slobode u Ustavu RH, dok antifašizam nije. U igru s početkom rata ulazi “Narodna fronta” kao organizacijski instrument kojem su na čelu komunističke partije po pojedinim zemljama, i te partije trebaju oko sebe okupiti ostale pristalice te politike koji i ne moraju nužno biti komunisti, ali je važno da podržavaju vodeću ulogu komunista.
Komunisti tako privlače razne snage u okrilje “Narodne fronte”, da bi te male saveznike nakon prodora Crvene Armije po istočnoj Europi i Jugoslaviji bilo likvidirali, bilo pozatvarali. Takav je slučaj bio i sa domaćim ZAVNOH-om, čije se odluke spominju u Ustavu, kao dio kontinuiteta državnosti, a ne kao forma antifašizma. Domaći antifašisti nikad naime nisu objasnili, ako su odluke ZAVNOH-a njima temelj Ustava, zašto onda pobogu Mesić, koji je pojam antifašizma vratio u uporabu, i danas brani ubojstvo Hebranga time što se on priklonio Staljinu? Zar Staljin nije bio antifašist? Dapače, vođa antifašista?
Već kad se to desilo svima je trebalo biti jasno da je “antifašizam” prijevara. Zapadnjaci su odmah prozreli podvalu, i pojam “antifašizam” se tamo tijekom rata nije koristio ni u kom obliku. Probajte kao eksperiment uguglati “Churchill antifascist” i dobit ćete 6 rezultata. Redom s instagrama ili foruma. Za isto to sa Staljinom ćete dobiti preko 400 rezultata. Prvi se nikad ne spominje u kontekstu antifašizma, drugi izrazito često. Na zapadu su koristili pojmove western liberal democracy i anti–Hitler coalition. U okupiranim zemljama poput Francuske partizanski su pokreti bili nazivani pokretima otpora, resistance, nikad se nikakvi antifašisti nisu spominjali, dijelom zbog toga jer je taj termin prigrlio Staljin, diktaror i masovni ubojica, a dijelom stoga što se nisu borili protiv fašizma nego nacional-socijalizma i japanskog imperijalizma. Fašizam je bio nešto talijansko, kao pizza i kancone.
Konkurenti za mjesto diktatora, a ne neprijatelji diktature
Francois Furet navodi kako je, suočen s opasnošću od nacističke Njemačke, Staljin u upotrebu ubacio novi pojavni oblik komunističke ideje, “antifašizam”. Pred smrt je cinično primijetio kako je “povijest, čini se, dala certifikat demokracije Staljinu”. On piše kako je Staljin glasno mahao antifašističkim barjakom, ali primjećuje da samo retoričko pozivanje na antifašizam ne znači i oslobodilačko djelovanje.
A oslobodilačkog djelovanja kod domaćih “antifašista” niti u Drugom svjetskom ratu nije bilo. Komunisti su pružali otpor zlu nacizma, no stvar je tu zamagljena propagandom. Jer kad se pruža otpor nekom zlu, kao što je Hitler, onda se treba pružiti otpor onom zbog čega jest zlo. Ako je Hitler bio zlo jer neki ljudi nisu imali nikakva prava, jer ljudi nisu imali jednake slobode, ako je Hitler bio zlo jer je ukinuo demokraciju, onda otpor tom zlu pretpostavlja borbu za alternativu tome – ako to ne radite onda niste protivni zlu već ste s njim u konkurentskom odnosu. I upravo je tu problem s antifašizmom: on je s fašizmom u Hrvatskoj u konkurentskom odnosu, i kao takav on sam predstavlja zlo. Za ilustraciju, Al Capone je pobio cijelu bandu Bugsa Morana, ali to ne znači da je bio borac protiv mafije. Bio je samo član konkurentske bande, kao što su to bili i komunisti i nacisti.
