Cilj praćenja bila je predsjednica
Isforsirane i izrežirane afere i dalje zapljuskuju naslovnice i ekrane. Tek je fotografija ministra Hasanbegovića s kapom „koja možda i nije ustaška ali na nju nalikuje“ (!) na trenutak zasjenila slučaj šefa Sigurnosno-obavještajne službe Dragana Lozančića, kojega je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović razriješila jer je ustanovljeno kako je prisluškujući Zdravka Mamića prisluškivao i samu predsjednicu, a da je o tome nije obavijestio, a što je bio dužan.
No što priča ide dalje postaje sve jasnije kako predsjednica Republike nije bila kolateralna žrtva, već glavni cilj praćenja, a da je kolateralna žrtva bio zapravo Dinamov osumnjičeni direktor.
Lozančićevi branitelji
Na ovakav zaključak navodi nas nekoliko činjenica ili razložnih pretpostavki. Zoran Milanović je bio cijelo vrijeme dobro informiran o telefonskim kontaktima predsjednice, za razliku od nje, u vrijeme predizbornih kampanja, o čemu svjedoče njegove spremne, neposredno nakon otkrića afere dane izjave.
Lozančić, uostalom, i jest Milanović-Josipovićev kadar. Protiv Mamića je već bila otvorena istraga koju je vodio i dalje vodi DORH pa, dakle, SOA, koja djeluje preventivno, nije više ni bila potrebna.
Od ovoga se događaja, zbog kojega neće doći u pitanje ni demokracija ni ljudska prava, pravi veliki slučaj koji to objektivno nije. Dragan Lozančić postao je junakom dana iako je zapravo nevažna figura koja služi kao lakmusov papir, kao moneta za potkusurivanje ili kao kost za glodanje. Indikativno je kako su u njegovu obranu stali pripadnici bivših tajnih službi, nositelji svrgnute vlasti, većina medija i predstavnici prononsiranih nevladinih udruga.
Anto Nobilo, „ugledni odvjetnik“, ne zna što je Lozančić radio, ali zna da je sve što je radio bilo po zakonu. Nenad Stazić je, uz salve teških uvreda na račun šefice države, naglo zabrinut za nacionalnu sigurnost i ugled države. Milanović i Vesna Pusić su žestoko na strani Lozančića. Sanja Sarnavka kaže kako se Lozančić ne osjeća krivim, pa dakle i nije kriv.
Lozančića brane zato što ga se odriče nova vlast, koju inače valja rušiti svim sredstvima. Najžalosnije je, dakako, to da obavještajna zajednica služi unutarnjim obračunima političke konkurencije, a ne zaštiti državnih interesa.
Pitanje povjerenja
Šef SOA-e postavlja se voljom predsjednice i premijera i njihovom voljom odlazi. Tajne službe su po definiciji tajne i nisu podložne nekom pravom javnom nadzoru i utjecaju, osim puke dekoracije i privida.
Pričati o njihovoj transparentnosti je apsurdno.
Kad čovjek na takvoj funkciji izgubi povjerenje onoga tko ga je postavio i za koga radi, to je sasvim dovoljan razlog otkaza. U svom obrazloženju predsjednica je osim nepovjerenja navela i kršenje zakona. O čemu se točno radi nije rečeno, niti to treba očekivati. Time bi ona možda prekršila neke druge propise koji je obvezuju na tajnost.
Josip Jović/Slobodna Dalmacija
