MEDIJSKE OPERACIJE FERALOVE BOJNE: Od 200 bogatih obitelji do ‘Točke na U’
Kao u ona dobra stara Feralova vremena započela je borba protiv vlade. Ona se trenutno vodi preko ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića. Iskusni čitatelji s razvijenijim njuhom koji dopire do 1990-ih mogu primijetiti iste metode pisanja kao u proslavljenom Feral Tribuneu te u nekadašnjem Globusu i Nacionalu.
Prisjetimo se famoznih dvjesto bogatih Tuđmanovih obitelji. Roman Domović otkriva u članku kojeg se može pronaći na Hrčku kako je ta sintagma praktički nepostojeća sve do 1994. godine, što je svakako znakovit podatak. Upravo se te godine u medijima pokreće rasprava o ‘Tuđmanovim obiteljima’. One variraju od njih pedeset do petsto a njihov je zadatak, što god to značilo, vladati Hrvatskom.
Mladen Pleše u Nacionalu 1998. piše o „sto poslovnih imperija“. Istu brojku 1997. spominje i Radimir Čačiću intervjuu s Davorom Butkovićem. Za Globus 1999. Đurđica Klancir i Slavica Lukić također pišu o sto obitelji. Tih godina Srećko Jurdana u Nacionalu tvrdi da se ipak radi o dvjesto Tuđmanovih bogatih obitelji. Najneodlučniji je bio, čini se, Stipe Šuvar: on primjećuje 1994. da se radi o „dvjesto, sto, njih nekoliko obitelji“ koje bi trebale „kupiti Hrvatsku“. S njima se ne slaže Zdravko Tomac koji 1998. primjećuje opasnost da čak „petsto obitelji zagospodari s više od pedeset posto bogatstva Hrvatske“.
Ipak, kako to primjećuje Domović, 2000-ih brojka se stabilizira na dvjesto obitelji, a Feral postaje glavni u širenju sintagme. Nakon promjene vlasti Srđan Kaić ekskluzivno nam otkriva kako su te obitelji birane „brižljivo po kriteriju odanosti Vrhovniku i državotvornoj ideji odabrani Hrvati, novovjeki feudalci pripravnici koji su se kasnije pretvorili u familije organizirane na mafijaškim principima“. Brojku od dvjesto obitelji, tvrdi Domović, preuzimaju i nekadašnji ustaški zjevač Stjepan Mesić, Berislav Jelinić (Nacional), a i dan danas priču vrte naši moralni gurui kao što su Boris Dežulović, Viktor Ivančić, autor teksta ‘Lijepa naša haubico’ Nikola Bajto te suautori lažne biografske knjige Gotovina – stvarnost ili mit, Ivica Đikić i Boris Pavelić, protiv kojih je Gotovina podnio tužbu Općinskom sudu u Zagrebu.
Nevjerojatno je kako i u znanstvenom svijetu preživljava mantra o ‘dvjesto bogatih Tuđmanovih obitelji’. Pokojni je profesor Zoran Malenica u svojoj knjizi Ogledi o hrvatskom društvu napisao „Tuđman je taj zadatak u više navrata [sic!] definirao kao potrebu stvaranja 200 – 300 bogatih obitelji koje će biti okosnica nove kapitalističke klase“, bez da je dao ijednu referencu koja bi mogla pojasniti u kojim okolnostima i u koliko navrata. Ne treba napominjati da takvu knjigu čitaju tisuće hrvatskih studenata. Čak su znanstvenici s Princetona objavili studiju o korupciji u Hrvatskoj u kojoj navode podatak o dvjesto obitelji pozivajući se na izliječenog Feralovca profesora Ivu Banca, Tvrtka Jakovinu i Josipa Kregara. Naravno, u nijednom radu nema nikakve poveznice koja bi izravno odvela do takve Tuđmanove izjave. Darko Petričić, poznati mafijolog, u svojoj knjizi Hrvatska u mreži mafije, kriminala i korupcije piše da Tuđman svoju ideju o 200 bogatih pojedinaca nije „najavio, već ju je objavio. Dakle, nije mogao izdržati da ne informira javnost o svojem planu (…) kad je mrežna struktura organiziranoga kriminala već bila postavljena“. Opet, bez reference.
Jedni te isti autori vrte tezu o Tuđmanovom ustaštvu i volji za širenjem nad BiH. Uporno ponavljaju da je gledajući kartu Hrvatske jedanput izrekao nešto poput „zar i sami ne vidite da tu nešto nedostaje?”.
Identična stvar se događa danas. Kleveta i blaćenje su standardna pojava, primjerice, u Novostima. Tako je Petar Glodić u svom članku „Acid party“ aludirajući na Nenada Bakića u uvodu postavio retoričko pitanje „Je li ulijevanje akumulatorske kiseline u usta manje opasno od pretakanja H2SO4 u mozak, recimo putem sadističkih novinskih tekstova? Je li pak stvaranje sloja potkoženih kapitalista u izravnoj relaciji s opisanim tretmanom mučenja, tj. bi li njih danas uopće bilo da nije bilo akumulatorske kiseline i selotejpa? Uostalom, nije li čak i kiselina zdravija od papira po kojem netko učestalo vrši ideološku veliku nuždu?“. Bakić je u istom članku zaradio epitet mešetara i šmrkača kokaina.
Slavna pera si uzimaju za pravo svakodnevno klevetanje, vađenje iz konteksta i širenje lažnih informacija. Tako je ustaška kapa ustaška jer su to rekle Novostlije. Ionako je istina za naivne. Koga još briga za razliku između ustaških znakova i znakova regularnih postrojbi HOS-a. Istinu određuju pera spomenute pješadije, a legalizira je Milorad Pupovac, inače poznat kao i izvanredni zacjelitelj rana.
Posebno ih dobro zacjeljuje pojavama sa selotejpom u Saboru, govorom o slanju verbalnih metaka i „tuče“ te nemilosrdnom borbom za ćirilicu u Vukovaru. Zanimljivo, kao da spomenuti huškači koji kontinuirano šalju verbalne metke, nesmetano ruše ugled javnih osoba, iritiraju javnost širenjem kleveta ili se izruguju državnim simbolima nisu pod njegovim nadzorom. Zato Pupovčeve riječi u Saboru djeluju kao huškanje ili su, u najmanju ruku, krajnje licemjerne.
Demokracija donosi slobodu, ali sloboda ne može postojati bez odgovornosti. Cinkanje, vađenje iz konteksta, klevete i druge slične metode ne doprinose građenju slobode. Tko istinski želi živjeti demokraciju to zna i tomu teži. Ispada da etnobiznismeni to baš i ne žele.
Ivan Pepić /blog.vecernji.hr/