No u Hrvatskoj se smrću Tuđmana komični i zaboravljeni termin “antifašizam”, kojim se ni komunisti više nisu često služili zadnjih dvadesetak godina vladavine, vraća u uporabu intervencijom Stjepana Mesića. Dojučerašnji komunisti i pripadnici represivnog aparata, tajne policije, nekako moraju uljepšati svoju prošlost pa se pozivaju na antifašizam kao civilizacijsku tekovinu jer više nije prikladno govoriti o diktaturi proletarijata. Monstruozni zločinci poput Boljkovca i Manolića su najednom postali “antifašisti” i time zaštićeni od sudskog progona, jer, tvrdio je Mesić, antifašizam je temelj Ustava, pa je time i bilo kakav progon antifašista neustavan. Stvar je posvemašnja besmislica, i zadnjih godina sam masu puta pisao o tome kako nikakvog antifašizma u Ustavu nema niti izrijekom niti kontekstualno, no tek s dolaskom Hasanbegovića počelo se pričati o tome; Antifašizam se naravno ne spominje, spominju se odluke ZAVNOH-a negdje u nabrajanju svih vlada na ovom prostoru od hrvatskih kraljeva iz X stoljeća do demokratskih izbora, pa je negdje uz razne personalne unije i Habsburge spomenut i ZAVNOH, odnosno njegove odluke. Iščitati iz toga da je “antifašizam ustavni temelj Hrvatske” može samo potpuni idiot ili vrlo manipulativna i bezobrazna osoba, jer bi se slijedom iste logike moglo zaključiti da je, zbog spominjanja hrvatskih kraljeva u istoj rečenici sa ZAVNOH-om, zapravo monarhija temelj Hrvatske. Ili čak hrvatsko-ugarska nagodba. Ono što se međutim jasno spominje u Ustavu je “odbacivanje komunističkog sustava”, pa time neustavno može biti samo zagovaranje komunizma, iako je jasno i to smiješno tvrditi. Želim samo ukazati na nakaradnost takvih tumačenja.
Usto, listajući preambule europskih ustava, može se lako vidjeti kako antifašizam kao politička vrijednost ne postoji, niti je kao takav konstitucionaliziran. Dapače, katalog europskih vrijednosti suprotan je svemu onom što antifašizam u stvarnosti predstavlja. Sve ostalo je bezvezno naklapanje domaćih “antifašista”.
“Antifašist, a ne zločinac”
Stvar je dobila na drami kad je Karamarko pred nekoliko godina rekao da on nije antifašist, da ga vrijeđa kad ga se tako zove. Bio je u pravu, ali je reterirao, pa danas i on tvrdi da je “antifašist i antikomunist”, što je retardirano i kukavički. Da, shvaćam što je Karamarko htio reći, da je on protiv svakog totalitarizma, no to ne ide tako. On bi trebao bolje znati, jer upravo su se, kad je kao ministar policije dignuo optužnice protiv njih, dva spomenuta optuženika za ratne zločine pokrila plaštem antifašizma i izbjegla kaznu. Fumić je tada rekao kako “Tomislav Karamarko kaže da se bori protiv političkih zločina, a sa svojim je specijalcima uhapsio našeg junaka Josipa Boljkovca”, odnosno, prihvatio “antifašista a ne zločinac” filozofiju. Podsjetimo, Josip Boljkovac je tada optužen da je na željezničkoj postaji u Karlovcu uhitio Anu Crnić i Milicu Miljavac te da su ih odvezli u Glazbenu školu u Karlovac, u kojoj je bio logor. Mučene su strujom i silovalo ih je “NN pripadnika OZNA-e” – antifašista. Stariju sestru Milicu, koja je imala dvoje djece, pustili su, a mlađu su odvezli iz zatvora i od tada joj se gubi svaki trag. Boljkovac, kao šef OZNA-e, potkraj lipnja 1945., skupini zatočenika, pošto ih je prethodno 12 povezano žicom i likvidirano, održao je govor uz napomenu “ako im padne ustaška ideja na pamet, bit će za glavu kraći”.
Neki od 60-ak ispitanih svjedoka spominjali su Boljkovca i kao rukovoditelja ispitivanja zatočenika koji su iz varaždinske vojarne vlakom prevezeni u Karlovac. Veći je dio njih uvijek oko ponoći bio kamionima odvožen na strijeljanja, a četvorica su pošteđena. Neki su svjedoci tumačili kako ih je Boljkovac i osobno tukao drvenom palicom te određivao koje ljude treba odvoditi. Skupina svjedoka koja je govorila o likvidaciji Valentina Banovca i Slavka Volovića tvrdila je pak da su se oni predali Boljkovcu, a da ih je on na prijevaru dao pobiti. Banovcu je i “osobno prosuo mozak rafalom iz automata”. Banovac je inače prije rata bio mačekovac, intelektualac, a od 1941. do 1943. ilegalno je potpomagao partizanski pokret.
