Zuroffi, Goldsteini, Pusići i Radmani nisu samo opasnost, već – prilika Hrvatskoj
Hrvatski narod ima u neposrednoj prošlosti u relativnom smislu jednako zastrašujuća iskustva kao što ih ima većina malih naroda, prije svega onih koji nisu imali nesmetan višestoljetni razvoj vlastite državnosti
S obzirom na to da se rat protiv Hrvatske, iako je adresiran, na koga bi drugoga nego na „fašiste“, ovaj put u hrvatskoj Vladi, prenio i na međunarodni teren putem medija u europskim zemlja, kao Le Mond u Francuskoj, jasno je da je Zlatko Hasanbegović time prerastao samoga sebe. Uključeno je i teško topništvo kakvim se u javnoj percepciji predstavlja Efraim Zuroff i njegova nevladina udruga Centar „Simon Wiesenthal“ u Jeruzalemu. Zbog toga se valja na samome uvodu u tekst prisjetiti ponašanja židovske države u sličnoj situaciji.
I, svakako, prisjetiti se da je veleposlanik Republike Hrvatske u Parizu Ivo Goldstein, povjesničar pred kojim je Zlatko Hasanbegović doktorirao, do sada ostao nijem na vrlo ružne kvalifikacije aktualne hrvatske Vlade, ministra Hasanbegovića, pri čemu su korištene i riječi Trvtka Jakovine da je „problematično imati anti-antifašista na mjestu ministra kulture“. Le Mond je jako utjecajan list, a hrvatsku Vladu su ocjenili – ultranacionalističkom.
A sve su započele navladine udruge i famozno civilno društvo.
Kakvo, vidi se po međunarodnoj prirodi udara na Hrvatsku.
Pogledajmo kako se u sličnim situacijama ponaša Izrael.
Izraelska ministrica kulture, čiji je resor, kao i u Hrvatskoj bio nadležan za čitav niz društvenih i civilnih ustanova i udruga, prekinula je državne potpore organizacijama za koje je Izrael, dakle ona i njene stručne službe, ustvrdila da rade protiv opstojnosti, suvereniteta i u konačnici same države Izrael.
I te organizacije su se zalagale za – ljudska prava.
S druge strane, izraelski parlament Knesset na prijedlog izraelske Vlade nazad nekoliko godina naložio je posebno formiranome povjerenstvu da istraži tokove novca prema udrugama koje su na ulicama izraelskih gradova i u izraelskoj javnosti žestoko prosvjedovale na svaku obrambenu i inu akciju Izraela prema Palestincima i sudjelovale u sigurnosnim nasrtajima na Izrael.
S obzirom da se radilo o nekolicini udruga pod firmom civilnoga društva, koje su se stalno pojavljivale kao nositelji tih prosvjeda i javnih kampanja protiv Vlade, povjerenstvo je vrlo brzo ustanovilo da su financirane iz rigidnih arapskih dinastija i država, smrtnih neprijatelja ideje izraelske državnosti i Izraela. Prste u svemu su imali i notorni – Britanci.
Izrael je ocijenio da je nasrtaj na državu, nasrtaj na Židove.
Na narod.
Je li smio drugačije ocijeniti?
Naravno da ne.
Istoga trenutka zabranjene su takve udruge.
Zašto to u Hrvatskoj nije moguće?
Zbog toga što u Izraelu, ali i među svim Židovima svijeta postoji potpuna suglasnost oko nužnosti, postojanja, ciljeva i nacionalnih interesa države Izrael.
Razlog nužnosti postojanja snažne i beskompromisne države na povjesnome teritoriju, bio je – Holokaust.
Nikada više, nacionalna je svetinja svakoga Židova.
Hrvatski narod ima u neposrednoj prošlosti u relativnom smislu jednako zastrašujuća iskustva. Kao što ih ima većina malih naroda, prije svega onih koji nisu imali nesmetan višestoljetni razvoj vlastite državnosti.
Hrvatska se danas suočava s izravnim udarima na temelje državnosti hrvatskoga naroda, s beskrupuloznim krivotvorinama, lažima i podvalama o prošlosti hrvatskoga naroda. Pa i s činjenicama da se posve dokumentirane i iskustvene istine i događaji, kao što je Domovinski rat, nasilno krivotvore, što u navodnim nevladinim inicijativama, što u medijima pod kontrolom neokomunističkih strukura, što u službenoj politici navodne ljevice sa satelitima od regionalno-autonomaških inicijativa do klasičnih velikosrpskih tendencija u SDSS-u i srpskim institucijama u Hrvatskoj.