Uglavnom, on je jedan od onih koji su zahvaljujući svom “antifašizmu” i životu provedenom u zločinu otišli Bogu na istinu bez da su na ovom svijetu ikad za njih bili kažnjeni. I tu je problem s pozivanjem na “antifašizam”, pored očite činjenice da su ga Srbi privatizirali na način da se fašizam uvijek poistovjećuje s hrvatskim oslobodilačkim težnjama, a antifašizam sa srpskim okupacijskim aspiracijama: Svaka Hrvatska koja nema srpsku autorizaciju je notorno fašistička, genocidna. Problem s antifašizmom je što postoje podobni i nepoćudni građani, postoje antifašisti, pravovjerni, a svi ostali su sumnjiva lica ako ne priznaju da su antifašisti. Ja ne želim nikom govoriti da sam antifašist kako me ne bi sumnjičili da sam fašist, kao što pedesetih ne bih pristao biti antikomunist da ne bi tko mislio da sam komunist, to je ucjena. Ali i gore, to je instant opravdanje jednog totalitarizma na račun njegove suprotstavljenosti drugom totalitarizmu. Odbijanje antifašizma ne znači relativizaciju fašizma; naprotiv, antifašizam sam je relativizacija komunizma!
Dobar i loš totalitarizam
Prihvaćanjem “antifašizma” prihvatio bih i “rangiranje” totalitarizama u kojem bi jedan od njih, po prirodi stvari, mogao proći bolje, što apsolutno ne dolazi u obzir. Kao što su se nacisti često pozivali na svoj “antikomunizam” očekujući da će tako smanjiti globalnu odioznost spram vlastite ideologije, koja borbom protiv konkurentskog totalitarizma dobiva privid ljudskosti, tako se i komunizam, čija je “antifašistička borba” – iako su s Hitlerom sasvim lijepo surađivali dok dotični nije napao SSSR – desetljećima služio antifašizmom kao pokrivačem golotinje jednog čudovišnog sistema. Adolf Hitler je, uostalom, i masovni teror, i deportacije, i sustav konc logora i štošta drugo izravno preuzeo od SSSR-a, nije morao ništa posebno izmišljati: sve je to tamo već odlično funkcioniralo pod Lenjinom i Staljinom. U svojoj knjizi “Zla kob stoljeća” Alain Besançon postavlja jednostavno pitanje: Po čemu se jedan dan Varlama Šalamova u Kolimi razlikovao od dana Prima Levija u Aušvicu?
On u knjizi uspoređuje s jedne strane čisto, “banalno” zlo nacizma, njegovu “estetiku” zbog koje je tako privlačan izrazito devijantnim ličnostima, ali koja ga isto tako čini i osjetno transparentnijim od komunizma. Naime, dok nacizam na početku postavlja konačan skup neprijatelja, komunizam može arbitrarno disperzirati represiju, jer bestijarij narodnih neprijatelja nije ničim ograničen: zadnja iteracija su islamofobi, a prije toga su bili homofobi. To je samo nastavak dugog niza koji je započeo s kulacima.
“Nacistička etika”, kaže Besançon, “se očitovala kao negacija etičke tradicije cijeloga čovječanstva”; tako očito ludilo ne može predugo trajati, manijakalnost čitavog koncepta je takva da je nemoguće izbjeći konflikt s ostatkom svijeta koji će ga jednostavno satrti. Komunizam pak ima veću moć travestije; zbog njegove užasavajuće “utopijske” dimenzije, mnogi vrhunski intelektualci su se poveli za njim poput male djece, dok je nacizam ostao privlačan uglavnom nasilnim tipovima koji ne mare previše za intelekt. Upravo u toj mimikriji je opasnost, a jedan od vidova je i prerušavanje u antifašizam, skrivanje iza njega.
Komunisti se naime uporno pozivaju na antifašizam jer im to omogućuje da sakriju sebe kao stvarne fašiste. To im omogućuje da nastave staru politiku, koja kaže da je fašizam moguć samo na zapadu, i samo u okviru kapitalizma, iako je potonji zapravo, kao sustav ekonomskih sloboda pojedinca, izrazito suprotstavljen idejama nacional socijalizma. Oni se također nadaju da će im njihov “antifašizam” omogućiti da izbjegnu osudu koju će im povijest izreći, oni pokušavaju odgoditi trenutak kad će se pokazati da su zapravo oni bili fašisti. Zato antifašizam treba jasno odbaciti u svakom obliku, a tumačenja kako su i “zapadni demokratski lideri antifašisti” i kako je i jedan Patton bio antifašist treba tretirati kao ono što i jesu, posve neozbiljna trolanja. Patton je uostalom htio krenuti u rat protiv antifašista odmah po porazu Hitlera, kao i Churchill. Ne možemo im mi prišivati epitete poput “antifašisti” ako se oni sami nikad tako nisu deklarirali! Riječi imaju svoje značenje i definicije, tako i antifašizam, i on nipošto nije suprostavljanje fašizmu, nego mimikrija fašizma samog.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