Usporedimo to s mogućim legalnim djelovanjem nacističkoga pokreta u Izraelu.
Pretjerujem?
Nimalo. Ono što su nacisti bili Židovima, komunistički i velikosrpski program je Hrvatima.
Pri tome postoje ozbiljne indicije da su ljudi na najvišim državnim funkcijama, na javnoj Televiziji, bili suradnici KOS-a, nositelja svih planova agresije Srbije na Hrvatsku.
Kao netko pod sumnjom da je bio esesovac ili pripadnik Hezbollaha na izraelskoj televiziji.
Moguće?
Lijeva politika, nevladine udruge pod idiotskim nazivom antifašističke, ne dopuštaju provjeru i djelovanje države na rasvjetljavanju tih indicija, iako ponašanje tih ljudi svakodnevno potvrđuje opravdanost sumnji.
Mnogi će reći, lako je bilo Izraelu donositi zakone i politički postupati tako oštro i jasno, kad iza njega stoje Židovi diljem svijeta s golemim realnim utjecajem u većini najvažnijih svjetskih država.
Isti će reći da Hrvatska jednostavno nema takvu, ni moć, ni mogućnosti.
Nema vjerojatno moć kao Izrael, ali ima dovoljnu. I mogućnosti ima.
Ima i milijune Hrvata diljem svijeta s vrlo snažnim utjecajem na politike najvažnijih svjetskih sila.
Republika Hrvatska danas je članica NATO saveza, članica je EU i ništa se u tim institucijama i savezima ne može odnositi na Hrvatsku, a da Hrvatska ne može izravno i snažno utjecati na to.
Pitanje je samo, zna li i hoće li.
Jasno je da politički predvodnici prosvjeda protiv nove Vlade i njenoga „fašizma“ nisu htjeli utjecati na afirmaciju nacionalnog interesa. Tko može zamisliti Vesnu Pusić, Mesića, Josipovića ili Milanovića da promoviraju istinu i načela o hrvatskom narodu, mora, ili liječniku zbog indicija ozbiljnog psihičkog poremećaja, ili jednostavno – puše u isti rog.
Je li oni imaju pravo vidjeti Hrvatsku na svoj način?
Na način kako to pokazuju – nemaju.
Ne.
Radi se o tome što Hrvatska kako je „oni vide“ i „nacionalni interesi“ kako ih u Saboru definira Nenad Stazić jednostavno nisu interesi – hrvatskog naroda.
Ne može interes hrvatskog naroda biti politika da je bilo opravdano poubijati stotinjak tisuća Hrvata, pohapsiti nekoliko stotina tisuća, rastjerati isto toliko, oduzeti hrvatskome narodu slobodu, zavesti totalitarni režim Beograda koristeći šačicu izdajnika, odreći se trajno svoga državljanstva i nastojati brutalno iskorijeniti sve elemente nacionalne prepoznatljivosti od kulture, tradicije do – katoličanstva.
A svi oni izvorište upravo u tome imaju i to afirmiraju svakodnevno, skriveno ili otvoreno.
Da su to interesi hrvatskoga naroda, bez ikakve dvojbe Hrvate bi svatko mogao proglasiti potpuno ludim narodom.
I točka.
Republika Hrvatska je nakon dugo vremena pred slutnjom, da ne kažem prvim naznakama da se u državnome vrhu događa svijest i politika koja bi mogla sličiti na ponašanje izraelske ministrice Miri Regov, ili, u svježijoj inačici, naših susjeda u Mađarskoj.
Zbog toga je pozvan ni više ni manje nego poznati Židov – Efraim Zuroff.
Vrijeme je da Hrvatska pokaže da nema respekt prema takvim tipovima, bez obzira što je to djelomično rizično. Naime, netko tko koristi u svijetu simboliku stradanja milijuna Židova ima pretpostavljeni moralni kredit, pa je to uz sve ostalo pozicija koja se mora respektirati.
Međutim, svakome na zemlji se može i mora smijeti postaviti pitanje?
Pa i Zuroffu, pogotovo što ima dosta razloga upravo njega dokumentirano prozvati zbog vrlo jakih indicija da diljem svijeta zloupotrebljava žrtve svoga naroda, i kolektivno sjećanje čovječanstva za vrlo neodgovorno i prljavo političko ponašanje.
Kad je Zuroff u pitanju, previše je mučnih usporednica na slično ponašanje Milorada Pupovca.
To je čovjek koga nikako ne mogu od obične ljudske, javne i konačno međunarodne odgovornosti oprati niti zaštititi milijuni nesretnih Židova stradalih u Holokaustu, zbog čitavoga niza vrlo upitnih postupaka, izjava i ocjena, pa i o stvarima koje se izravno tiču kolektivnog sjećanja hrvatskoga, ali i bošnjačkog naroda.
Istodobno, židovske žrtve su dio kolektivnoga sjećanja svih naroda svijeta, ali to su i hrvatske i bošnjačke žrtve, inače sjećanje na žrtve – nema smisla.
Ako Zuroff misli drugačije, treba mu jasno staviti na znanje da time izravno vrijeđa i omalovažava nikoga drugoga nego žrtve i bolno sjećanje svoga naroda.
A evo primjera za to.
Nikada tijekom surove, zločinačke i u mnogim elementima prema mišljenju ICJ-a genocidne agresije na hrvatski narod devedesetih nije ni jednom riječju osudio tu agresiju i zločince.
Nikada.
A bilo bi nužno, jer je progonom nacističkih zločinaca stekao međunarodni ugled, i on i njegov Centar.
A srpska agresija bila je prvorazredan međunarodni događaj, na koji se svatko tko drži do sebe morao očitovati. Pogotovo netko s visokim senzibilitetom za genocid.
Zato jeste zajedno sa svojim potrčkom Slavkom Goldsteinom, kad treba Židovom, kad treba Hrvatom, kad treba liberalom, kad treba komunistom, kad nestane komunizma, onda antifašistom, u jesen 1991. godine, u jeku zastrašujućega razaranja hrvatskih gradova i ubijanja tisuća ljudi, nakon Labradorove diverzije na Židovsku općinu u Zagrebu, bez ikakvih saznanja žestoko nasrnuo na Tuđmana i hrvatsku državu.
Te večeri, dok je Zagreb bio pod uzbunama, a Hrvatska gorjela, Slavko Goldstein je oštro prigovorio hrvatskome narodu da je jako razočaran što se na ulicama i trgovima nije skupilo pola milijuna ljudi da osude fašistički i ustaški nasrtaj na Židove.
Tako je rekao u tv kamere.
A Zuroff je „zabrinuto“ zajedno s Beogradom i agenturama u gotovo svim europskim gradovima i medijima, ukazivao na „ultranacionalističku i ustašofilnu“ vlast predsjednika Tuđmana, otvoreno zagovarajući razumijevanje i potporu svijeta za – obranu srpske nejači!?
Je li nekome treba objašnjavati razmjere ovoga, da se poslužim izrazom Vesne Pusić „monumentalnog bezobrazluka“?
Naravno, kad se ustanovilo da su terorističku akciju izveli Kosovi agenti u Hrvatskoj, Goldstein kao i Zuroff su – šutjeli.
Zuroff u Beogradu mrtav hladan negira genocid u Srebrenici, bez obzira što je i to neopozivi, izrijekom iskazani, stav i presuda najvišega suda današnjice, ICJ-a.
Polazište?
Kao i „naših“ nakaznih antifašista.
Mi smo sud.
Mi smo moral.
Mi smo civilizacijski imperativ.
Jesu kome jesu.
Ali, Hrvatskoj nikako ne bi smjeli biti, jer, previše su bili.
Zbog toga je Zlatko Hasanbegović zadnja, nulta crta obrane elementarnoga dostojanstva hrvatskoga naroda.
Zadnja crta obrane naše suverenosti, slobode, ponosa i konačna razdjelnica na kojoj se mora početi s politikom jasnoga razlučivanja zla od dobra. Na toj crti, jednako kao i 91. godine na bojišnicama, nema mucanja, nema nejasnoća, nema okretanja drugog obraza, niti ima – dokazivanja.
Precizno je Milanović rekao – mi ili oni.
Ako hrvatska Vlada ne izvuče pouke iz svega, onda nije Vlada.
Ako ne postavi pitanje što njen državni zastupnik u Parizu radi i zašto mirno gleda klevete protiv svoga naroda i Vlade i ne otkaže mu istoga trenutka akreditaciju, ne zna vladati.
Zbog toga je ova kampanja protiv, samo naizgled Hasanbegovića, a u biti protiv nacionalne političke paradigme koju on trenutno simbolički predstavlja vrlo, vrlo poučna, pa ako hoćete i dobra prilika za Hrvatsku.
Nema sumnje da velika većina naroda to razumije. Ako je bilo ikakvih iluzija, samo ih budale ili tipovi pod opijatima, bilo ideološkim, bilo organskim – imaju.
Nadati je se da Karamarko, Petrov, Orešković i Grabar Kitarović nisu pod istim opijatima.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
